Kada odustanete od nade, okrećete leđa strahu. A kada odustanete od oslanjanja u nadu, i umjesto toga počnete štititi ljude, stvari, i mjesta u kojima živite, postajete vrlo opasni onima na vlasti.

Piše: Derrick Jensen

Najčešće riječi koje čujem od okolišnih aktivista bilo gdje, su "Sjebani smo". Mnogi od njih bore se očajnički, koristeći alate koje god imaju – ili prije kojegod legalne alate imaju, što znači koje god alate su im oni na vlasti odobrili da koriste, što znači kojegod alate koji će biti neučinkoviti na kraju – da pokušaju zaštititi neki komad zemlje, da pokušaju zaustaviti nekog proizvođača da ispušta otrove, da pokušaju zaustaviti civilizirane ljude da muče neku grupu biljaka ili životinja. Ponekad su svedeni na pokušaj zaštite samo jednog stabla.

Ovako John Osborn, izniman aktivist i prijatelj, sažima svoje razloge djelovanja: "Kako kaotičnost stvari raste, želim osigurati da neka vrata ostanu otvorena. Ako grizli medvjedi budu živi za dvadeset, trideset, četrdeset godina, možda će živjeti i za pedeset. Ako ih nestane u dvadeset, nestali su zauvijek."

Ali bez obzira što okolištarci čine, naši najbolji pokušaji su nedovoljni. Gubimo gadno, na svakom frontu. Oni na vlasti su se namjerili na uništenje planete, a većinu ljudi nije briga.

Iskreno, ja nemam mnogo nade. Ali, mislim da je to dobro. Nada nas drži vezane za sistem, konglomerat ljudi i ideja i ideala koji uzrokuju uništenje Zemlje.

Što više razumijem nadu, to više shvaćam da je cijelo vrijeme zaslužila biti u kutiji s kugom, tugom i nedaćom neobjašnjivo promijeniti. Ili da će nas tehnologija spasiti. Ili Majka Zemlja. Ili bića s Alpha Centauri. Ili Isus Krist. Ili Djed Božićnjak. Sve ove lažne nade vode neakciji, ili barem neučinkovitosti. Jedan od razloga zašto je moja majka ostala s mojim nasilnim ocem bio je taj što u pedesetima i šezdesetima nije bilo skloništa za zlostavljane žene, ali drugi je bila njena lažna nada da će se on promijeniti. Lažne nade nas vežu za nemoguće situacije i osljepljuju nas za istinske mogućnosti.

Da li itko uistinu vjeruje da će Weyerhaeuser prestati s krčenjem šuma ako lijepo zamolimo? Da li netko uistinu vjeruje da će Monsanto prestati monsantoirati ako lijepo zamolimo? Samo da dobijemo Demokrata u Bijeloj kući, stvari će biti okay. Samo da proguramo ovaj ili onaj zakon, stvari će biti okay. Samo da porazimo ovaj ili onaj zakon, stvari će biti okay. Glupost. Stvari neće biti okay. One već nisu okay i pogoršavaju se. Vrlo brzo.

Ali ne drže nas samo lažne nade u okovima. Tu je i nada sama po sebi. Nada je, govore nam, naš lučonoša u mraku. To je naše svjetlo na kraju dugačkog, mračnog tunela. To je zraka svjetla koja nalazi put do naših zatvorskih ćelija. Ona je razlog našeg opstanka, naša zaštita od očaja (koji se mora izbjeći pod svaku cijenu). Kako možemo nastaviti ako nemamo nade?

Svi smo učeni da nada u neko buduće stanje – kao nada u neki budući raj – jest i mora biti naše utočište od sadašnje tuge. Siguran sam da se sjećate priče o Pandori. Ona je dobila čvrsto zatvorenu kutiju i rečeno joj je da ju nikad ne otvara. Ali, kako je bila znatiželjna, otvorila ju je, i van su izletjele kuga, tuga i nedaća, vjerojatno ne tim redom. Prekasno je zatvorila poklopac. Samo je jedna stvar ostala u kutiji: nada. Nada, kaže priče, bila je jedina dobra stvar u kutiji punoj zala, i ostaje do današnjeg dana jedina utjeha čovječanstvu u nevoljama. Nema spomena toga da je djelovanje utjeha u nevolji, ili da bi se stvarno učinilo nešto kako bi se ublažila ili uklonila nečija nesreća.

Što više razumijem nadu, to više shvaćam da je cijelo vrijeme zaslužila biti u kutiji s kugom, tugom i nedaćom; da služi potrebama onih na vlasti isto kao i vjera u udaljeni raj; nada je ništa više nego sekularni način da nas se drži pod kontrolom.

Nada je ustvari, kletva, propast. Kažem to ne samo zbog lijepe budističke izreke "Nada i strah love jedna drugoj rep," ne samo zato što nas nada udaljava od sadašnjosti, od onoga tko i gdje jesmo sada i prema nekom imaginarnom budućem stanju. Kažem to zbog onoga što nada je.

Svi mi blebećemo manje ili više beskonačno o nadi. Ne biste vjerovali – ili možda bi – koliko me urednika časopisa pitalo da pišem o apokalipsi i onda mi nametnulo da ostavim čitateljima osjećaj nade. Ali što je precizno nada? Na predavanju koje sam držao prošloga proljeća netko me upitao da ju definiram. Vratio sam pitanje natrag publici, i ovo je definicija do koje smo zajedno došli: nada je težnja za budućim stanjem na koje nemamo nikakvog utjecaja; to znači da si suštinski nemoćan.

Neću, na primjer, reći da se nadam da ću sutra jesti. Jednostavno ću to učiniti. Ne nadam se da ću upravo sada još jednom udahnuti niti da ću dovršiti pisanje ove rečenice. Jednostavno to učinim. S druge strane, nadam se da avion neće pasti kada se slijedeći put nađem u njemu. Nadati se nekom ishodu znači da si odustao od bilo kakvog djelovanja u vezi toga. Mnogi ljudi kažu da se nadaju da će dominantna kultura prestati uništavati planetu. Govoreći tako, oni su pretpostavili da će se uništavanje nastaviti, makar kratkoročno, i odmaknuli se od vlastite sposobnosti da sudjeluju u zaustavljanju. 

Ja se ne nadam da će losos preživjeti. Učinit ću što god treba da osiguram da ih dominantna kultura ne istrijebi. Ako nas lososi žele napustiti zato što im se ne sviđa odnos prema njima – a tko bi im zamjerio? – pozdravit ću se i nedostajat će mi, ali ako oni ne žele otići, neću dopustiti civilizaciji da ih ubije do zadnjega.

Kada shvatimo stupanj utjecaja koji zapravo imamo, ne moramo se uopće više "nadati". Jednostavno obavimo posao. Pobrinemo se da losos preživi. Pobrinemo se da prerijski psi prežive. Pobrinemo se da grizliji prežive. Učinimo što god treba.

Kada se prestanemo nadati vanjskoj pomoći, kada se prestanemo nadati da će se užasna situacija u kojoj se nalazimo nekako riješiti sama od sebe, kada se prestanemo nadati da se situacija neće pogoršati, onda smo tek konačno slobodni – istinski slobodni – da iskreno počnemo raditi na rješenju. Rekao bih da kada nade umre, počinje akcija.

Ljudi me ponekad pitaju: "Ako su stvari toliko loše, zašto se jednostavno ne ubiješ?" Odgovor je da je život stvarno, stvarno dobar. Dovoljno sam složeno biće da mogu u srcu spoznavati da smo stvarno, stvarno sjebani, i da je u isto vrijeme život usitinu, uistinu dobar. Pun sam bijesa, tuge, radosti, mržnje, očaja, sreće, zadovoljstva, nezadovoljstva, i tisuću drugih osjećaja. Stvarno smo sjebani. Život je još uvijek stvarno dobar.

Mnogi ljudi se boje osjećati očaj. Boje se ako si dopuste percipirati koliko očajna situacija uistinu jest, morat će biti konstantno nesretni. Zaboravljaju da je moguće osjećati mnogo stvari odjednom. Zaboravljaju također da je očaj sasvim primjeren odgovor na očajnu situaciju. Mnogo se ljudi vjerojatno boji i da ako dopuste sebi da doživljavaju koliko su očajne stvari, mogli bi biti prisiljeni da učine nešto po tom pitanju.

Drugo pitanje koje me ponekad pitaju je, "Ako su stvari toliko loše, zašto ne bi samo partijao?" Prvi odgovor je da ja baš i ne volim partijati. Drugi je da se već dobro zabavljam. Volim svoj život. Volim život. To je istina za većinu aktivista koje poznajem. Mi radimo ono što volimo, borimo se za ono što (i koga) volimo.

Nemam strpljenja za one koji koriste našu očajnu situaciju kao ispriku za neaktivnost. Naučio sam da ako zakinete većinu tih ljudi za tu određenu ispriku oni samo nađu novu, i drugu, i onda drugu. Korištenje te isprike kako bi se opravdala neaktivnost – korištenje bilo koje isprike kako bi se opravdala neaktivnost – otkriva ni više ni manje nego nesposobnost voljenja.

Tijekom "pitanja i odgovora" na jednom od mojih nedavnih predavanja netko je ustao i izjavio da je jedini razlog zašto ljudi postaju aktivistima da bi osjećali dobro o sebi. Učinkovitost nije usitinu važna, rekao je, i egoistično je misliti da jest.

Rekao sam mu da se ne slažem.

Ne čini li aktivizam da se osjećaš dobro?, pitao je.

Naravno, rekoh, ali to nije razlog zašto to radim. Ako se samo želim dobro osjećati, mogu masturbirati. Ali ja želim postići nešto u stvarnom svijetu.

Zašto?

Zato što sam zaljubljen. U lososa, u drveće ispred mog prozora, u vitke  daždevnjake. A ako voliš, djeluješ kako bi zaštitio svoje voljene. Naravno da su ti rezultati važni, ali oni ne određuju da li ćeš pokušati ili ne. Nije da se samo nadaš da tvoji voljeni prežive i prosperiraju. Učiniš ono što treba. Ako moja ljubav ne uzrokuje da zaštitim one koje volim, to nije ljubav.

Sjajna stvar dogodi se kada se odrekneš nade, shvatiš da ju nikada nisi ni trebao. Shvatiš da te odricanje od nade nije ubilo. Nije te učinilo ni manje učinkovitim. Ustvari učinilo te učinkovitijim zato što si prestao oslanjati se na nekoga ili nešto drugo da riješi tvoje probleme – prestao si se nadati da će se tvoji problemi nekako riješiti uz magičnu asistenciju Boga, Velike Majke, Sierra Cluba, hrabrih lososa, ili čak Zemlje same – i tek si počeo činiti što god treba kako bi sam riješio te probleme.

Kada se odrekneš nade, nešto još bolje se dogodi od toga da te ne ubije, a to je da te na neki način uistinu ubije. Ti umreš. A sjajna stvar sa umiranjem je ta da te oni – oni moćni –  ne mogu više dodirnuti. Ni kroz obećanja, ni kroz prijetnje, ni kroz samo nasilje. Jednom kada si mrtav na taj način, još uvijek možeš pjevati, još uvijek možeš plesati, još uvijek možeš voditi ljubav, još uvijek se možeš paklenski boriti – još uvijek možeš živjeti zato što si još uvijek živ, življi nego ikad prije ustvari. Shvatit ćeš tada da kada je nada umrla, ti koji si umro s nadom nisi bio ti, nego tvoje "ja" koje je ovisilo o onima koji su te izrabljivali, "ja" koje je vjerovalo da će oni koji te izrabljuju nekako stati sami od sebe, "ja" koje je vjerovalo u mitologije propagirane od onih koji su te izrabljivali. Društveno konstruirano "ja" je umrlo. Civilizirano "ja" je umrlo. Proizvedeno, tvorničko, žigosano, oblikovano "ja" je umrlo. Žrtva je umrla.

A tko je ostao kada takvo "ja" umre? Ostao si ti. Životinjski ti. Ranjivi (i neranjivi ti). Smrtni ti. Ti koji si preživio. Ti koji ne misliš ono što te kultura naučila, već ono što ti misliš. Ti koji ne osjećaš ono što te kultura naučila, već ono što osjećaš. Ti koji nisi ono što te kultura naučila, već ono što jesi. Ti koji možeš reći da, ti koji možeš reći ne. Ti koji si dio zemlje na kojoj živiš. Ti koji ćeš se boriti (ili nećeš) da zaštitiš svoju obitelj. Ti koji ćeš se boriti (ili nećeš) da obraniš one koje voliš. Ti koji ćeš se boriti (ili nećeš) da obraniš zemlju o kojoj tvoj život i životi onih koje voliš ovise. Ti čija smrtnost nije utemeljena na onome što te uči kultura, ubijanju planeta, ubijanju sebe, nego na vlastitim životinjskim osjećajima ljubavi i povezanosti  s obitelji, prijateljima, zemljanom bazom – ne tvojoj obitelji kao civiliziranim bićima nego kao životinjama kojima je potrebna baza, životinjama koje ubijaju kemikalije, životinjama koje su formirane i deformirane kako bi ispunile potrebe kulture.

Kada odustanete od nade – kada ste mrtvi na taj način, i tako ustvari uistinu živi –  niste više ranjivi na ovu suradnju razuma i straha koje su nacisti nametali Židovima i ostalima, koje zlostavljači kao moj otac nameću svojim žrtvama, koji dominantna kultura nameće svima nama. Ili da li je to pak slučaj da izrabljivači uobličuju fizičke, društvene i emocionalne okolnosti takve da žrtve doživljavaju sebe kao da nemaju drugog izbora nego nametnuti sebi ovu suradnju?

Kada odustanete od nade, ova izrabljivač/žrtva veza je prekinuta. Postaješ kao Židovi koji su sudjelovali u ustanku u Varšavskom getu.

Kada odustanete od nade, okrećete leđa strahu.

A kada odustanete od oslanjanja u nadu, i umjesto toga počnete štititi ljude, stvari, i mjesta u kojima živite, postajete vrlo opasni onima na vlasti.

U slučaju da se pitate, to jest vrlo dobra stvar.

h-alter