Piše: Lucijan Carić
Briga dežurnih pajaca Europskog parlamenta za troškove rastrošnog europskog državnog mastodonta bila bi hvale vrijedna, kada se iza nje ne bi krila i "zabrinutost" za naš nacionalni identitet. Dvije zastupnice europarlamenta tako su nam, i prije svete pričesti voljenoj Uniji, predložile upotrebu zajedničkog "izvornog srpsko-hrvatskog" jezika. Isti dan kada je ova ideja kobajagi pometena pod tepih, consigliere svete Unije za "hrvatski problem" novom je izjavom ponovo zamutio vodu. Da, uvijek treba promisliti ono što zbori knez, ali razlog za pravu zabrinutost riječi su dvorske lude.
Još 2005. godine u kolumni "Na vratima pakla", čije dijelove citiram, iznio sam svoju zabrinutost pretjeranom brigom najdraže nam Europske unije za hrvatsku dobrobit i hrvatski pravni sustav, te potanko predvidio kakva nas budućnost u predragoj Uniji čeka.
"Danas, poput najbjednijih slugu plačemo za Europskom unijom, za buduće neravnopravno i neprincipijelno tretiranje, za zajednicu „jednakih", gdje ćemo biti u četvrtom, možda petom ešalonu iza stola – gdje su zalogaji rijetki i posni, ali prvom u egzerciru (gdje se prolijeva znoj) i navali (gdje se prolijeva krv). Pravila koja ni za koga drugoga ne važe – za nas će važiti. Ono što svi budu smjeli – mi nećemo smjeti. Što se drugima bude odobravalo – nas će zbog toga prezirati."
Tada je, pamtite, Europska unija blokirala naš pristupni proces pod izlikom nedovoljne aktivnosti u procesu hvatanja generala Gotovine, odnosno čak direktne pomoći sustava odbjeglom generalu. U optužbama prednjačila je Carla Del Ponte, a praktično sve što je rekla na račun skrivanja Gotovine u Hrvatskoj pokazalo se kao najobičnije laganje.
Danas, zabrinuta mogućim pretjeranim priljevom prljavih Balkanaca, preko svojih dežurnih pajaca, najdraža Unija ponovo nam nudi upotrebu zajedničkog jezika, naravno, sve zbog kako ekonomičnosti tako i efikasnosti, ali bome i zbog uštede dragocjenog prostora potrebnog za smještaj svih tih silnih prevoditeljskih kabina. Uistinu ne čudi da hrvatski diplomati Bruxelles u žargonu nazivaju Novi Beograd, jer sličnosti su više nego očigledne.
"Ono što mi nije jasno je zašto i zbog kakvih nedokučivih razloga naša zemlja silom hoće u novu, još jednu, državnu zajednicu petnaestak godina nakon što smo se u krvi riješili jedne druge državne zajednice na koju ova prva jako podsjeća.
Prije šezdesetak godina, također u krvi, riješili smo se opet jedne državne zajednice u koju smo uletjeli kao guske u maglu. A prije osamdesetak godina smo se (pogađate) u moru krvi riješili još jedne neželjene državne zajednice. Praktično cijela povijest Hrvatske, nakon Petra Svačića, krvavo je izbavljivanje iz državnih zajednica u koje su nas uvaljivali ljudi koji su bili ili nedovoljno mudri, ili nedovoljno dalekovidni ili nedovoljno hrabri, ali dovoljno glupi, loši i pohlepni da nas predaju prvom vladaru koji je naišao. Tijekom zamalo cijele svoje povijesti Hrvatska je permanentna žrtva bijedne i beskičmene politike svojih političara."
Stvarno je zgodna takva briga kako za troškove tako i za naš nacionalni identitet, pogotovo ako se prisjetimo da se praktično svaki silnik koji je zalutao u ove krajeve prvo prihvatio upravo uređivanja njemu nerazumljivog načina komunikacije među ovdašnjim pukom. Tako su Mađari, Austrijanci i Talijani bili vrlo izričiti po pitanju jezika koji su željeli da govorimo. Kralj Aleksandar, koji nas je ipak razumio, želio je pomoći našim napaćenim očima, pa nam je ponudio i ćirilicu poznatu po blagotvornom utjecaju na zamor očiju koji izaziva pretjerano čitanje latiničkih tekstova (pogotovo onih napisanih na priprostom puku nerazumljivim, stranim jezicima). Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, zemlja ravnopravnih naroda i narodnosti, bratstva i jedinstva, bratski nam je nastavila uvaljivati jedinstveni hrvatsko-srpski, a u konačnici srpski jezik.
Svemu usprkos, naš je hrvatski jezik preživio sve pokušaje višestoljetne asimilacije, da bi nam sada, na kraju, najdraža Unija ponovo ponudila stare navade.
"Hrvatska je vlast, ova i ona, iznimno loše postavila odnos prema Uniji i svoju politiku zasnovala na ulasku po svaku cijenu. Naravno, tu se daju maksimalne koncesije, čak i one koje naizgled s Unijom nemaju neke veze. Javnosti nikada nije suvislo predstavljeno zašto toliko želimo članstvo i kakve su točno koristi koje će Hrvatska imati. Naravno, nije ni rečeno kada će te dobrobiti stići. Pitanje je – ako se ti podaci toliko taje – da li oni uopće postoje? Ako postoje, idu li u prilog nama ili Europi svetici? Ne samo to, Europska unija je vlastima do sada, a i ovoj danas, služila kao univerzalni alibi svih alibija – jer sve će biti sređeno do ulaska. Mo'š mislit. Idemo naprijed, ali jako sporo i uz puno problema. Nema šanse da će do 2007., 2009., ili dvijetisuće i neke situacija biti dramatično poboljšana. Među ostalim, jer se cijeli državni aparat podređuje svetom cilju ulaska u Europsku uniju, a ne dobrobiti vlastitih građana."
Put u veliku voljenu Uniju odabrali smo proći na koljenima i spuštenih gaća. To je u redu, jer takve smo stvari i prije radili. U redu je da taj put prođemo i spuštene Zastave, jer, eto, i to nam se dešavalo. Također, u redu je da na tom svetom putu ostavimo svoj nacionalni ponos i suverenitet, pa čak i naš teritorij – jer sve smo to već prije radili i iskusili. Zapravo jedina stvar koju još nismo uspjeli raskrčmiti i zapiti je naš nacionalni identitet – no, ne bojte se, uvijek postoji prvi put.
0 Comments