Piše: Ljupka Kovačević

Sačekao me Dan nenasilja naslovnicama novina koje me obavještavaju da je čovjek likvidiran u mom gradu, nekada poznatom kao mjestu kulture, tradicionalno mirnog  multikulturalnog suživota njegovog stanovništva.

Kako da vam čestitam Dan nenasilja u državi u kojoj, saznajem, živi mnogo ljudi koji imaju lično obezbjeđenje, a Predsjednik Skupštine nas je upravo obavijestio da je to obaveza i privilegija samo Njega, Predsjednika države i Predsjednika Vlade.

Kako da vam čestitam Dan nenasilja, a da se ne upitam kako se moglo desiti da na konferenciji za štampu, sazvanoj povodom 100 dana nove/stare Vlade, niko od novinara nije upitao Predsjednika gdje je bio upravo na taj dan (1.oktobar ) prije mnogo  godina kada je krenula osvajačka misija Rata za mir. Da li je, možda, upravo tog dana donijeta odluka da mi danas živimo u ovakvom stepenu nasilja.

Možda bi dobili odgovor, ali su novinari zaboravili da pitaju. Djeca na ulicama, a ne u školama, nam upravo govore kakav smo im mir gradili sve ove godine. Rođeni tada da li mogu znati istinu koju odrasli zaboravljaju svakodnevno.

Kako da vam čestitam Dan nenasilja, osim da napišem da nenasilje nije povlačenje pred nasiljem nego upravo otpor nasilju, svakodnevno, ako je nasilje svakodnevno, uprkos strahu koji je prisutan.  Kada u svakom gradu, kao što je danas u Kotoru, prevlada nasilje, moći ćemo samo da gledamo tragične posljedice onoga čemu smo doprinijeli ćutanjem i povlačenjem.