Piše: Vladimir Nedović
Kad sam svojevremeno na PCNEN-u pročitao vijest da se Crna Gora našla na listi National Geographic Travelera, na kojoj je 50 svjetskih destinacija koje u životu treba obavezno posjetiti, odmah sam naručio tri primjerka papirnog oktobarskog izdanja. Kad je pošiljka stigla, i kad sam na naslovnoj strani ovog broja ugledao Sveti Stefan, osjećaja su bila pomiješana kao začini u nekom kvalitetnom brodetu od uliganja. No ‘ajmo redom.
National Geographic Traveler je odabrao 50 mjesta koja se ne bi smjela propustiti, poređavši ih u pet kategorija: Gradske sredine, Divlji predjeli, Otkriveni raj, Neukroćena priroda i Svjetska čuda. Crna Gora se našla u ovoj četvrtoj grupi (Country Unbound), opisanoj kao kolekcija mjesta gdje su čovjek i priroda u harmoniji kreirali mnoštvo slikovitih predjela. Definitivno nešto što bi se moglo reći za nekadašnju Crnu Goru, onu sa fotografija Princeze Ksenije recimo, sa netaknutom ili brižljivo čuvanom prirodom. U ‘konkurenciji’ s nama su još: argentinska provincija Mendoza, kanadsko Gaspe poluostrvo, mongolska Gobi pustinja, marokanski planinski vijenac Rif, filipinske terasaste plantaže riže u Cordillera planinama, turska Azurna obala, Sawtooth divljina u američkoj državi Idaho, oblast Asturija u Španiji i oblast Piedmont u američkoj državi Virginiji.
Pod nazivom Balkanski dragulj (Balkan Showpiece), Traveler donosi tekst Milisava Popovića sa ponovljenom slikom Svetog Stefana (blago razočarenje kroz pristrasnost – mogli smo se prezentat sa dvije slike). Pa pošto redakcija PCNEN-a nije uspjela doći do gospodina Popovića i zamoliti ga za njegovu verziju prevoda, ja ću na brzinu prevesti tekst iz časopisa. Čitaoci će tako nažalost ostati uskraćeni za fantastičan Popovićev stil, ali možda ga upravo ova ‘okrnjena’ verzija ponuka da se oglasi.
¨Mala balkanska država Crna Gora broji 680 hiljada ljudi i, što bi mi domaći rekli, ima isto toliko čuda.
Smještena odmah južno od Hrvatske, i okružena Bosnom i Hercegovinom, Albanijom i Srbijom – od koje se odvojila 2006. – moja domovina je mjesto gdje je i nemoguće moguće. Imamo svoj fjord, iako smo hiljadama milja daleko od Skandinavije. Imamo maslinovo drveće staro 800 godina, koje i dalje daje jedno od najfinijih ulja u čitavoj Evropi. A vile još uvijek hodaju o našim maglovitim vrhovima i jezerskim dolinama.
Manja od Connecticut-a, Crna Gora ima za svakoga po čudo. Divljina? Upoznajte Nacionalni park Durmitor, mjesto Svjetske kulturne baštine s crnim jezerima i još crnjim šumama koje prekrivaju planinski masiv Durmitora. Ja volim da planinarim po strmim liticama Nacionalnog parka u kanjonu Tare – proglašenom za najduži kanjon u Evropi – gdje se mogu okušati planinari i splavari svih nivoa i gdje je riječna voda pijaća. U narodu smatran za omađijano mjesto, za ovaj planinski vijenac se kaže da ga pohodi Starpanja, otac svih vila.
Sveta mjesta? Imamo mnogo vrijednih crkava, ali ništa ljepotom ne prevazilazi Manastir Ostrog. Sagrađen u 17. vijeku usred planinske litice, počivalište Sv. Vasilija, Ostrog je vrlo važno hodočasničko mjesto, otvoreno za posjetioce svih vjera.
Na jugu leži čudo za koje čak i neki Crnogorci ne znaju: ogromni maslinjaci – najmanje 74 000 stabala – između primorskih gradova Bara i Ulcinja, koji datiraju iz rimskog doba i predstavljaju jedno od lokacija na Jadranu s najvećom koncentracijom maslinovog drveća. Njegovo ulje je bilo toliko važno u prošlim vremenima da predanje kaže kako se čovjek nije mogao oženiti dok ne zasadi jedno maslinovo drvo.
Ako bismo govorili o našim primorskim čudesima, nagrada bi pripala fjordu Bokokotorskog zaliva, lokaciji Svjetske kulturne baštine, koji je ustvari potopljeni kanjon rijeke što se izliva u Jadransko more. Uz njegovu obalu leži drevni grad Perast, osnovan na ostacima naseobine iz neolitnog doba, i s bogatom pomorskom tradicijom; tokom vladavine Mletačke Republike, od 1420. do 1797., imao je četiri brodogradilišta i više od petnaest baroknih palača i crkava.
Ali najfotografisanije mjesto u Crnoj Gori mora da je sićušno ostrvo Sveti Stefan, sa svojim, vjekovima starim, gradićem crvenih krovova – liliputansko čudo koje predstavlja samo jedno poglavlje u dugoj priči o Crnoj Gori.¨
I ko bi rekao, gledajući tu naslovnu stranu, da je tu nekada mogao biti zatvor? Kojim maloumnicima je moglo pasti na pamet da dragulj Svetog Stefana za tu svrhu iskoriste? I, ustvari, ko bi rekao da se čitava Crna Gora, pored sve opisane ljepote, nekome može dojmiti zatvorom? Najljepšim zatvorom na svijetu, ali utoliko strašnije – ipak zatvorom. Samo nekim isfrustriranim i neostvarenim osobama, svakako (¨usamljeni marginalci, polusvijet…¨). Jer uspješni i prilagođeni ne brinu, oni uživaju blagodeti Crne Gore kao vlasnici ostrva, ili makar vila na njima.
A ipak, istina je. Četnici su (kaže moja baba Slavka) 1942'1943. tamo zatvorili one bliske partizanima, i moja baa sa 11 godina odvedena je tamo sa svojom sestrom od 7, te njihovom babom (njihova mama, a moja prababa Anđe, već se u to vrijeme borila negdje po Bosni). I vezano je za te događaje dosta priča kakve se danas rijetko mogu čuti: o dvije djevojčice koje, puštene iz zatvora, kolju i kuvaju kokošku u Kuljačama kako bi ponijele ručak babi; o pronošenju partizanske poruke od strane one starije – ljudima u zatvoru; o tetki jednog danas ‘znamenitog’ Budvanina koja toplotom svoga tijela noću suši pelene za svoju bebu; i o prepoznatim ljudima s imenom i prezimenom, komšijama i poznanicima, na obije zaraćene strane.
No da ne dužim sad. Treba čuvati ljepotu koju imamo, koja nam je darivana od Boga – to nam i Traveler poručuje. Treba se pažljivo odnositi prema prirodi, čiji smo i mi ljudi samo dio, i uživati u toj harmoniji. Kao Indijanci, koji su tome u Ekvadoru naučili i bljedolike, te doveli do Ustava iz 2008. u kom i Majka Priroda ima zagarantovana svoja prava.
Za kraj, s obzirom na paštrovsku naslovnu stranu Travelera, te gorepomenutu ratnu priču, evo i malo paštrovskog dijalekta:
‘Ajde Oanđe,'ajde ja'na, da pijemo koafu.
Ja bogami, Zorka, neman koad, moran da rabotan.
‘Ajde ja'na, sina si oženila, pa će mlada ne'sta da rabota.
Dok ga nisan oženila, ja san čučnula i pišala, a sad trčeći pišan.
0 Comments