Premda je pojam "disident" mnogo stariji, tek je u vrijeme komunizma, pa i to ozbiljnije tek u drugoj polovici prošlog stoljeća, dobio današnje značenje, puni smisao i neku vrstu univerzalne verifikacije.
Piše: Željko Ivanković
Danas svatko zna da se pod tim pojmom ponajprije podrazumijeva intelektualac koji u određenoj sredini otvoreno iskazuje neslaganje s političkim prilikama, čak protivljenje i kritiku utemeljenja i realizacije određenih društvenih odnosa, te da zbog toga trpi progon i šikaniranje. Nekadašnji otpadnik, raskolnik ili odmetnik od neke zajednice, organizacije, pokreta ili ideje društveno i politički je "verificiran" tek u vremenu snažnih ideoloških progona neistomišljenika.
Danas bi taj pojam u svom punom kapacitetu značio općenito protivnika ideje, a osobito dominantne političke prakse totalitarnih sustava, koji zbog svojih uvjerenja i djelovanja trpi bilo koju vrstu progona. Jer biti protiv, a ne biti i progonjen isključuje totalitarnu svijest na djelu. A naučili smo da totalitarizmi progone svoje protivnike, osporavatelje ili otpadnike. Oni su onaj crv u "zdravom biću totalitarizma", koji ih s vremenom pretvara u crvotočinu i, znaju oni to, najposlije rastoči.
Svijet je dosad upamtio, osobito po nevjerojatno krvavim posljedicama, barem tri snažna tipa totalitarizma. Totalitarizam u ime nacije, čija je paradigma nacionalsocijalizam. Totalitarizam u ime društvene klase, čija je paradigma boljševizam. I – totalitarizam utemeljen u metafizičku dimenziju, u ime boga ili obožavanog proroka. Njega smo ovdje spomenuli kao posljednjeg, ne zato što bi on pojavom ili važnošću bio posljednji, nego upravo zato što je u gradacijskom nizu najstariji, najsnažniji, najtrajniji, a svakako i najopasniji i najkrvaviji. Najzločinačkiji! Postoji li tu superlativ?
No, mehanizmi su djelovanja tih totalitarizama gotovo posve identični. Tek su ponešto povijesno drukčije modelirani i u realizaciji, dakako, metodološki različito prakticirani.
Sve ovo promatram u kontekstu novoga, odličnog teksta Alena Kristića u "Svjetlu riječi" o iranskoj nobelovki za mir Shirin Ebadi i još jedne odlične, netom objavljene knjige iranske književnice Azar Nafisi, "Stvari o kojima sam šutjela", a koje su ovdje više nego simboli narastajućeg broja disidenata iz islamskog svijeta. Osobito u svemu tome hrabri broj i hrabrost žena disidenata, disidentica iz suvremenih islamskih društava.
Nemam iluziju da su disidenti osobito moćni, no nisu baš ni nemoćni koliko to sebi umišljaju autizam i kratka pamet novog totalitarizma koji ništa nije naučio od svojih prethodnih srdonika. Hitlerizam u svojoj zločinačkoj zaslijepljenosti nije bio u stanju čuti stotine kritičkih glasova velikana unutar njemačkoga naroda, onih tipa Th. Manna, Brechta, Bonhoeffera ili Feuchtwangera. Neki su bijegom spasili život, neki svoje disidentstvo platili krvlju, samo zato jer nisu pristajali na ludilo ekskluziviteta "superiorne nacije". Boljševizam je naciju zamijenio klasom i u njezino ime ubijao, a tek sretnijima, i to u ocvaloj fazi, poštedio život i podario, kao Solženjicinu primjerice, "samo" progon. Ono što je kao spasonosni lijek osme godine prije Krista na "slučaju Ovidije" patentirao rimski imperator August.
Naravno, najpoznatiji slučaj disidenta u svekolikoj čovjekovoj povijesti je upravo Isus Krist, koji je svoje disidentstvo platio najpoznatijom smrti u svekolikoj povijesti čovječanstva. No, to nimalo nije smetalo njegovim sljedbenicima da nakon 313. krenu u pravcu izgradnje totalitarizma u njegovo ime ili krvavih progona i proizvođenja disidenata u njegovo ime.
Nisu drukčiji ni duhovni preci, niti suvremenici najpoznatijih današnjih svjetskih disidenata Rushdieja, Pamuka, Abdolaha, Hosseinija, Sh. Ebadi, A. Nafisi, Ayaan Hirsi Ali, da spomenem samo neke, čije disidenstvo obilježava naše vrijeme i temeljito raskrinkava svu glupost novih totalitarizama, pokazujući kako nisu ništa drukčiji od onih koji su propali. A prijetnje smrću zbog otpada od vjere, od ideologije samo pokazuje koliko su uvjereni u vlastite vrijednosti, koje se jedino strahom i terorom mogu štititi. Dokad? Njihov totalitarizam u ime boga ili vjere, poslanika ili koga već, totalitarizam je u ime najprizemnijih interesa moćnika i nasilnika, kako to pokazuje Ebadi, ali i svi ostali.
Pošto je sidro tog totalitarizma bačeno u onostrano, on je i najmoćniji i najopasniji i najkrvaviji, ali neće zbog toga njegov pad izostati niti biti manje spektakularan, koliko god njegove granice bile ispisane i dalje ispisivane krvlju. On nije nacionalni ili klasni, vole se hvaliti njegovi poslušnici.
Ali, Ayaan Hirsi Ali i Hosseini u svojim djelima pokazuju koliko je nacionalistički. A Ebadi i koliko je vjerski nesnošljiv prema vlastitim suvjernicima (sunitima!), ili prema bahaistima ili kršćanima! A da o nesnošljivosti vlastitoj ženskoj populaciji i ne govorimo. Njezina su (te populacije) prava u toj vrsti totalitarizma posebno bolna priča.
Baš stoga islamističke pravovjernike najviše smetaju disidentice. U svijetu u kojem dvije žene vrijede kao jedan muškarac, one se uopće drznule govoriti! Nije onda ni čudan pokušaj njezina omalovažavanja kako je Nobelova nagrada za mir bezvrijedna. E da je za književnost! A Nafisi baš književnost zamjeraju. Slično su Sovjeti radili Saharovu? Slično?! Teror koji trpi Ebadi je ipak mnogo veći. I ne samo zato jer je u ime boga!
0 Comments