Piše: Željko Ivanković
Kad je Latinka Perović 2001. objavila u ostavštini pronađenu knjigu "Portreti" rano preminulog beogradskog sociologa Slobodana Inića, iznenada smo i na jednom mjestu dobili četrdesetak portreta ljudi iz srpske tzv. političke elite koja je krvavo obilježila kraj prethodnog stoljeća na našim prostorima i vjerojatno jedno od najmračnijih mjesta svekolike srpske historije. Pojedinačni portreti u cjelini knjige otvorili su pred nama panoramu, skupni portret ludila, zločina, kriminala, bešćašća, manipulacije, nekompetencije, prijevare, gluposti, zavjere, terora…
Nova knjiga Mirka Kovača "Elita gora od rulje" tu je jednom otvorenu galeriju likova značajno dopunila i obogatila. Ne samo da ju je proširila novim popisom imena elite, ponajprije iz svijeta književnosti, nego i književno-teorijskim, povijesnim i polemičkim diskursom jednog sjajnog pisca i nadasve pouzdanog svjedoka iz onoga što se zove kulturni i književni život Srbije i Beograda.
Naravno, ove su nam dvije knjige, premda međusobno posve različite, slične tek na asocijativnom planu. Inićeva nam je knjiga prezentirala političku elitu, dok Kovačeva donosi portrete ljudi s kulturne scene. Ponajprije pisaca (Ćosić, Pavić, Bećković, Danojlić, Jerotić, Kalajić…), ali i glumaca, redatelja, filozofa, povjesničara (Pleša, Ristić, Tadić, Ekmečić), onih, dakle, koji su ozbiljno sudjelovali i bitno utjecali na zbivanja zadnjih desetljeća prošloga stoljeća i početka novoga. Kovačeva knjiga nudi i druge "portrete" ili književne slučajeve (od Hamsuna i Gorkog, preko Dučića i Crnjanskog, Celinea do Limonova i Konrada), kojima pisac ispisuje vlastitu (po)etiku, žestoko polemizirajući (polemika je podnaslov ove knjige!) sa svijetom izvan vlastitih uvjerenja i time demonstrira koliko se sam opire "banalnosti zapažanja" i koliko je "svjestan ljudske gluposti, te svega filistarskog, banalnog, prostačkog u zajednici u kojoj je živio". Doduše, pokazivao je to Kovač i u ranijim svojim knjigama, ali da ovdje spomenem samo jednu od novijih – "Pisanje ili nostalgija", koja to tretira na nešto drukčiji način.
Tko su i kakvi ljudi elite za kojima se kreću mase pretvarajući se u bezobličnu, zločinačku rulju, valjda danas znamo bolje nego ikad. No što nam to pomaže kad smo to isto znali i nakon drugih sličnih, ranijih nacionalističkih pokreta (hitlerizma ili staljinizma) s njihovim elitama i ruljama, uzrocima i posljedicama i kad to danas na ovaj ili onaj način jednako tako žive neki drugi, spremni to vidjeti samo i jedino kao tuđe zlo, a nikad i nipošto i kao svoju stvarnost. Nacionalizam je, naime, nešto što se događa drugima, a ako se pojavi kod nas on je pozitivan, on je patriotski, on je obrambeni… Kovač jasno identificira ambijent u kome se takvo što zbiva: "jadno stanje inteligencije i zapuštenost naroda"! Kad se svemu tome, evo konkretno u srpskom slučaju, kao predvodnici nacije pojave pisci kao "duhovni očevi" nacije, sami dobrano inficirani viškom nacionalnog, virusom korupcije, mitomanije, "laži kao srži srpskog bića" kako to Ćosić uvredljivo kaže za vlastiti narod (!) i pozivom na rat u kome ni milijun žrtava nije ništa (osim ako među njima nisu njihovi sinovi!), onda ne možemo ne odčitati užas fašizma kojemu je podlegla srpska (književna) elita. Jer, "nacionalizam je uvijek u srdačnim odnosima s lakoćom zločina".
Pedeset godina nakon Thomasa Manna koji je rekao "Njemačka je tamo gdje sam ja!", reći "Više volim sa svojim narodom biti na pogrešnoj strani, nego sa njegovim dušmaninom na pravoj!" (Bećković) upravo je neodgovorno prema svome narodu, ako narod u ovoj priči još uvijek išta znači. Naime, biti sa svojim bratom, sinom, ocem u zločinu, ne znači biti zločinac, pristati na zločin, nego biti s njima, znači moralno ne pristati na zli čin, ali braniti izvršitelja zla i zločina. Da intelektualac ne razlikuje to dvoje, dakle ono što zna svaki, pa i najobičniji čovjek iz naroda, naprosto je nezamislivo, osim ako trajno uprljane ruke ne želi prati i ne pere uvlačeći u svoje zlo i cijeli narod, krijući se iza kolektivističkoga "mi" u vlastitom kukavičluku priznati zablude i s njima svoju odgovornost.
Najeklatantniji primjer toga je Dobrica Ćosić što čitamo i kod Inića i, osobito, Kovača, koji je "slučaj Ćosić" pokazao kao veliku povijesnu laž prije svega onoga koji je ustvrdio da je "laž srž srpskog bića", a onda i onih koji u njemu vide svjetionik, oca nacije i slične stereotipe, pristajući da i sami budu obmanuti od nekoga tko je nekoć plovio na Titovoj jahti, potom na jahti tobožnjeg disidentstva, onda Miloševićevoj, a sada na jahti stvaranja predsmrtnog mita o samome sebi. U stvari, sve vrijeme ploveći na jahti Velike laži. Kovač je ispisujući novo poglavlje jedne stare i općepoznate priče "Carevo novo ruho", ispisujući ujedno i ponajveće poglavlje svoje nove, tek objavljene knjige "Elita gora od rulje", jasno i nadasve argumentirano demonstrirao – "car je gol"!
Nemam iluziju da će ikoja priča ili ikoja knjiga išta promijeniti, jer "car je gol" uzvikuje nevini dječak, dok odrasli ostaju zaljubljeni u svoju laž (laž sa svojim narodom!?), zarobljeni zabludom, prijevarom… Pobogu, oko istine se valja potruditi, a onda i suočiti s nekim drugim, nesamodopadnim, kritičkim ogledalima… Ipak, imam se pravo nadati da Ivan Čolović, koliko god volim te njegove knjige, neće morati pisati i treći dio svojih ogleda o političkoj antropologiji. Kamo sreće da stane na tek objavljenoj: "Balkan – teror kulture", koju čitam tek se odvojivši od izvanrednoga Mirka Kovača.
0 Comments