Piše: I. Despotović

Policija u Crnoj Gori je u posljednje vrijeme otvorenija prema javnosti, ili, preciznije, medijima, ali u tome ima stvari koje treba principijelno definisati.

Upravo i ovih dana, bilo je slučajeva da su određeni mediji prvi "saznali" o nekim policijskim pretresima i hapšenjima. Ti mediji objavili su puno ime i prezime osobe koju je policija saslušala, uz sve detalje iz njene biografije. To se dogodilo prije podne, a policija je kasno popodne izdala šturo saopštenje.

Elektronski mediji su, naravno, cio dan prenosili "saznanja" jedne televizije, pa i onda kada je policija saopštila svoje. Oni mediji koji su čekali zvanično saopštenje, dočekali su nekoliko stereotipnih obavještenja. Saslušana osoba je predstavljena inicijalima. Isto se ponovilo dan-dva kasnije. 

To, dakle, nije prvi put. A u vezi sa ovim postavljaju se bar tri pitanja, koja, baš, i nijesu formalističkog karaktera. Prvo, zašto policija, uz svu osjetljivost njenih akcija, ranije ne izdaje saopštenja u ovakvim situacijama, ili, tačnije, zašto ne obezbijedi (ako može) istovremenost u objavljivanju svojih informacija?

Logika nameće još poneko moguće pitanje. Da li, na primjer, policija može da obezbijedi "tajnost" svojih postupaka do momenta kad su zreli za predstavljanje javnosti? Mogu li njeni službenici "na terenu" da se uzdrže od "prijevremenog" dojavljivanja pojedincima  o policijskim akcijama? Na kraju, mogu li privatne veze da budu razlog da neko prije od drugog ima važnu policijsku informaciju?

Drugo, kako postupati (u policiji i medijima) sa identitetom osoba koje su predmet policijskih praćenja, privođenja, ispitivanja? Sada postoji dvostruka praksa. Oni mediji koji "saznaju", daju njihovo puno ime i prezime i druge podatke, a  mediji koji drže do principa profesionalne obazrivosti i obzira u ovakvim  prilikama, objavljuju inicijale i štura policijska obavještenja.

Ne ulazeći u javni aspekt policijsko-sudskog postupka, ovdje se postavlja pitanje- šta je medijski profesionalizam u ovakvim slučajevima, ili, preciznije, da li su mediji koji toliko prije drugih "saznavaju" bolji od onih koji "kasne" sa informacijama o policijskim akcijama.

Treće, da li je slučajno, zapravo, kako je moguće, da isti mediji (list i istoimena televizija) redovno, uvijek, prvi "saznaju" ovakve i slične informacije, a drugi mediji su prinuđeni da "trče za njima", odnosno, da ih prenose? To se pretvara u neku vrstu "saznajnog monopolizma", i taj fenomen nigdje nije tako naglašeno izražen kao u Crnoj Gori.

Doduše, sve ovo ne odnosi se samo na policiju i njenu komunikaciju s javnošću. Slično, ili isto, događa se i kad je riječ o nekim drugim "izvorima informisanja".

Policija koja je po prirodi posla najzanimljivija za "saznanja" medija, bi, u svakom slučaju, morala da u komunikaciji sa javnošću vodi više računa o ovim stvarima.Takođe, o tome bi trebalo da razgovaraju predstavnici policije i medija, a ne bi bilo na odmet da se time pozabavi i Novinarsko samoregulatorno tijelo.

Jer, u najmanju  ruku, sada pomenuta ponašanja i postupci nijesu regularni.

Njihovo "regulisanje" valjda, bilo bi u interesu i policije i medija,naravno, i pojedinaca protiv kojih se pokreće postupak.  Svakako,što je najvažnije, u interesu javnosti.