Jedan religijski indiferentan političar, dapače lijevoga svjetonazora, uspio je sastaviti dvojicu najviših lidera islamske i katoličke vjerske zajednice u BiH, i zajedno s njima pokloniti se žrtvama s ‘obiju strana\’

Piše: Ivan Lovrenović

Po sadržaju, stilu i porukama nastup novoga predsjednika Hrvatske Ive Josipovića u Bosni i Hercegovini nešto je do sada nezabilježeno u postjugoslavenskim zemljama. Način na koji se taj mirni, neteatralni čovjek obratio bosanskohercegovačkom parlamentu, izražavajući svoje duboko žaljenje što je i "Republika Hrvatska svojom politikom u devedesetim godinama prošlog stoljeća" pridonijela nesreći koja je snašla Bosnu i Hercegovinu, "stradanjima ljudi i podjelama koje nas i danas muče", način na koji se poklonio žrtvama u Ahmićima i Križančevu Selu, do sada je najsnažniji i najhrabriji etičko-politički čin na koji se odvažio jedan političar, i to ranga predsjednika države. Sve u tom načinu ukazuje da se s Josipovićem, napokon, pojavio političar nove generacije, s novim pogledom na užas bliske prošlosti, i na nužnost da se vlastiti demoni iz te prošlosti istjeraju na čistinu, na dobrobit svih, a prvenstveno na dobrobit vlastite države i naroda. Riječ je, očevidno, o riješenosti koja proizlazi iz jakih humanističkih uvjerenja i odanosti čvrstim etičkim principima, te iz novoga poimanja politike kao oslobađajućega a ne porobljavajućeg i samoporobljavajućeg posla. Tako smo svjedočili lijepom paradoksu: jedan religijski indiferentan političar, dapače lijevoga svjetonazora, uspio je sastaviti dvojicu najviših lidera islamske i katoličke vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini, i zajedno s njima pokloniti se žrtvama s "obiju strana". To se do danas nije dogodilo, i izgledalo je da se dogoditi ne može. A k tomu, sve je proteklo bez i najmanjega znaka bilo kakve relativizacije, bilo kakvoga "ali", koje kod nas na svim stranama inače tako fatalno prati i kompromitira svaki pokušaj iskoraka iz robovanja ukletoj prošlosti.

Novina i važnost Josipovićeva primjera, kao i moguće njegove konzekvencije, mogu se otčitavati i prosuđivati u nekoliko koncentrično povezanih relacija, kojih se podjednako snažno tiču: unutarnji odnosi u Hrvatskoj, odnosi Hrvatske i Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije, kao i ukupni odnosi u tom neuralgičnom postjugoslavenskom trokutu, Bosna i Hercegovina sa svojim kompliciranim političkim kontekstom, te, napokon, hrvatski politički okvir u Bosni i Hercegovini.

Govoreći na obilježavanju 65-e godišnjice proboja jasenovačkih logoraša, premijerka hrvatske vlade Jadranka Kosor izrekla je i ovo: "Prihvaćanje povijesne istine znak je zrelosti naroda i države, ali istodobno i upozorenje da se zlo više ne smije nigdje ponoviti jer zlo rađa novo zlo, mržnja rađa novu mržnju. Nećemo i ne smijemo dopustiti da se zločini počinjeni ovdje i drugdje za vrijeme ustaškog režima u NDH ikad zaborave." Toga izvanredno formuliranog načela, međutim, premijerka se radikalno odrekla samo dan ranije, kada je žestoko odbacila Josipovićeve teze iz Sarajeva o doprinosu Hrvatske lošim i pogrešnim politikama iz devedesetih, pozivajući se na famoznu Deklaraciju o domovinskom ratu hrvatskoga Sabora kao na dogmu o "povijesnoj istini".

Bilo bi svakako pretjerano, i u tom smislu neistinito, kada bi se formulacija Jadranke Kosor, recimo, ovako preinačila: "Prihvaćanje povijesne istine znak je zrelosti naroda i države, ali istodobno i upozorenje da se zlo više ne smije nigdje ponoviti jer zlo rađa novo zlo, mržnja rađa novu mržnju. Nećemo i ne smijemo dopustiti da se zločini počinjeni u Bosni i Hercegovini za vrijeme Tuđmanovog režima ikad zaborave." Naravno, samo politički somnambuli i zakleti kroatofobi mogu izjednačavati ustaški režim 1941 – ‘45. i HDZ-ov režim 1990 -‘95, Pavelićevu i Tuđmanovu Hrvatsku. No, o tome se ni ne radi; radi se o nužnosti da se načelo "prihvaćanja povijesne istine", e da bi ono moglo biti znakom "zrelosti naroda i države", primjenjuje univerzalno, osobito onda kada znači suočavanje s vlastitom lošom historijom i politikom. (Po Krležinoj "definiciji" istine: istina je ono što nije oportuno izgovoriti.) Paradoks hrvatske premijerke jest to što je upravo cjelokupni nastup Ive Josipovića u Bosni i Hercegovini bio sjajna primjena njezinoga načela, a ona taj nastup žestoko osporava! Pri tomu, to osporavanje nije samo njezin osobni stav, nego stranački stav HDZ-a i još nekih stranaka, a vjerojatno i nešto širega, neodredljivog kruga hrvatske političke i građanske javnosti.

Povijesna istina o ulozi Hrvatske u ratu u Bosni i Hercegovini jest, doduše, i ono što zagovornici apsolutne nevinosti Tuđmanova režima redovito navode kao jedine "činjenice": rani akt priznanja državne nezavisnosti Bosne i Hercegovine, sporazumi Tuđman – Izetbegović o zajedničkom vojnom djelovanju, logistička pomoć Armiji BiH (makar i uz uzimanje bezdušno velikoga "ušura" od strane hercegbosanskih gazda i profitera rata), primanje i zbrinjavanje ogromnoga broja bošnjačkih prognanika i izbjeglica, itd, itd. To jesu činjenice, ali to jednostavno nije cjelina istine. Cjelinu možda nećemo nikada ni sagledati, jer je tako sa svima velikim, tragičnim i prevratnim historijskim zbivanjima. No, da je Tuđmanova Hrvatska bila obimno, dubinski, sistematično i planski upletena u rat u Bosni i Hercegovini na način koji je pridonosio "stradanjima ljudi i podjelama koje nas i danas muče", i to upletena i politički, i propagandno-ideološki, i organizacijski, i vojno, i materijalno-financijski – o tomu ima toliko čvrstih podataka, dokaza i vjerodostojnih svjedočenja (o gledanju vlastitim očima da ne govorimo), da ih je smiješno i stupidno poricati. U strožijem smislu, moglo bi se dokazivati kako je od samoga početka, od načina na koji je u Bosni i Hercegovini osnovana politička organizacija (HDZ BiH) kao agentura Tuđmanove partije iz Hrvatske, te od načina na koji je takav odnos prihvaćen od Hrvata u Bosni i Hercegovini, stvorena mentalno-politička sprega u kojoj su bosanskohercegovački Hrvati politički reducirani (i pristali da budu reducirani) na ulogu agenata hrvatske države u onome njezinom obliku i formatu kako je zamišljan u "viziji" Franje Tuđmana.

Vrlo je karakteristična selektivnost u primjeni načela Kosor o "prihvaća nju povijesne istine" na primjeru Jasenovca i osude ustaškoga režima. Još snažnije nego sama Jadranka Kosor to je, recimo, učinio Vladimir Šeks, potpredsjednik hrvatskoga Sabora. Slušajući ga, rekao bi čovjek: veći Tito od Tite! A i on se, kao i premijerka, samo dan ranije energično distancirao od Josipovićeva bosanskog autodafea, također pozivajući se na saborsku Deklaraciju kao na kvintesenciju povijesne istine, te na "činjenicu" da ne postoji niti jedan jedini dokument kojim Sabor nešto odlučuje o ulasku Hrvatske u rat u Bosni. Kada se tome doda podatak da se čak ni Stjepan Mesić, kolikogod se naknadno udaljio od Tuđmana, nikada nije usudio riječ progovoriti o konkretnim akcijama Hrvatske u Bosni, zaklanjajući se na isti način iza "nevinosti" Sabora u tom pogledu, onda postaje jasan taj oblik ponašanja u Hrvatskoj: sazrelo se do osude fašizma, ustaša i Jasenovca, jer, em je to bilo davno i nema više nikoga važnog tko bi bio izravno tangiran, em je to, skupa s paradnim antifašizmom tipa Vladimir Šeks, vrlo poželjno za evropsku kandidaturu, a ne košta mnogo. Bosna? E, to je već nešto drugo. To je bilo jučer, i tu smo mi bili akteri! Priznati Bosnu, znači, zaboga, priznati vlastiti grijeh, i uzrokovati vlastiti pad. Ako netko treba da ispašta, spremili smo ekipu u Haag – naše zato što smo morali, Bosance i Hercegovce zato što su ionako potrošna roba, a jesu umočili ruke… A triling glavnih (Tuđman-Šušak-Boban) prije Haaga uzeo je bog, bogu hvala!

Nezahvalno je predviđati kako će se razvijati sudar između Josipovića i Kosorice, predsjednika države i vlade, te do koje će mjere taj sudar polarizirati javnost u Hrvatskoj. Tek, jasno je kako se radi o do sada najjačem unutarpolitičkom sukobu na idejnom planu u samome vrhu Hrvatske. Međutim, od izuzetne je važnosti za Hrvatsku, ali i za Srbiju i Bosnu i Hercegovinu, da je time započelo istinsko suočavanje s vlastitim "kosturima u ormaru". Hrvatska ima potencijal da u tom suočavanju prevlada vlastito mračno lice i sukob prebrodi na pozitivan, oslobađajući način – o tomu govore i podaci o većinskoj podršci javnosti koju je Josipović već do sada dobio. Sa Srbijom to ide mnogo teže i neizvjesnije, a u Bosni najmanje triput toliko…

Josipovićev postupak istjerao je na čistinu, kao ništa dosad, paradoks s Tadićevom Srbijom. Naime, Hrvatska počinje, i to s najvišega državnog nivoa, kritički osvješćivati svoj udio u ratu u Bosni, u kojemu je, grosso modo, u odnosu spram Srbije ipak bila tek sekundant. Srbija, koja je u tom ratu bila apsolutno vodeći faktor, primarni i glavni agresor, ponaša se stidljivo kao seoska mlada – ni luk jela ni lukom mirisala – a pri tomu Tadić, koristeći vlastitu vještinu i povoljnu međunarodnu političku konjunkturu, uspijeva predstaviti Srbiju kao "regionalnoga lidera u pomirenju"! Deklaracija srbijanske Skupštine o Srebrenici nije za potcjenjivanje (kao ni Tadićeva posjeta Srebrenici 2005, danas sasvim zaboravljena), ali Deklaracija je više politička kalkulacija nego istinska emancipacija. Da se odlučno upusti u sukob s mračnim političkim licem Srbije Tadić po svemu sudeći nema hrabrosti, ili procjenjuje da u tom sukobu nema izgleda. Psihološki, možda ga nije teško razumjeti s obzirom na Đinđićev memento, no politički gledano njegov je stav i postupak, za razliku od katarktičkog i oslobađajućeg, samokritičkog Josipovićeva pristupa, stav i postupak makijavelizma i pragmatizma, profinjenoga u manirama, a lišenoga etičko-političke dimenzije i nakane. Uzevši realno, možda je to doista maksimum koji se u dogledno vrijeme od Srbije uopće može očekivati. Što je iz bosanskohercegovačke perspektive mudrije i produktivnije po regionalnu asanaciju političkoga terena i stvaranje bolje klime i boljih prilika, koja je za ovu zemlju presudna: udarati po njemu, odbijati suradnju i inzistentno zahtijevati nemoguće, pa tako pospješivati njegov pad i ponovnu "koštunizaciju" Srbije, ili prihvaćati suradnju s Tadićem kakav jest, okrećući (i) u svoju korist povoljni val kooperacijske klime koji Josipović i Tadić nastoje ozbiljno pokrenuti? Kad bi Bosna i Hercegovina bila u imalo boljem položaju nego što jest, kad bi imala imalo više unutarnje političke snage i koherentnosti nego što ima, i kad bi imala samo mrvu vanjskopolitičkoga utjecaja kojega nema, o odgovoru bi se moglo dvojiti, ovako je samo jedan logičan – onaj drugi. Birajući inat i uvrijeđenost kao politički stav, Bosna se samo dublje ukopava u inferiornost, besperspektivnost i zaostajanje za svima u regiji.

Dokle se je stiglo s "prihvaćanjem povijesne istine" u Bosni i Hercegovini? O tomu najbolje govori posljednja vijest iz Dodikovoga kabineta političke strave i užasa. Najnovija direktiva glasi: "srušiti mit o Srebrenici", u tom cilju podnesen je službeni zahtjev za reviziju Izvještaja o Srebrenici Vlade Republike Srpske iz 2004. godine! To je bio onaj dokument, nakon čijega je proučavanja Dragan Čavić, tadašnji predsjednik Republike Srpske, javno izgovorio potresne i iskrene riječi priznanja i poziva na istinu i pomirenje "kao predsjednik Republike Srpske, Srbin, građanin Republike Srpske i Bosne i Hercegovine i otac dvoje djece koja svoju budućnost vide ovdje", te pozvao da se prekine "začarani krug gdje žrtva danas postaje zločinac sutra, a mržnja danas postaje osveta sutra". Glas ovoga razumnog Josipovićeva preteče nije se čuo daleko; on sam zbog toga je izgubio vlast i političku moć, a danas, šest godina nakon Čavićeve brandtovske geste, Dodik s vrha piramide vlasti i moći u Republici Srpskoj svim silama vuče taj entitet i srpski narod u Bosni i Hercegovini u mrak nekoga novoga političkog divljaštva.

Nije ništa lakše nego razumjeti potrebu za takvom vrstom "istine" na bošnjačkoj strani, koja će istovremeno biti satisfakcija za sve žrtve i gubitke u raspadu Jugoslavije i u ratu 1992 – ‘95. I koja će jednom za uvijek, historijski, utvrditi apsolutnu "našu" nevinost, a grešnost prepustiti dušmanima Bosne i Bošnjaka. To je već postalo opće mjesto u službenom političkom i znanstveno-obrazovnom diskursu bošnjačkoga tumačenja bliske prošlosti, po kojemu smo "mi" (naša Armija, naši lideri, naša politika, naš narod…) jedini položili civilizacijski ispit, jer se nismo osvećivali, nismo činili zločine, nismo etnički čistili, nismo rušili i oskvrnjivali tuđe bogomolje… Rekoh, to je lako razumjeti, s obzirom na ukupnu bilancu stradanja koja je neusporedivo najveća na bošnjačkoj strani. Problem je – što to naprosto nije istina, nije puna istina, a pogotovo nije stav koji se utemeljuje na etičko-političkoj univerzalnosti, te na volji za samooslobađanjem i za oslobađanjem drugih. Kada Haris Silajdžić, ispraćajući prije koji dan na "bolji svijet" nesretnoga Rasima Delića (nota bene: nosioca prvostupanjske haške presude za ratni zločin "okrutnoga postupanja kao prekršaja pravila i običaja ratovanja"), ustvrdi da "mi, koji smo ostali, moramo govoriti istinu", on sasvim evidentno sebe, odnosno kolektivne "nas", drži neupitnim vlasnicima konačne istine, nasuprot svima drugima, koji ju "prekrajaju". Nitko ozbiljan i pravedan nema razumnog i logičnog razloga da ga u tome uzima ozbiljno.

Napokon, Josipovićeva posjeta Bosni i Hercegovini i reakcije na nju još jednom su pokazale zastrašujuću političku bijedu i besvjesnost u ovdašnjoj hrvatskoj politici i javnom mnijenju. Evo slike: dolazi u središte političkog života njihove zemlje najviši politički predstavnik Hrvatske s iskrenim i prijateljskim priznanjem da su Hrvati (i) njezinom lošom politikom iz devedesetih prevareni, unesrećeni, prepolovljeni, politički uniženi. Pruža im se mogućnost, čak laka i elegantna, da se na tom toplom vjetru i sami sebi otvore i iznutra oslobode, riješe vlastitih utvara. Jok! Svi redom, čak bez obzira na međusobne omraze i neslogu, u jednoj stvari postižu jedinstvenost automata: Hrvatska je nevina, Hrvatska je u Bosni i Hercegovini činila samo dobro! Razumljivo je što u tome ustrajavaju oni koji imaju računa (poput ondašnjega Tuđmanova SIS-ovca a sadašnjega "znanstvenika" Lučića i sličnih profitera, kakvih je popriličan broj), no skandalozno je da nema niti jednoga jedinog aktualnog hrvatskog političara u Bosni i Hercegovini da osjeti blagotvornu energiju koja je na trenutak prostrujala iz Josipovićevih ponuda da se mračna i loša povijest osvijetli i pokopa. Ne! Oni također imaju svoju "istinu", u nju su se ukopali kao u grob, i od nje neće odstupiti ni za kakvo dobro, ni za kakve razloge. U nekome starom novinskom eseju prispodobio sam tu neposustalu političku volju bosanskohercegovačkih Hrvata k autodestruktivnosti s onim tajanstvenim refleksom kitova samoubojica koji ih neodoljivom snagom goni da se nasukavaju na morski žal i tako ugibaju, samoistrebljuju se. U slučaju Hrvata, ako tako i bude, žrtva neće biti uzaludna – ostat će velemajstor praznoslovlja i koristoljublja Dragan Čović da obiđe posljednje počivalište, da prebroji i sračuna, da dobar pazar napravi.

BH Dani