Bože, kakvih šupaka ima u tom parlamentu 

Piše: Marko Vešović

Na pretprošloj sjednici Parlamenta FBiH, povodom "dvije škole pod jednim krovom", sjetio sam se Haverićeve knjige Etnos i demokratija. Navodim samo riječi zbog kojih su dežurni Bošnjaci popizdeli. Govoreći o nepristranosti njegovih analiza, rekao sam: po Haveriću, sama činjenica da je postojala stranka muslimanskog naroda bila je dovoljna da se Bosna raspadne. Našto je Amila Alikadić-Husović rekla da je u Vešovićevoj nervozi "prepoznala i jednog njegovog prijatelja iz njegovog sela, na žalost, nekadašnjeg našeg kolegu iz parlamentarnih klupa koji je s istom strašću mrzio muslimane".

Htio sam joj čestitati: ušla je u moja sabrana djela. Takvi kao Amila umru i kad prođe vrijeme bude kao da ih nikad nije bilo, ali ovaj egzemplar ljudske rase neće biti zaboravljen. Ali nisam rekao ništa gospoji zaduženoj za klasične sačekuše iza govornice: u atentatima na ljude, na razum, na moral, njena neiscrpna glupost snabdijeva je nepotrošivom municijom. Izjednačiti mene i Dabića mogao je samo stvor koji zbilja ima talenta za glupost kao ja za pisanje, ali u njenoj gluposti ima nešto dabićevsko, to je glupost pripravnice za fašistu: vjerujem, kao Andrej Nikolaidis, da su "Radovan i gospođa Alikadić-Husović iz istog sela", jer "iza Radovanovog uvida da su svi muslimani bez razlike isti, i njenog uvida da su Marko i Radovan isti, stoji ista logika. Koja kaže da je narodnost ono što tvori zajednicu".

Ta ima talenta i za laganje: rekla je da nije prvi put da vrijeđam muslimane i podsjetila na moje viceve o hadžijama i fesovima. Nisu vicevi već priča o hadžiji i slijepcu, ne moja, no stara bosanska, kako sam napomenuo prije no što sam je priopćio, parabola o slijepcu koji je prosio pred džamijom i taj dan mu posrećilo: u fesu dosta sadake. U to naiđe čovjek i otme mu fes. Nemoj hadžija, matere ti, kaže slijepac. Kako znaš da sam hadžija? Samo će hadžija oteti od slijepca. Nedžad Branković koji nam predlaže zakon protiv invalida hadžija je koji otima od slijepaca, rekao sam.

Gospa je, dakle, slagala, ali, dok je njeno blejanje o mojoj mržnji prema muslimanima duboko kao stih iz Rašove pesme, laž joj je očajno plitka. Možda se kao Bošnjakinja osjeća vlasnikom Sarajeva gdje u sukobu s vlahom ona određuje šta je istina? Možda. Ali jedno je sigurno: po nepisanom pravilu koje važi u tom zavodu za etničku demokratiju, kad muslimansku priču priopći vlah, ona postane vlaška, pretvori se u viceve uvredljive za muslimane, stoga Amila ne laže već se drži nepisanog Poslovnika.

Zato mi je Irfan Ajanović doviknuo: "Ćuti, đubre jedno", jer samo vlaško đubre može muslimane vrijeđati takvim pričama. Zato je neko tražio, valjda Amila, da se izvinim muslimanima koje sam tom pričom uvrijedio. Zato me Ismet Osmanović, kad sam odbio da se izvinim, izručio u nadležnost etičke komisije. Zato je Haverić, kad sam ga citirao, postao vlah, a Ajanović je "s indignacijom" odbacio moju optužbu da je SDA kriva za raspad Jugoslavije. Bože, kakvih šupaka ima u tom parlamentu. Ajanović je jedan od viđenijih. Zato sam Osmanoviću, kad je kazao: "Vaš Tarik Haverić", uzvratio: "Nije moj nego vaš!" Jer ako si Tarik, sa Trebevića se vidi da nisi vlah. Kad me, zbog muslimanske priče koju sam povlašio kad sam je priopćio, Osmanović poslao na etičku komisiju, to nisam mogao spriječiti, ali kad je pokušao da s mojih leđa povlaši Haverića, to nisam dozvolio: ko se zove Tarik, ne može biti vlah pa kad bi "tice lećele naopako", kako vele u CG.

Razumijem Osmanovića. Haverić je vrstan intelektualac koji misli nepristrano, a etnički demokrata Osmanović drži: ako si Tarik, moraš navijati za Bošnjake. Umjesto toga, raspalio je po Osmanovićevoj SDA, bije ko tuđe – eto zašto Tarik mora biti povlašenjak, dakle moj.

Gospoja Amila je Vešovića "lijepo zamolila da se bavi svojim narodom, a moj neka ostavi na miru, navrh glave nam je da se miješa tamo gdje bi se trebao osjećati postiđen". Etnička demokratija, dakle, nalaže da se bavim svojim etnosom, zalud sam vjerovao da sam izabran kao predstavnik građana. I pomenuo sam SDA, pa zašto je Amila Bošnjake izjednačila sa strankom koju je napustila? Promijenila je samo dlaku. Gospođa je, veli Nikolaidis, "ideju etničke čistote uzdigla na novi nivo, jer tu se radi o etnički čistom govoru. Pripadnik jednog naroda može govoriti samo o svom narodu – ovo je, složićemo se, inovacija u inovacijama ionako bogatoj povijesti fašizma".

"Neka se stidi Marko Vešović", kaže Šejla Šehabović, "koji nije na vrijeme uvidio da pišući Poljsku konjicu nije samo podigao spomenik patnjama Bošnjaka, nego i previdio činjenicu da taj narod ne čine samo stradalnici" već i "doktorice/zastupnice kojim dlaka s glave ne fali, ali koje se busaju u prsa junačka, od sabaha do jacije, ljubeći ikonu svoje etnije (što je u islamu grdan grijeh) i zastupaju svoju (karadžićevsku?) etnički čistu tradiciju".

"Da Marko Vešović", kaže Nikolaidis, "nije govorio o njenom narodu, ovaj bi svijet ostao uskraćen za Poljsku konjicu. Da gospođa Alikadić-Husović nikada nije progovorila, ni o svom, ni o drugim narodima, svijet bi ostao uskraćen za jednu, doista raskošno odvratnu, ali ipak samo jednu izjavu".

DANI