Novi totemizam ne temelji se više na tabuiziranim i sublimiranim zabranama i potisnutim osjećajima krivnje ocoubojstva, nego, u sveopćem liberalno-hedonističkom trendu sustavne detabuizacije od 68. godine pa do danas, postavlja individuum u središte svega

Piše: Jure Vujić*

Totemizam kao vjerovanje nije jedinstven fenomen, pogotovo što se u novim okolnostima mijenja. Njegovi tragovi nalaze se i u visokim civilizacijama i kulturama iako je najizraženiji u "primitivnim" narodima. Poznato je da Freud postanak društva izvodi iz Edipova kompleksa. U prošlosti su praljudi živjeli u hordi u kojoj je vladao najstariji muškarac koji je sebi prisvajao sve žene. No tada su se sinovi pobunili protiv oca, ubili ga i uzeli vlast u svoje ruke. Međutim, među njima se javilo kajanje zbog patricida, te su sebi nametnuli zabranu spolnog općenja s majkom i sestrama.

Ova zabrana, tabu-incesta, prvo je "institucionalno" ograničenje nagona. Iz te osnovne zabrane nastaje sistem zabrana koju poznajemo pod imenom "totem i tabu", kao ključno znanstveno djelo Freuda. Totem je biljka, životinja ili pojava koja je sveta i koja se poštuje, ali i pribojava; mrzi i voli, što je osjećajna ambivalencija koja se izražava kroz tabu, a nastala je u procesu identifikacije oca sa životinjom kao posljedice ocoubojstva.

Dakle, kultura nastaje upravo kao posljedica te ambivalencije osjećaja prisutne kod Edipova kompleksa. Što se društvo više udaljavalo od vremena ocoubojstva, rastao je osjećaj krivnje, težnja za pomirenjem s ocem i njegovo poštovanje postajali su sve veći, ali i apstraktniji. Iz osjećaja krivnje, kajanja i težnje za pomirenjem, kroz tabu-odredbe nastali su i moralni osjećaji, osjećaji obzira prema društvu. Uz to, sinovi otkrivaju da ujedinjeni mogu biti jači od oca, ali si pritom moraju međusobno nametati ograničenja radi "održavanja novog poretka". Tabu-propisi bili su prvo "pravo".

S razvitkom kulture moralni osjećaji sve više zamjenjuju tabu-odredbe. Tako se civilizacija gradi na istodobnom nastanku zločina (ocoubojstvo), uvođenju religije (totemizam, poštovanje predaka) i moralnih zakona (zabrana incesta, uvođenje pravila ponašanja), što zajedno tvori rudimente društva. Tako izgrađena civilizacija je od samog početka bazirana na zločinu i praćena osjećajem krivnje, odnosno društvo se rodilo iz represije libida i grižnje savjesti.

Iako možemo Freudu zamjeriti jedan suviše simplicistički pristup kulturološkom fenomenu, reducirajući ga na isključivo seksualni nagon i ne uzimajući u obzir slobodnu volju i ljudsku duhovnu dimenziju (Jungova kritika kroz arhetipalni svijet), ipak trebamo priznati da je meritum njegove teze u pravo u raščlanjivanju dvaju ključna elemenata kapitalističkog suvremenog diskurza: totema i tabua, koji danas, kada je društvena patrijarhalnost narušena, mutiraju u dva dijalektička stupa novoga kulturološkog neoliberalizma.

Današnji dominantni kapitalistički diskurz poistovjećuje se s prapovijesnim diskurzom gospodara i roba, s tim da danas subjekt zauzima poziciju glavnog agensa-označitelja diskurza kojem je podvrgnut gospodar. Taj diskurz danas je određen s neprestanom aktualizacijom kulturološkog neoliberalizma, tržišnom ideologijom kao novi totemizam koja inaugurira svepotrošnju kulture, ljudskog tijela, politike, umjetnosti…

Međutim, taj novi totemizam ne temelji se više na tabuiziranim i sublimiranim zabranama i na potisnutim osjećajima krivnje ocoubojstva, nego, naprotiv, u sveopćem liberalno-hedonističkom trendu sustavne detabuizacije od 68. godine pa do danas, postavlja individuuma u središtu svega, kao poduzetnik-upravljač, rentabilnog i autonomnog individuuma bez vanjskih uporišta. U isto vrijeme dominantna neoliberalna ideologija mu obećava vječnu sreću u iluzornoj potrazi blagostanja i neprestanog užitka. Društva blagostanja štuju "totem svemoćnog individualca", ludičnog i nekonzistentnog "vječnog djeteta" koji kombinira bezgranični užitak s tjeskobom ekscesivne potrošnje. Suvremeni totemizam, ovaj put bez tabua, strukturira kolektivni diskurz i mišljenje bez radikalnih revolucija i naglih prevrata poput onih iz XIX. i XX. stoljeća. Tu više ne postoje patrijarhalne figure "represivnog oca" i despotske dominacije "gospodara". Superego, "svevišnji subjekt", pojedinac je isključivi agens pokretač vlastite alijenacije. Kulturološki neoliberalni kodovi nastoje izgraditi novi diskurz bez traume i tabua kako bi pretvorile subjekt u zombi-subjekt potražnje i potrošnje. Charles Melman govori o novoj subjektivnosti, postneurotičnoj društvenoj eri koju strukturira detabuizirani kapitalistički diskurz. Kapitalizam je mutira u globalnu sektu koja inkorporira svoje toteme, fetiše i lažne hereze i antitabue. Iz te sekte se ne izlazi. Njezina je struktura takva da uključuje sve potencijalne "neprijatelje" u sklopu "prava na različitost", putem "represivne tolerancije" i "represivnog multikulturalizma". Svaki otpor treba se usidriti u neoliberalnu ideologiju da bi se neutraliziralo svaki radikalni alteritet. Jer ono što je specifično u novom totemizmu njegova je sposobnost da izbriše figure autoriteta, gospodara, tiranina i diktatora. Francuska revolucija je skidala plemićke i kraljevsku glave, nihilizam XX. stoljeća je proklamirao "smrt bogova", osuđena je "diktatura proletarijata", a danas je pomalo i osuđen komunizam kao ideologija. Svjedoci smo nastanka nove kulturološke i antropološke ljestvice vrednovanja koju je ubrzao pad patrijarhata.

Otac je zauvijek ubijen, a incenstuoznost pa i "ritualna pedofilija" primitivnih plemenskih društava pomalo se pojavljuju i banaliziraju u našim visokosofisticiranim liberalnim društvima. Freudovska je lekcija izokrenuta u novi totemizam koji ne poznaje tabue i koji poznaje samo jednoga gospodara koji je su službi svog učenika. Moderni coach, "medijski čarobnjaci", političari, psihijatri služe interesima svemoćnog individuuma. Nove postmoderne društvene terapije i razne "strategije zavođenja" nastoje ojačati samopouzdanje individualnog ega poput obrednih plemenskih plesova koje su prethodili rasplamsavanju "totemskog duha". Svemoćni individuum je postao autonomni perpetuum mobile, autonomos, on bira gospodare koje će ga zadovoljiti. Dijalektika gospodara i roba je potpuno izokrenuta. Jedan od studentskih slogana 68. je glasio: "Zabranjeno je zabraniti". I zaista, danas je "otac" mrtav. I što sada?

* Autor je geopolitolog i publicist

Vjesnik