UDBA je do raspada SFRJ ubila oko 80 emigranata, 60 Hrvata, a ostalo su bili Srbi i Albanci.

Dr Džon R. Šindler, američki profesor, koji je kao vrhunski ekspert za (kontra)špijunažu godinama boravio u ex-jugoslovenskim zemljama, narednog mjeseca će u SAD objaviti intrigantnu knjigu koja se u cjelosti bavi funkcionisanjem nekadašnje jugoslovenske Uprave državne bezbjednosti (UDB), njenim tajnim likvidacijama širom svijeta, tehnikama i metodama koje je koristila.

Profesor Šindler, čija je prethodna knjiga ”Nesveti teror” (prošle godine prevedena u Srbiji) izazvala ogromnu pažnju, ekskluzivno je za Slobodnu Bosnu otkrio detalje iz istraživanja Udbinih likvidacija.

Tokom 90-ih godina prošlog vijeka, kada sam bio uključen u lov na ratne zločince u BiH i na prostorima bivše Jugoslavije, zaintrigirala me činjenica da su mnogi od najtraženijih osoba bili povezani sa tajnom službom bivše Jugoslavije, kaže Šindler.

Željko Ražnatović Arkan možda je najpoznatiji i najsvježiji primjer ovakvog tipa. On je imao opsežnu istoriju sa službama državne bezbijednosti, odnosno UDB-om, tokom komunizma. Mnogi, poput Arkana, učestvovali su u "specijalnim akcijama" usmjerenim protiv radikalnih emigranata van prostora bivše Jugoslavije za režim Josipa Broza Tita.

Kao kontraobavještajni oficir, u početku, bio sam zbunjen činjenicom da su mnoge ubice i razbojnici koji su povezani sa organizovanim kriminalom – mafijom, istovremeno bili i visokorangirani saradnici UDB-e. Svi oni su imali VIP status – veze i protekcije. Ali, vrlo brzo sam shvatio da su ti ljudi bili dio međunarodnih operacija, dio višedecenijskog rata koji je vodila Titova tajna služba protiv "neprijateljske emigracije".

Nemoguće je razumjeti u potpunosti zbivanja u bivšoj Jugoslaviji poslije 1991, ubojstva, korupciju, masovne zločine, atentate, bez razumijevanja kako se UDB-a tajno borila protiv terorizma. Mi, posmatrači sa strane, mislimo o događajima kakav je bilo ubojstvo Zorana Đinđića iz 2003., kao "normalnim" likvidacijama. Ali, kada je premijer Đinđić likvidiran usred bijela dana od ubice koji je istovremeno službenik državne bezbijednosti i bos organizovanog kriminala i koji je odgovoran za ubojstva u više zemalja, to nije "normalna" likvidacija. To je nasljeđe UDB-e, ono što ja zovem "Titovim duhovima".

Kao što je ruski premijer Vladimir Putin jednom rekao: "Ne postoje bivši obavještajci". Ja sam čuo priče u kafanama, poslije dosta ispijenih pića. Priče o operacijama protiv terorista u Štutgartu, ili Sidneju. Priče o nadgledanju, nadziranju koje je vodilo ka ubojstvima koja su se dešavala na čitavom Zapadu, posebno tokom kasnog perioda Hladnog rata. Uzbudljive, ali krvave priče, nijesu ličile ni na šta od onoga što sam ranije čuo i znao. U početku nijesam vjerovao, ali bio sam radoznao i tako sam počeo istraživati, neslužbeno, kako to špijuni vole reći, pravio sam ‘hobi dosje’. Bio sam zapanjen kada sam otkrio da je većina onoga što su mi udbaši ispričali zapravo istina.

Prvi slučaj u koji sam duboko ušao bilo je ubojstvo hrvatskog disidenta Brune Bušića u Parizu koje se desilo u oktobru 1978. godine. Bilo je to čisto izvedeno UDB-ino ubojstvo. Iako je Bušić bio veoma simpatičan hrvatskim nacionalistima, on nije bio ‘terorista’, ali svejedno je ubijen – metkom u glavu iz neposredne blizine kao i većina žrtava koje UDB-a naziva ‘crnim programom’.

Slučaj Bušića takođe ilustruje primjenu duplih standarda na Zapadu kad su u pitanju zločini UDB-e. Naime, samo mjesec dana prije ubojstva Bušića, bugarskog disidenta Georgi Markova ubila je bugarska tajna služba u Londonu. Taj svjetski poznat ‘slučaj kišobran’ izazvao je bijes Zapada. Istraga je još uvijek otvorena, britanska policija nastoji rasvijetliti slučaj i hapsi ljude i danas, 32 godine nakon ubojstva.

Ali, nikoga na Zapadu nije mnogo zanimalo kada je Bušić brutalno likvidiran dvije nedjelje kasnije u Parizu. Slučaj je zaboravljen. Tito je bio koristan Zapadu, tako da su zločini UDB-e uglavnom ignorisani, čak i kada su jugoslovenski agenti brutalno vršili likvidacije napolju.

Tokom Hladnog rata UDB-a je ubila više ljudi na Zapadu nego čitav sovjetski blok, ali to je izazvalo veoma malu, ili nikakvu pažnju. Kako tada, tako i danas.

Većina UDB-inih likvidacija u inostranstvu slijedila je standardan model. Jugoslovenski agent proturio bi dezinformaciju u emigracionim krugovima na Zapadu kako bi stvorio konfuziju i međusobne borbe unutar grupa. Ubica bi preduzeo nadgledanje žrtve nakon čega bi likvidirao metu najčešće metkom u glavu sa bliske udaljenosti. Ubojstva UDB-e bila su često veoma brutalna, mnogo okrutnija nego što je bilo "potrebno" za ubojstvo. U nekim slučajevima žrtve su ubijane noževima, a ubadane su desetak puta. U svim slučajevima likvidacija UDB-a ih je pokušavala prikazati kao "rezultat prepirki između emigranata". To je priča koju bi zapadne policijske agencije i obavještajni krugovi koji nijesu razumjeli jugoslovensku emigraciju često prihvatali kao točnu.

Teško je reći sa apsolutnom sigurnošću, ali između sredine 60-ih do 90. UDB-a je pokušala izvršiti preko stotinu ubojstava i otmica na Zapadu, uglavnom na području tadašnje Zapadne Njemačke, ali i u zemljama Centralne i Istočne Evrope, Britanije, SAD, Kanade, Australije, čak i Južne Afrike. Gdje god su se nalazili jugoslovenski emigranti, UDB-a ih je slijedila. UDB-a je širom svijeta likvidirala više od 60 Hrvata, kao i određeni broj Srba i Albanaca. U svakom slučaju, najmanje 80 potvrđenih UDB-inih likvidacija desilo se tokom posljednjih godina Hladnog rata u zapadnim zemljama prijateljski nastrojenim prema Jugoslaviji. Takođe, bilo je oko 12 ubojstava u SAD-u.

Bilo je mnogo slučajeva koji su zaista bili spektakularni. Ubojstvo Brune Bušića 1978. bilo je neobično bezobrazno, kao što je bilo i ubojstvo hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića u Zapadnoj Njemačkoj 1983. godine. To je zaista bila krvava i brutalna afera. Ipak, mislim da je UDB-ina najimpresivnija operacija bilo ubojstvo čuvenog ustaše Vjekoslava Maksa Luburića u Španiji 1969, koje je izveo Ilija Stanić, a koji sada slobodno živi u Bosni. Godinama je UDB-a strpljivo infiltrirala Stanića unutar Luburićevog zatvorenog kruga ustaških emigranata, da bi on na kraju divljački ubio Luburića. Slučajevi koji su najviše zabrinjavajući, za mene, bili su oni u kojima je UDB-a ubila i nedužne ljude. Tako je 1972. godine Titov ubojica sustigao Stjepana Ševu, člana Hrvatskog revolucionarnog društva u Italiji. Ševo jeste bio terorista, ali ubojica nije likvidirao samo Ševu nego i njegovu potpuno nevinu suprugu i devetogodišnju usvojenu kćerku Tatjanu. Pet godina kasnije u Čikagu UDB-in ubojica brutalno je na smrt izbo Dragišu Kašikovića, srpskog ekstremnog emigranata, ali je takođe ubio i devetogodišnju kćerku njegove djevojke, Ivanku Milošević. Nikada nijesam čuo da je bilo koja obavještajna služba činila takve jezive zločine na međunarodnoj sceni.

lobodna Bosna