Geslo "To nikad neće proći" postalo je borbena parola stranačkih politika, izraz njihove čelične nepopustljivosti u gotovo svim važnim pitanjima.

Piše: Gojko Berić

Bošnjačka politika stavlja znak jednakosti između Bošnjaka i države BiH. Srbi nemaju takvu pretenziju, jer im je glavni cilj "izgradnja Republike Srpske", dok Hrvati niti imaju šta da izgrađuju, niti postojeće stanje mogu da razgrađuju. Parlament je, po definiciji, najviši zakonodavni organ u ustavnim državama, a njegov personalni sastav je stvar općih izbora. Ali, osim što u demokratskoj raspravi donosi najvažnije zakone i odluke, parlament zna biti i gladijatorska politička arena, politički cirkus, pa i mjesto tuče po uzoru na one kakve su se nekad događale u salunima Divljeg zapada. Čak i mjesto ubistava!

Najpoznatija epizoda u istoriji parlamentarne prakse na ovim prostorima je ubistvo hrvatskog opozicionog političara Stjepana Radića u Narodnoj skupštini Kraljevine SHS-a. Na Radića je 20. juna 1928. pucao crnogorski radikal Puniša Račić i teško ga ranio. Radić je umro mjesec i po dana kasnije. Pod Račićevim hicima tog dana su u skupštinskim klupama pala još tri mrtva i nekoliko ranjenih poslanika.

Ko je čitao zapisnik sa pomenute sjednice, mogao se uvjeriti koliko je velikosrpski hegemonizam bio bahat, nezajažljiv i primitivan. Ubistvo Stjepana Radića, vođe Hrvatske seljačke stranke, koji je hrvatske političare upoređivao sa "guskama u magli", ostavilo je trajne posljedice na odnose između Hrvata i Srba. Događaji iz 90-ih godina prošlog vijeka bili su, pored ostalog, eho i onih dalekih hitaca pod kojima je pao Stjepan Radić.

Problem Jugoslavije uvijek je bio problem diktature, bilo u monarhiji ili jednopartijskoj državi. Velikosrpski hegemonizam nije mijenjao svoju ćud, bez obzira na model zajedničke države. Nakon pada komunizma i Miloševićevih izgubljenih ratova, Srbija se najzad smjestila u svoje granice. Međutim, ona se i dalje muči i sa svojim parlamentarizmom, i sa svojim "neprirodnim granicama", i sa svojom zapuštenom političkom kulturom, o čemu svjedoči i nedavna debata o deklaraciji o Srebrenici.

Od istih istorijskih naplavina pati i Bosna i Hercegovina, koja uz to ima i problem više – neriješeno nacionalno pitanje. Istorija se na Balkanu odvijala po zakonu spojenih sudova, pa pomenute sličnosti nisu nimalo slučajne.

Ne treba ići dalje od našeg državnog Parlamenta. On se pretvorio u parodiju parlamentarizma, mjesto gdje se narodni poslanici, poput onog Milorada Živkovića, izrugivaju vlastitoj državi, demonstrirajući svoj primitivizam. Umjesto konstruktivne polifonije, bez čega nema konsenzusa ni o jednom krucijalnom pitanju, poslanici nam često nude igrokaz pod nazivom "Razgovor divljih mačaka". Neodgovornost, ucjenjivačka trgovina foteljaškim funkcijama i politička nekultura, proglasili su svoju pobjedu.

Geslo "To nikad neće proći" postalo je borbena parola stranačkih politika, izraz njihove čelične nepopustljivosti u gotovo svim važnim pitanjima. Ta zadrtost dolazi iz škole mišljenja prema kojoj je inat politika najbolja politika. Čuvši za prijedlog Denisa Bećirovića, zastupnika SDP-a, da Parlament usvoji rezoluciju o osudi genocida u Srebrenici i ratnih zločina u BiH, Dodikov čovjek u Zastupničkom domu, žovijalni Slavko Jovičić uzrujano viče u TV kamere: "Srpski narod koji živi u Republici Srpskoj to nikada neće podržati. Nikad, nikad, nikad!"
Ni, sačuvaj bože, ukidanje entitetskog glasanja, kao ni ideja o jednom predsjedniku države ili, bar, o uvođenju savezne vlade, jer Vijeće ministara, kako tvrdi sam Nikola Špirić, "liči na Parlament" – ništa od toga među Srbima „nikad neće proći".

SDA se sa istom nepokolebljivošću opire popisu stanovništva koji bi obuhvatio vjersku i nacionalnu pripadnost, odnosno izostavio raseljena lica i lica u dijaspori. "Onaj ko bi to prihvatio, izdao bi BiH i Bošnjake", upozorava jedan SDA-ov parlamentarac. "To vam nikad neće proći", poručuje Hrvatima poslanik iste stranke, prepoznavši u njihovoj inicijativi ideju o trećem entitetu. Kao najmalobrojniji narod, Hrvati nemaju ucjenjivačku moć kakvu posjeduju Bošnjaci i Srbi.

Hrvatski lideri ne odmiču dalje od papagajskog ponavljanja da "hrvatski narod nikada neće pristati na sadašnji, neravnopravni položaj unutar BiH". Oni će to ponavljati još deset ili dvadeset godina, sve dok ne siđu sa scene, i baš ih briga hoće li ih tada iko pitati gdje su bili i šta su radili sve te godine.

Bosna i Hercegovina nema konsenzusa o pitanjima svih pitanja. To je odnos prema Evropskoj uniji. Nijedna stranka se deklarativno ne protivi evropskom usmjerenju zemlje. Ali, koliko u tome ima iskrenosti? Kao da su svi za promjene, ali tako da svako mijenja stvari po svojoj volji. Bošnjačka politika stavlja znak jednakosti između Bošnjaka i države BiH.

Srbi nemaju takvu pretenziju, jer im je glavni cilj "izgradnja Republike Srpske", dok Hrvati niti imaju šta da izgrađuju, niti postojeće stanje, kojim su nezadovoljni, mogu da razgrađuju. Zato ozbiljne ideje, koliko god bile prirodne i logične, čak i kad su od najvećeg životnog značaja za svakog građanina, ne mogu proći.

Ali, kako da išta što je korisno, pametno, čak životno nužno, dobije zeleno svjetlo, kad vladajuće stranke marširaju pod borbenom parolom "To nikad neće proći"!?

Oslobođenje