I tako se priča nastavlja… Ona i dalje dokazuje notorne činjenice, a oni na papir stavljaju ovakve izume, kojih će se vjerovatno stidjeti njihovi potomci i vjerujem ne ponavljati ih.

Piše: Marijana Maja Mugoša

„Tužilja nikada nije dostavila ni tuženom, ni sudu medicinsku dokumentaciju o stepenu oštećenja vida, pa se ne zna sa sigurnošću da li je ona osoba sa potpunim oštećenjem vida…" – I tako dalje i citiranom slično.

Ovo je samo jedna rečenica iz podneska kojeg je 29.01.2010. dostavio Glavni grad – Podgorica, zastupan po punomoćniku …, a u vezi sudskog postupkom protiv g-đe koja ih je tužila zbog progona sa radnog mjesta, samo zato što kao pomagalo koristi psa vodiča. Kakvu dokumentaciju majčini sinovi i kćeri?

Zar dugi bijeli štap, uz pomoć kojeg se kretala ta njihova koleginica punih osam godina, nije najbolji i medicinski i svaki drugi dokaz njenog oštrog, sokoljeg vida?!

Kakva je zločinka ta žena koja je tužila Glavni grad zbog izbacivanja sa radnog mjesta nje i njenog psa vodiča?! Ona je prije nabavke psa, vjerovatno kao modni detalj, koristila dugi bijeli štap; koji se mogao sklapati i koji je na vrhu imao jedan valjčić, radi njegovog lakšeg kotrljanja sa lijeve na desnu stranu.

Da, upravo tako se ona kretala, držeći štap u desnoj ruci i lagano klizeći njime po tlu. Štap je išao nekih metar ispred, a njena vješta ruka je upravljala štapom i tako na vrijeme otkrivala prepreke na tlu. Prilično uspješno ih je zaobilazila, istina uz dosta napora i uz maksimalnu koncentraciju. Osjećala bi se pomalo iscrpljenom nakon pređenog puta, ali ipak srećnom, jer je većinu životnih aktivnosti obavljala samostalno.

Mada, ako je taj bijeli štap zaista modni simbol, a ne pomagalo slijepih koje služi samostalnom kretanju, čudno onda da tu gospođu (koja je godinama radila u gradskoj administraciji Podgorice) niko nije tužio za neovlašćeno uvođenje novog detalja u svijet mode. Možda da ih podsjetimo, jer će im i subjektivni rok za podnošenje tužbe isteći:))

Mada, veoma je prepredena ta gospođa. Ona je prije dvije godine bijeli štap zamijenila psom vodičem, tim plemenitim asistentom i pratiocem kroz život. Danas je rijetko kad možete sresti s bijelim štapom, što pokazuje da je opet promijenila modni detalj i da sad favorizuje jedan drugačiji stil. 

Nedavno mi kaza ta gospođa, da kod oftalmologa nije bila još od prve godine studija, kada se lagano i spremala za druženje s bijelim štapom. Reče mi još, da će sad ipak morati da ode na pregled, kako bi dobila dokaz za sudski postupak u kojem učestvuje i kako bi joj ljekar potvrdio da na žalost (ili sreću) nije došlo do popravljanja njenog vida. Ali, možda su ove ledene ljudske sante u pravu. Ona ipak nešto vidi; raspoznaje da li je dan ili noć i to onda nije osoba sa potpunim oštećenjem vida.

I tako se priča nastavlja… Ona i dalje dokazuje notorne činjenice, a oni na papir stavljaju ovakve izume, kojih će se vjerovatno stidjeti njihovi potomci i vjerujem ne ponavljati ih.