O strategijama kojima se držimo u anesteziji i koje nas dehumanizuju, koje od nas čine potčinjene i poslušne a distancirane

Piše: Ervina Dabižinović

 Dana 27. 02 1993 godine desila se otmica ljudi iz voza u Štrpcima. Na današnji dan poslije 16 goodina pominjem i Morinj, i Bukovicu,  i deportaciju muslimana iz Herceg Novog, i druga stratišta. I ove godine pojedini mediji su prenijeli, podsjetili na današnji datum kada su ljudi zbog toga što su DRUGI skunuti sa voza i odvedeni u smrt. Na  youtube kada ukucate Otmica u Štrpcima naći ćete njihova imena i prezimena,  godine starosti, mjesto odakle su bili i živjeli, koliko su imali djece, što su bili po profesiji . Muškaci od 16 do 50 godina. Od Bara do Beograda, su mjesta gdje su živjeli.

Od 1993 do danas  u Crnoj Gori  za većinu  medija   ovi datumi su izbjegavani i žrtve su viktimizirane startegijom nevidljivosti.

Nekoliko godina unazad pojedini mediji stidljivo pominju kao informaciju i Štrpce. Morinj i   Bukovicu  kroz sudske procese sa   imenima  i prezimenima  žrtava i dželata. Deportaciju iz Herceg Novog   čine vidljivim porodice  žrtava koje su uspjele savladati i bol i bijes i doći ovdje da svojom prisutnošću pokažu  građanima i građankama Crne Gore da su  ratni zločini izvršeni na prostorima bivše Jugoslavije činjenica koja se ne može negirati i da „nevidljivost“  nije više moguća.  Njihovi članovi porodice su  ubijeni, skriveni i rasuti po jamama bivše države. Bez tragova o njima.

Za „nevidljivost i negaciju „ činjenica o zločinima koji su počinjeni u naše ime  dobrano su se potrudili mediji.   Većina medija koristi svo ovo vrijeme strategiju izbjegavanja i  kreiranja nepostojećeg stanja u kojima se činjenice da su ljudi ubijeni zbog imena i prezimena koja su u ratnom kontekstu pretvorena u  NEPRIJATELJE svetoga trojstva- nacija, poredak, država- uspjela je da obezbjedi  anesteziranje, svijesti, onemogućavanje procesa savijesti, empatije i suočavanja  sa zločinima nad ljudima,   stanovništvo  u Crnoj Gori i izazivanja  huškačko- borbenog  opravdavanja  zločina koji su počinjeni na teritroriji bivše zemlje. 

Rijetki mediji  prenijeli su unazad nekoliko godina stidljivo informacije o tim događajima. I ovaj pokušaj zapravo  podržava  nesuočavanje  sa činjenicama o zločinima koji su počinjeni protiv čovječnosti  jer su ljudi i njihovi životi, različitost zbog koje su umrli  samo informacija. Samo puka informacija. Nisu naša rodbina, komšije, neko blizak i drag.

Do sada  nismo vidjeli niti jednu sliku, rađeni materijal sa pričama njihovih porodica u medijima u Crnoj Gori.  Do sada nam nije pružena niti jedan prilika da  anuliramo distancu koja redanjem ovakvih informacija zapravo ostavlja ljude hladnim,   bez empatije, bez procesa u kojem bi smo mogli  povećati kapacitete sopstvene ljudskosti.  Ostaju brojevi i crtice.

Zato smo danas hladni na  11 dan  nad životima  ljudi u jami Biočki stan kod Nikšića. Nismo pred jamom.

Niti jedan ekipa bilo koje televizije nije ušla u jamu da posjeti rudare da nam pred licem svih nas u Crnoj Gori pokaže mjesto koje se nalazi 5 kilometara ispod zemlje u kojoj  ljudui  koji su  obespravljeni , poniženi, pretvoreni u kolateralnu šetetu, kojima je oduzeto pravo na rad, na budućnost i stabilnu sadašnjost, i  kojima  je  oduzeto   da se staraju o sebi i svojim porodicama  borave živi sahranjeni.

Biti u ovim uslovima na pet kilometara ipod zemlje bez hrane  nije prilično nijednom živom biću.  

Mediji pomažu političarima da se svi ostali drža  na distanci  i da nas rudarski otpor i borba ostavi mirnima jer  se to nama ne dešava.  Jer treba da  ostanemo mirni i  neuznemiravani. Bez  pobune i traženja promjena. 

To je takođe strategija. Što će se desiti ako neko od njih umre. Da li je bilo ko od nas u Crnoj Gori vidio njihova lica, lica njihovih porodica uslove u kojima žive da bi oni za nas postali ljudi, komšije prijatelji,  rodbina. Zbog ovoga  smo, između ostalog,  indiferentni, hladni i nas se ne tiče, na bilo koji preotest koji se dešava na našim ulicama.

Danas su Štrpci, danas su rudari Biočkog Stana.