Sportska i ne samo sportska psihologija takva je da je čovjeku svako objašnjenje neuspjeha lakše prihvatljivo od – vrsnoće protivnika. U ovom slučaju Partizana nad Cibonom

Piše: Drago Pilsel

Neka se ne ljute Srbi i Hrvati i pripadnici manjina, ali, gospodo, vi pojma nemate o sportu a, k'o fol, sportske smo nacije, sa rezultatima koji izazivaju čuđenje velikih, što će reći, respektabilnih država i ljudskih konglomerata.

Ali, nešto je u nas i u vezi sa sportom izuzetno teško i traži opako znanje i vještinu, a to je biti novinski komentator sportskih događaja. Pogotovo kada se mora interpretirati nešto toliko dubiozno kakvo je bilo dramatično i za nas traumatično finale između Cibone i Partizana, koji su odigrali završnicu one lige koju, da citiram junaka današnje kolumne komentatora "Jutarnjeg lista" Juricu Pavičića, zovemo svakako, osim imenom koje govori što ona jeste: postjugoslavenska liga.

Utakmicu nisam gledao, jer inače ne pratim košarku, ali, naravno, sve bitno o toj utakmici znam. Trebalo mi je odsjediti nekoliko rundi s prijateljima u blizini Cibonina tornja, prolistati novine i već sam spreman za doktorat. Evo, kako to sumira kolega Pavičić. Dvije jake ekipe odigrale su izjednačenu utakmicu, ušle u produžetak, pa je i produžetak bio izjednačen, da bi Cibona u zadnjoj sekundi ubacila koš za vodstvo. Počelo je slavlje, slavila je dvorana, klupa, slavili su igrači, maser, doktor i Uprava, no slavlje im je prisjelo. Jer, u preostalih 0.6 sekundi beogradski košarkaš Kecman dospio je "opaliti" još jedan, posljednji šut te s petnaest metara (metar manje ili metar više) pogoditi unutar obruča. Najednom su se crno-bijeli dresovi i trenirke našli u slavljeničkom klupku, a dvoranu je potopio muk prepasti. Teza kolege Pavičića glasi ovako: Kad izgubiš uvjerljivo od boljeg, osjećaš se poniženo i gomilaš gnjev. Pa sada naši navijači i tisak krive zapisnički stol, krive suce, bune se što su na terenu još bili kojekakvi civili. Da je utakmica igrana u Beogradu ili Zadru, veli kolega, vjerojatno bi se pisalo o balkanskoj krčmi, Divljem zapadu i podlijeganju pritisku, a ovako to nije zgodno (zbilo se, naime, kak ti kaj, sve u Zagrebu), pa se koristi radije termin "neregularni uvjeti", što je uvriježeni sportsko-novinarski eufemizam za metež. Svi su bili krivi, osim jednog čovjeka – a to je Dušan Kecman.

Ali, konstatira kolega, Cibona ove nedjelje nije izgubila ni zbog zapisničkog stola, ni zbog pomoćnih sudaca, ni zbog gubitničkog ili ne znam kakvog mentaliteta. Razlog je prokleto jednostavan. Partizan je u Zagrebu pogodio samo i jedino zato što je njihov igrač točno naciljao koš sa 15 metara, iz pozicije iz koje se obično promaši devetnaest od dvadeset puta. Pobijedio je jer jedan od članova pobjedničke ekipe u posljednjem je času izvukao nešto više od sebe i izveo nešto virtuozno. Oni "sa druge strane" imali su jednog takvog, u pravo vrijeme, na pravome mjestu. I zato su pobijedili. Zato se, naime, u sportu pobjeđuje. Tako glasi teorija kolege Pavičića. Ali, avaj! Sačekali su ga komandosi po forumima.

Pa idu ovakvi komentari: "Gospodine Pavičiću, moj savjet je da pogledate koju košarkašku utakmicu pa onda pišete analize. Vjerojatno niste ni vidjeli kako je izgledao završetak tekme, jer onda ne biste napisali ovakve gluposti (…) Govoriti o balkanskom mentalitetu u tom trenutku je čista glupost i nepoznavanje igre košarke. Drugo, Kecmanov koš nije postignut sa 15 m, jer je teren dug 28 m, pa izračunajte. Treće, koš je postignut nakon isteka vremena (ima video-dokaz) i dok su u terenu bili ljudi koji tamo ne pripadaju, što je sigurno jedan sudac vidio (također postoji video-dokaz). Dakle, utakmicu je trebalo da dobije Cibona, a ne Partizan. Moj savjet je da dalje pišete o Kerumu, Splitu, politici, ali ne o košarci, koju vjerojatno niste igrali, a gledali ste je samo dok je bila ‘in’ u Splitu ili cijeloj Hrvatskoj…"

I, naravno, tu su i likovi koji će kolegu prozivati kao Jugoslavenčinu pa ga nazivaju "Yurica". I pišu ovako: "Jedna definitivno stoji. Da je pobijedila Cibona, Yurica bi to preskočio u troskoku, jer je pobijedila Cibona, hrvatski klub. Eventualno bi nešto našao da umanji slavlje. Ali, kada izgubi hrvatski klub, aaa, eto teme za neskriveno likovanje i guštanje. Imamo još cijelu garnituru novinara kojima hrvatsko smeta onako iskonski…"

Ne da se, moj dragi kolega, kao da zna što ga čeka nakon objave članka pa piše: "Ali, sportska i ne samo sportska psihologija takva je da je čovjeku svako objašnjenje neuspjeha lakše prihvatljivo od – vrsnoće protivnika. I mi, kao i veće i ozbiljnije nacije, nakon sportskih poraza volimo guditi o ‘krizi’ i ‘razočaranju’, o tome kako nam je protivnik razotkrio slabosti, o neponovljivo lošem izdanju, o sportskoj nesreći, sudačkoj nepravdi, lošoj borbenosti, upitnom karakteru igrača. Tek će se iznimno – i to onda kad je stanje stvari očigledno – kao uzrok poraza navesti taj što je – protivnik dobar. Ili – ako nije dobar, što je te večeri odigrao dobro, nadišao sebe ili izveo mađioničarski pothvat."

A zašto je teško biti komentator, a puno lakše igrač ili samo navijač? Ma, ne zbog toga što će ti kukavice iz anonimnosti dijagnosticirati: a) iskompleksiranost Zagrebom i b) veleučeno laprdanje o nečemu o čemu nemaš dubinskog znanja. Ne. Već zbog toga što, pored sreće ili virtuoznosti Partizanova igrača, jako je teško, u trenucima euforije, hladne glave ustanoviti je li Kecmanov šut bio regularan ili van vremena igre, kada, prema pravilima, ne bi bilo sporno to što su se civili nlazili na terenu dok se još formalno igralo.

Naime, javljaju se stručnjaci koji tvrde da je Aco Petrović, kao sukomentator, nakon svih mogućih vraćanja priznao/utvrdio da je lopta napustila ruke šutera 0.1 sek. prije isteka (nažalost dovoljno – osim za neke "znalce"). A onda i oni koji vele da Aco, pak, nakon što je vidio u ponovljenom snimku što se odista dogodilo (http://www.youtube.com/watch?v=mWRnfdZLmys), priznaje da se zbilo ovako: 0.40 – Kecman šutira nakon isteka i 0.54 – sudac gleda Rozića i ekipu na terenu.

Evo, ja, koji se nešto kužim u nogomet (Ćiro bi rekao "fudbal"), ali se puno više interesiram za odnose balkanskih naroda, riskiram, i ovdje, da me se osudi na vješala i predlažem ono što mi je dobacio neki konobar: "Najpoštenije bi bilo da su suci dodijelili tehničku grešku Ciboni i da je Partizan imao slobodna bacanja." Majko mila! Koje bi to tek bile traume s parketa. Kakva bi tek tarapana nastala. E, baš bih volio vidjeti reakcije Cibonine klupe i hrvatskih navijača da suci dosuđuju tehničku, dva bacanja i loptu Partizanu. Zazivao bi se izlazak generala Gotovine iz haškog pritvora da povede vojsku prema Beogradu!!! Šalim se: Opet bi suci bili krivi. Ili netko treći. Naime, luzerima je uvijek kriv netko drugi. Zato nikada ne šljivim sportski rezultat. Moj je moto hrvatski moto: Važno je biti stručnjak!

Nezavisne Novine