Za mene, priča o beha multikulturi je mit, a ko voli nek vjeruje u nju kao vrhunski plod ovđešnjeg života
Piše: Marko Vešović
1. Oni su šupci samo za govornicom. Inače, ti insani, koji su na prošlim izborima dobili potvrdu da su alfa mužjaci, u svom vlastitom interesu beskrajno su pametni. Na primjer. Radnici koji su irgetili za Irfana Ajanovića, a nije ih platio, tužili su ga na opštinskom sudu u Sarajevu, ali je Ajanović toliko pametan da ta tužba leži i ko zna koliko će ležati zaturena u ko zna čijoj ladici. Kad se bori za lični probitak, Ajanović je kao Andrićevi Travničani: "odmeren i mudar, s carem da govori", a šupak je samo u Parlamentu, pogotovo kad se bori za probitak Bošnjaka.
2. Kad sam u Parlamentu priopćavao priču o hadžiji i slijepcu, digla se galama, Ajanović je rekao: "Ćuti, đubre jedno", a jedan poslanik, ne znam kako se zove i ne želim znati, viknuo je: "Jesi, jesi! Kazo si i da si Alijin janjičar". Što je točno. Dan prije te sjednice, govorio sam o sebi kao o Aljovom janjičaru, ali sam držao da me to optužuje samo u očima etničkih demokrata sa tri prsta, a evo ispade da me optužuje i u očima etničkog demokrate koji klanja: radi se o ober-šupku i šteta je što je Amila Alikadić-Husović udata: njih dvoje bi bili idealan bračni par.
Reakcije bošnjačkih poslanika na hadžiju i slijepca temelje se na pretpostavci: mi jesmo tu priču stvorili, ali ti je ne smiješ reći, jer tada postaje tvoja. Inače, parabola o slijepcu i hadžiji je socijalna priča, što ne vide osobe koje su ometene u razvoju ili ne žele vidjeti: pripisujući je meni, htjeli su ubiti političke poene, bedne uostalom, jer šupcima su samo takvi poeni dosežni.
Za mene, priča o beha multikulturi je mit, a ko voli nek vjeruje u nju kao vrhunski plod ovđešnjeg života. Švajcarska je istinski multikulturna zemlja, jer se Nijemci, Talijani i Francuzi međusobno ne razumiju, što ne važi za ovđešnje nacije. Moj jezik je srpsko/hrvatsko/bosansko/crnogorski, a kultura koju su na tom jeziku stvorili četiri naroda moje je vlasništvo. Unatoč razlikama između tih kultura, one su u meni jednina: jednako volim i razumijem Zogovića i Lalića, Dučića i Andrića, Kulenovića i Selimovića, Šopa i Lukića, da pomenem samo najveće: svi oni su moji, a jebe mi se čiji su još. I priča o hadžiji i slijepcu je moja, ali etnički demokrati lažu da sam njen autor, mada bih volio da jesam, jer je besmrtna.
3. Kad je Ismet Osmanović iz SDA rekao da se BiH nije raspala "ma šta tvrdio vaš Tarik Haverić", uzvratio sam: "Haverić je vaš, a ne moj", našto je Osmanović zaključio da se "i iz tih riječi vidi koliko je Vešović multietnički". Osmanović je dosljedan: priča mu je opet šupačka, što je tek djelomično lično postignuće. Jer kad se pitam: okle ovoliki šupci u Parlamentu, nudi mi se jedini razuman odgovor: šupak je prirodan proizvod etničke demokratije. Kad taj monoetnički insan veli da nisam multietničan, dođe mi da kažem: oprosti mu, Bože, jer ne zna šta priča.
Kao okorjeli pojedinac etnički sam ravnodušno biće koje ne pripada nijednoj nacionalnoj zajednici, jer bi se osjećalo kao riba na udici, zato može pripadati kojoj hoće. Slučajno sam Crnogorac i to mi ne znači ništa, osim kad lemam Crnogorce, u čemu vrlo uživam, i zbog tog meraka isplati se biti Crnogorac. Ali umijem biti i Hrvat, jer žena i kćer su mi Hrvatice, stoga postanem Hrvat kad hoću da sam na visini zadatka kao suprug i otac. Znam kako je biti Bošnjak, jer sam 44 mjeseca bio janjičar, kako rekoše na mjerodavnom mjestu, tj. na Palama. A pošto je naučno dokazano da su Srbi nastali od Crnogoraca, postanem Srbin kad izgustiram druge etnose. Osmanovićeva tvrdnja da nisam multietničan mora biti šupačka, jer to veli neko ko je samo Bošnjak i ne zna kako je biti i Crnogorac i Hrvat i Srbin i Bošnjak, no ako on Bošnjaka u sebi vidi kao bit svog postojanja, ima moju punu podršku, a pojedinac u meni jači je od svakog etniciteta: ostajem isti Marko Darinkin i kad sam "Turčin" i kad sam Šokac i kad sam Dušanov potomak.
Taj pojedinac si je dozvolio luksuz da bira: da bude na strani svog etnosa koji kolje ili na strani tuđeg etnosa koji je klan, a u izboru su mu pomogli Nijemac Grilparcer koji veli: "najkraći put do bestijalnosti vodi preko nacionalnosti" i jevrejski mudrac koji savjetuje: "nikad nećeš pogriješiti ako staneš na stranu žrtve". Etičko u meni pobijedilo je etničko, stoga je, povodom tvrdnje Amile Alikadić-Husović da Karadžić i Vešović "sa istom strašću mrze muslimane", Andrej Nikolaidis s pravom napisao: "Vešovićeva odluka da ostane u Sarajevu bila je etički čin, i po mom sudu ta ga odluka sa onima koji su ubijani zato što su muslimani čini nemjerljivo bližim nego što bi ga ikada mogla učiniti vjera, a kamoli nacija".
Kao etnički ravnodušan i zato možda najmultietničkiji insan u Sarajevu, ne mogu ne biti na strani pojedinca koga su šupci kao Osmanović & comp. ukinuli, čak držim da je osmanovićevski shvaćena multietničnost jedna od stvari koje su likvidirale BiH kao državu. Ne niječem pravo nikom, ni Osmanoviću, da vjeruje u sablast zvanu BiH, ali ta vjera nema moju podršku, jer kao ateista ne vjerujem u vampire.
0 Comments