Identitet ima više značenja – kao pojam, stav, izraz. Ne bismo smjeli rabiti ga u singularu onako i onoliko koliko se to obično čini 

Piše: Predrag Matvejević

Na prijelomu dvaju stoljeća i pragu novoga tisućljeća, pitamo se kakva je humanistička bilanca razdoblja koje je za nama. Čini se da je, unatoč svemu, skromna i ograničena, premda epoha nije oskudijevala ni projektima ni utopijama. Uz brojna tehnička i znanstvena otkrića ili pothvate, povijest će vjerojatno uvrstiti među tekovine našega doba nova shvaćanja identiteta i individualnosti. Istaknut će pravo na razliku i posebnost, kao i teškoće da se ono na prikladan način potvrdi i ostvari.

Praveći obračun, makar nepotpun i privremen, pitamo se istodobno koje će od spomenutih tekovina ostati ili prevladati u vremenu koje je pred nama, u kakvu obliku i u kojoj će mjeri biti priznate ili prihvaćene.

Problemi identiteta i individualnosti povezuju se obično s pravima i dužnostima pojedinca i zajednice, građanina i društva. Shvaćanja razlike i posebnosti u izravnoj su vezi s tekovinama kulture i stupnju njezina razvoja, s poticajima koji rađaju i uvjetuju programe, ideje, ideologije, određuju i ustanovljuju vrijednosti. Uz sudove kakvi se često iznose u vezi s tim pitanjima korisno je upozoriti na stanovite predrasude s kojima se susrećemo.

Identitet ima više značenja – kao pojam, stav, izraz. Ne bismo smjeli rabiti ga u singularu onako i onoliko koliko se to obično čini. Drevna je mudrost napominjala: idem, nec unum (identično, ali ne jedno). Razvijene civilizacije posjeduju i gaje višestruke i složene identitete. To jednako vrijedi za pothvate koje one – te civilizacije – ostvaruju, kao i za osobe ili djela koja ih nadahnjuju i oličavaju. Identiteti kulture – načini života, izrazi, stilovi – teško podnose neprimjereno svođenje bilo na općenitost, bilo na jednoobraznost. Povjesničar Fernand Braudel upozorio je s razlogom svoje sljedbenike: "Riječ identitet me na početku zavela, ali mi je potom godinama neprestano zadavala muke."

Identiteti se obično stječu više nego što se nasljeđuju. Pripadnosti se u manjoj ili većoj mjeri odabiru – prihvaćaju se ili odbacuju. Stavovi se zauzimaju i usvajaju. Slobodan čovjek ili zajednica nisu osuđeni da budu ono što ne žele biti, premda su nekad na to prisiljeni. Teže je nego što se često misli uskladiti elemente koji određuju i oblikuju individualno i društveno biće, identificirati raznorodne posebnosti koje ga tvore i izražavaju. S tim se suočavaju, u našim prilikama, nastojanja da se nadiđu stanovita protuslovlja: da se na prikladan način povežu komponente mediteranske, balkanske, srednjoevropske i evropske, primorske i kontinentalne, ravničarske i gorštačke, regionalne, nacionalne, etničke, vjerske, ruralne i urbane (na posljednjim predsjedničkim izborima vidjeli smo, uz ostalo, suočenja urbanih i ruralnih identiteta, suprotstavljanje jednih drugima). Posrijedi su, uza sve ostalo, razni utjecaji povijesti, predaje, pamćenja, koji formiraju svijest, mentalitet, običaje – samu kulturu. Postoje, naravno, zajednički nazivnici identifikacije, napose kad je riječ o nacionalnoj, etničkoj ili vjerskoj pripadnosti, ali i u njima ima razlika o kojima valja voditi računa: gradišćanski Hrvat u Austriji i Bunjevac iz Vojvodine obojica su Hrvati, ali ne na isti način. To vrijedi i za Srbina s Korduna i onog iz Sandžaka, Slovenca iz Istre i onoga iz Koruške, Bošnjaka koji je, unatoč svemu i nakon svega, ostao u Beogradu ili pak u Zagrebu.

Totalitarni režimi i ideologije koje ih podržavaju skloni su umanjivati i brisati stanovite osobine ili obilježja koja im u danom času ne odgovaraju, prevesti ih na jednu posebnu vrstu političkoga jezika, utilitarnu i bespogovornu. Priznanje i očitovanje razlika u istom nacionalnom i socijalnom okružju moglo bi inače – ako bi se provelo na primjeren način – približiti pripadnike istoga podrijetla jedne drugima više i bolje nego obrasci koji im se proizvoljno nameću. Svakodnevno susrećemo osobe koje same sebe smatraju suvremenim sudionicima premda su ostale zatočene u prošlom vremenu, "Europejce" koji su zapravo provincijalci s evropskoga ruba, "građane svijeta" kojima su strani svjetski uzori i mjerila. Civilna kultura u izvornom smislu te riječi stječe se teže nego što se to obično pretpostavlja. Rjeđa je nego što se misli.

Svjedoci smo, ne samo na Balkanu i u njegovu susjedstvu, raznorodnih stavova okrenutih prošlosti, tradiciji, jednoj vrsti povijesti koja vodi premalo računa o tekovinama svoga vremena. Oni – takvi stavovi – pothranjuju mitologiziranje stvarnih događaja i činjenica, otežavaju istinsku kritiku stvarnosti. Prihvaćanje isključivo singularnoga identiteta stvara odgovarajuću retoriku i okružuje se vlastitom inscenacijom, često patetičnom, još češće karikaturalnom. Takvi istupi rado stoje uz vlast ma kakva ona bila – a sama vlast ih još rađe podupire.

Naša je epoha istaknula, jasnije, možda redovitije negoli one koje su joj prethodile, pravo na razliku: individualnu, nacionalnu, kulturnu, jezičnu, etničku, čak i seksualnu. To će pravo vjerojatno biti upisano u jednu novu Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina kad napokon bude napisana. Nužno je pritom razlikovati, bolje i više nego što se obično čini, posebnosti od vrijednosti. Posebnost nije vrijednost sama po sebi, u svakom slučaju nije to a priori. Valja najprije utvrditi kad i po čemu može biti ili pak kako i zašto nije. Poznate su nam gorke šale u vezi s tim: i ljudožderstvo je posebnost, rasizam i netolerancija također – jesu li to istodobno i vrijednosti? "Ništa ne učimo teže od slobodne upotrebe posebnog", opominjao je, davno već, Hölderlin.

Kad god se posebnost proglasi vrijednošću a da se pritom ne obavi prethodna kritička provjera, partikularno (posebno) lako klizne u partikularizam. "Ovo vrijedi zato što pripada nama" – bez obzira kakvo je doista. Pritom se vrijednosna ljestvica najčešće prilagođuje pristranim ili prigodnim mjerilima, etničkim, rasnim, ideološkim, tko zna sve kojim. Mnogo je primjera za to, ne samo u nas i u našoj okolini, ima ih u Evropi i drugdje u svijetu. Moglo bi se reći da se partikularizam često javlja kao sudbina. Prati stanovite ljudske zajednice kao sjena.

Retorika starih i olinjalih ideologija, presvučenih u ruho demokracije (kakvu radije nazivam demokraturom), rabi na različite načine shvaćanja identiteta i posebnosti nastojeći se uz njihovu pomoć opravdati ili okoristiti. I sam odnos između identiteta nacije i nacionalne kulture ponekad je opterećen predrasudama: nacionalna kultura nije samo proizvod (jedne) nacije, vlastite. Matoš je hrabro zapisao: "Nacionalne kulture su po svom postanku i izvoru plod tuđinskoga utjecaja…, tuđih kalamova. Naša umjetnost će samo onda biti nacionalna, kada bude evropska."

Manji ili veći dijelovi nacionalne kulture često se pretvaraju u ideologiju nacije. Vidjeli smo to i u najvećim evropskim kulturama, njemačkoj, španjolskoj i talijanskoj pod nacizmom i fašizmom, u ruskoj pod staljinizmom, u našim prilikama također pod raznim ideološkim plaštevima. To vrijedi i za vjersku kulturu koja – umjesto da bude duhovna kultura vjere – postaje u raznim situacijama saveznicom ili potpornjem politike. Nedostatak laičnosti karakterizira veći broj zemalja na našem kontinentu, veći dio Balkana, srednje i istočne Evrope, gotovo cijeli Mediteran. Posrijedi je ne samo laičnost u odnosu prema religiji kao takvoj nego, prije svega, prema njezinoj upotrebljivosti. Laički stav mogu njegovati i poticati ne samo prakticirajući vjernici nego i agnostici. Papa Ivan-Pavao II govorio je pred kraj života o "ispravnoj laičnosti" – una laicita’ giusta – suprotstavljajući je ideologiziranom "laicizmu". Tu se također javljaju, u drukčijem kontekstu, pitanja identiteta i posebnosti, ne uvijek istoga reda ali usporedna i komplementarna.

Stanovita iskustva nacionalne kulture ne uključuju se na jednak način u odnose s identitetima ili posebnostima drugih kultura. Stupanj uzajamnog povezivanja poznaje ograničenja koja ovise o prevladavajućim težnjama i mogućnostima, prošlim i sadašnjim. Stanovite "specifičnosti" odupiru se, ponekad više nego što to želimo, vrednovanju prema općim ili širim mjerilima. "U trenutku kad otkrijemo da postoje kulture a ne samo kultura, kad prema tome priznamo kraj jedne vrste kulturnoga monopola, iluzornog ili stvarnog, teško podnosimo vlastito otkriće", tvrdio je pokojni Paul Ricoeur. Stvaralačka kultura uspijeva s naporom prevladati tu "teškoću".

Bili smo svjedocima, posvuda u svijetu, eliminacije lokalnih, pučkih, regionalnih, dijalektalnih, marginalnih kultura te višestrukih odnosa i razmjena među njima. U modernom vremenu, koje već odavno nastupa, javljale su se nove mogućnosti komuniciranja i povezivanja među kulturama. Suvremenici smo raznovrsnih pojava akulturacije, križanja i suočavanja kulturnih tradicija, odnosa autohtonih kulturnih pregnuća, neočekivanih susreta i reciprociteta. Uočljive su također retardacije tradicionalnih kultura, zatvorenih u sebe. Poznati su nam tragični oblici etatizacije i ideologizacije kulturne baštine, izobličenja koja pogađaju "velike" i pogotovo "male kulture".

Suprotnosti i razlike između tradicionalističke "ukorijenjenosti" (enracinement) s jedne strane i, s druge, moderne ili post-moderne "bez-zavičajnosti" (Heidegger ju je tako nazvao: Heimatlosigkeit), muče i razdiru stanovite kulturne projekte na svjetskoj ljestvici. Te pojave također utječu na poimanje i određivanje identiteta i posebnosti.

I sam pojam planetarne kulture ("globalizirajuće", "mondijalizirajuće") valja osloboditi primjesa nametljivosti ili jednoobraznosti koju može nositi u sebi ili vući za sobom. Unatoč svemu, takve prijetnje, stvarne ili iluzorne, ne opravdavaju proizvoljna "identitarna" očitovanja kakvima smo često svjedoci: nije slučajno pridjev "identitaran" postao u nekim evropskim jezicima toliko pogrdan, niti pak što se neadekvatnost termina identitet nadomješćuje riječima entitet (u Bosni, naprimjer), etnija, mentalitet i sl.

Vrijeme koje je za nama bilo je baštinikom različitih iskustava, koja dovode u pitanje predodžbe o posve homogenoj i izdvojenoj nacionalnoj kulturi. U zajedničkim kulturnim sklopovima stvaraju se gotovo posvuda emigracije (stavljamo tu riječ u množinu, misleći i na unutarnju emigraciju, čiji su izazovi nekad izuzetno poticajni), na disidencije različitog opredjeljenja, marginalnosti i marginalizacije razne vrste, horizontalne i vertikalne dijaspore u vremenu i prostoru. Stanoviti oblici globalizacije, ako se prime ili prihvate na prikladan i pozitivan način, "mogu prisiliti nacionalnu državu" – to su riječi filozofa Jürgena Habermasa – "da se otvori različitosti oblika kulturnoga života, koji su joj strani ili nepoznati."

Već dugo smo svjedoci rasprave o tome koliko i do koje mjere vrijedi "angažman" napose u umjetnosti – kad i kako može štetiti samome stvaralaštvu čineći ga ovisnim o politici, o naciji ili naciji-državi, o političkoj i nacionalnoj ideologiji ili ideologiji uopće.

Dijelovi ovoga razmišljanja zapisani su uoči krize koja je nedavno izbila i još traje. Recesija, u kojoj je lijek ponekad teže podnošljiv nego sama boljka, nastala je iz mnogo razloga koje je ovdje nemoguće nabrojiti. Jedan od njih, možda bitan i donekle presudan, proistječe iz činjenice da politika već dugo odbija ili priječi sudjelovanje kulture u određivanju programa i donošenju odluka. Prihvaća i rabi gotovo isključivo tehnološku kulturu, važnu ali nedovoljnu.

Zapostavljena je ili marginalizirana, gotovo posvuda u svijetu, kritička kultura, kakva je kadra utjecati na politički um i obdariti ga sviješću koja mu često nedostaje. Bez nje nešto stalno "šepa". Dokle će tome biti tako, ne znamo. To ne ovisi samo o kulturi, premda i ona sama snosi svoj dio krivice.

BHDani