Svijet se napokon lišio iluzije da je, nakon strahota Drugog svjetskog rata, kojeg je započeo njemački nacizam na čelu s Hitlerom, došla epoha trajnijeg mira

Piše: Muhamed Filipović

Svijet se napokon lišio iluzije da je, nakon strahota Drugog svjetskog rata, kojeg je započeo njemački nacizam na čelu s Hitlerom, došla epoha trajnijeg mira i da su, stvaranjem OUN nastali uvjeti za mirno rješavanje sporova među državama, pa i sukoba, ukoliko bi oni nekontrolirano izbijali.

Dogovori svjetskih lidera u Jalti i u Potsdamu su, nažalost, ubrzo zaboravljeni, a kao osnova zapadne politike usvojena je Churchillova teza iz Fultona da se Zapad mora spremati za novi veliki rat, ovog puta protiv svjetskog komunizma, koji je nakon pada nacizma u Europi i ekstremnog nacionalizma i ekspanzionizma u Japanu, doživio veliki napredak i pobjedu u nizu zemalja Azije. Započela je era Hladnog rata.

Hladni rat je bio period novije historije u kojem su dvije grupacije velikih sila bile otvoreno sukobljene, ali uz ustezanje od pribjegavanja sili, jer je obostrano posjedovanje atomskog oružja činilo svaki veliki rat, a takav bi bio svaki rat između zapadnih i istočnih sila, tragičnim za svaku od tih sila i za cijelo čovječanstvo. Nastao je period ograničenih ratova u kojima su velike sile bile angažirane, ili kao pomagači angažiranim snagama na nekom lokalnom terenu (Indokina i Koreja), ili su bile i direktno involvirane, te drugi lokalni sukobi na raznim tačkama svijetske scene, ali su velike sile pomno vodile računa da takvi ratovi ne prerastu, u dimenzijama i u angažmanu vojnih snaga, okvire koji ih čine čisto lokalnim ratovima i da ostanu to što jesu, periferni sukobi dva suprotstavljena svjetska politička i vojna sistema.

Sve se promijenilo kada je došlo do pada Sovjetskog Saveza. Rigidna politika sovjetskog vođstva nije mogla a da ne doživi krah, pa je Gorbačov uletio u pomno prostudiranu i pripremljenu zamku tobožnjeg dogovora o pretvaranju Detanta u stanje saradnje među velikim silama, a mrkva koju je progutao se sastojala u ponudi kredita za saniranje teškog unutrašnjeg socijalnog i ekonomskog stanja u Sovjetskom Savezu, čija je ekonomija i čiji su građani, bili već na kraju snaga i strpljenja zbog šezdeset godina duge naučne, tehnološke, ekonomske, političke i svake druge izolacije u koju ih je Zapad uveo u odnosu na svijet. Pad komunizma, nažalost, nije proizveo jedno novo globalno stanje. Inercijom, koja je u ovakvim slučajevima prirodna, zapadni svijet je smatrao da se tim padom ne otvara nova šansa za ustrojstvo jedne nove situacije i otvaranje ere saradnje u kojoj će biti napušteni krajnji ciljevi podvrgavanja onih koji su upali u duboku krizu volji i vladavini raznih oblika od strane onih koji su ostali netaknuti procesima rušenja dotadašnjeg poretka. Pad komunizma shvaćen je kao prilika da se proširi sopstveni sistem na ostatak svijeta, a to se ipak pokazalo i kao iluzija i kao glupost i kao nemogući zadatak.

U toj situaciji došlo je do zaokreta i u Rusiji, koja je, shvatajući da se ravnopravna saradnja i odnosi sa Zapadom svode na forme pokoravanja i podvrgavanja, tako da je, kad je propala vladavina Jeljcina, nastao jedan proces osvještavanja i rekonstrukcije Rusije kao svjetske vojne sile ogromnih potencijala, zatim kao ekonomskog giganta, koji jeste u teškoćama ali ima instrumente i osnove za rehabilitaciju svog svjetski važnog položaja.

S druge strane, kineski komunizam je, zbog urođenog pragmatizma Kineza i pametne politike Deng Hsijao Pinga, ostao, u stvari netaknut potresima kojima je cijeli komunistički svijet bio izložen padom Sovjetskog Saveza, te je u zavjetrini antiruske aktivnosti zapadnih sila, razvio svoju ekonomiju, adaptirao politički sistem novim potrebama i ostvario ogroman ekonomski, tehnološki i opći napredak Kine, koja je postala druga sila u svjetskim odnosima.

Nemajući mogućnosti da svoj pohod protiv komunizma proširi na njegove svjetske centre, a to su bili Rusija i Kina, Zapad se orijentirao na pokušaje konsolidacije ostatka svijeta i to na način da je razvio dvije strategije. Prva je strategija globalizacije, koja nije samo posljedični fenomen modernih komunikacionih tehnologija svih vrsta nego je proces uvlačenja cijelog svijeta u neksus razvoja konstruiranog po tipu razvoja zapadnih zemalja, u nametanju ne samo tehnološkog vođstva, nego i političkog, kulturnog i duhovnog vođstva zapadnih zemalja cijelom svijetu. Globalizacija se na kraju ispostavlja kao amerikanizacija. Druga strana ove nove strategije je vođenje niza ograničenih ratova, vođenih pod izgovorom o nužnosti likvidacije nedemokratskih režima u svijetu, ali u stvari su ti ratovi, koji su bili planirani i u najvećem broju slučajeva namjerno provocirani, kao sukob u Iraku, vođeni za uspostavljanje zapadne kontrole nad najvažnijim izvorima nafte i gasa, te najvažnijim pomorskim i zračnim putevima, tj. za poprište rata odabirani su lokaliteti koji kontroliraju sistem svjetskih komunikacija zemljom i morem.

Za potrebe opravdanja ove strategije razvijena je ideologija ljudskih prava, naravno, koncipirana po modelu pravnog mišljenja Zapada, koja se nameće kao ideološki i politički kriterij svim zemljama, bez obzira na to šta, u stvari, znači koncept ljudskih prava i na koju se oblast života on odnosi. Taj koncept ljudskih prava ne odnosi se na pravo na život i slobodu, na pravo jednakih mogućnosti za ostvarenje života i na slobodu i pravo izbora načina života, ali se odnosi na sve druge marginalne odnose među ljudima. Temeljna pitanja ljudskog života, a to je jednakost ljudi u proizvodnji sopstvenog života, ne ulazi u sistem ljudskih prava koncipiranih po zapadnoeuropskom konceptu tih prava, pa se ta prava pojavljuju na mnogim tačkama svijeta kao instrument određenog duhovnog i političkog terora, a aktivisti ljudskih prava se koriste kao faktor stvaranja situacija koje omogućavaju stigmatizaciju određenih država, u Bushovoj retorici su to bile "zemlje Zla", čime se opravdava čak i pravo napada na te zemlje.

Iskustvo, međutim, uči svakog ko je spreman da vidi stvarnost kakva ona jeste, da je nemoguće dobiti takve ratove. To govore činjenice o nedovršenosti rata u Koreji, o neuspjehu rata u Vijetnamu, o katastrofičnim posljedicama i neuspjehu rata u Iraku, o apsolutnoj nemogućnosti dovršavanja rata u Afganistanu, o stanju potencijalnog i prigušenog rata u Palestini, o stanju rata u Sudanu, Čadu, Somaliji i Eritreji i na drugim tačkama svjetskog globusa i to u pravilu u muslimanskim zemljama.

Rat se pojavljuje kao zlo kojemu nema kraja, a nijedan od tih ratova nije donio ni rješenje lokalnog problema iz kojeg je deriviran, ni poboljšanje svjetskih odnosa, nego je samo produbio postojeće napetosti. Sada, kada neki ozbiljno misle o ratu u Iranu, otvara se nova stranica žalosne historije nasilja u ime navodne slobode i prava ljudi i prijeti da svijet konačno uvali u novi veliki rat. Iz izlaganja sekretarice za vanjske poslove Sjedinjenih Država Amerike Hilary Clinton na američko-muslimanskom forumu, vidljivo je da Amerikanci misle da bi svi ljudi u svijetu trebali misliti, odnositi se i živjeti po modelu Amerike, što je apsurdno, nekulturno i nasilno.

Ona nije pokazala nimalo razumijevanja za historijsko, kulturno i običajno naslijeđe i osnovno pravo svakog čovjeka i svake ljudske zajednice da sama bira način života, ako time ne ugrožava jednaku slobodu izbora drugih.   

Nezavisne Novine