Zločin i kazna: Slučaj Biljana Plavšić
Piše: Edina Bećirević*
Iako je prvo negirala svoju krivicu, Biljana Plavšić je u Haagu priznala odgovornost za progone na političkoj i vjerskoj i rasnoj osnovi i zločine protiv čovječnosti izjavivši: "Sada sam se uverila i prihvatam da su više hiljada nevinih ljudi bili žrtve organizovanog i sistematičnog delovanja da se uklone muslimani sa područja koja su Srbi smatrali svojima." U dokumentu koji je u Haškom tribunalu potpisala Plavšićka, između ostalog stoji da autorstvo zamisli o "nasilnom etničkom razdvajanju stanovništva u BiH" pripada Slobodanu Miloševiću, da je "primarni cilj" SDS-a i lidera bosanskih Srba bio da omoguće da svi Srbi iz bivše Jugoslavije ostanu da žive u jednoj državi i da se kao način ostvarenja tog cilja rodila ideja o "razdvajanju etničkih zajednica u BiH milom ili silom". U svemu tome ključnu ulogu odigrali su, osim Miloševića, Radovan Karadžić, Ratko Mladić i Momčilo Krajišnik, a u naoružavanju Srba u Bosni asistirali su JNA i srpski MUP. Da li je Plavšićkino priznanje pomoglo da se dokaže krivica ostalih nacionalističkih lidera na čelu sa Slobodanom Miloševićem ili je njeno priznanje dovelo u pitanje cijeli koncept dokazivanja genocida i udruženog zločinačkog poduhvata bosansko-srpskom rukovodstvu?
|
U tribunalu Madeleine Albright svjedočila je protiv Plavšićke na Haškom sudu 18. decembra 2003. Pitanje: Da li ste tokom vaših razgovora i sastanaka imali osjećaj da je Biljana Plavšić ikad imala osjećaj za interese drugih, osim Srba? Odgovor: Mislim da je samo mislila na srpske interese. Mislim da mi je mnogo puta priznala da je ono što ona zaista želi, pravda za Srbe. Mislim da ona nikad nije bila osoba koja je nešto krila, i to je njena osnovna osobina. Mislim da je mislila samo na Srbe. Ali ona je također podržavala Dayton, i tu je ta nijansirana razlika. Ali u razgovorima koje smo imale, ona je uvijek jasno isticala koliki je srpski nacionalista.Mislim da nije prošao niti jedan naš sastanak da mi nije dala knjigu o Kosovu… Pitanje: O Kosovu? Odgovor: O Kosovu i Miloševiću i o važnosti da Srbi žive na teritoriji koja ima po pravdi pripada. Pitanje: Pored toga što ste razgovarali o implementaciji Daytona, da li je koristila svaku priliku da vam govori o patnjama srpskih žrtava? Odgovor: Jeste. A ja sam joj govorila i o patnjama drugih žrtava. Mi smo razgovarale o žrtvama i mislim da je postojalo razumijevanje o užasima koji su se desili. Ali, znate, ja sam uvijek smatrala da je ona na neki način osoba sa unutrašnjim konfliktom, ako mogu tako reći. Ona je vodila računa da srpski interesi budu zaštićeni, a u isto vrijeme je shvatala potrebu da se implementira Dejtonski mirovni sporazum, za koji se zalagala više puta na razne načine. Ali je očito da je prije toga bila umiješana u užasne stvari, da bi kasnije uvidjela da je Dejtonski sporazum najbolji način da se postigne neophodno. Zanimljivo je da je Pretresno vijeće potpuno previdjelo ovaj dio iskaza Madeleine Albright, koji jasno govori da je Biljana Plavšić Dejtonski sporazum podržavala samo zbog toga što je shvatila da je to jedini način da Srbi legitimiziraju Republiku Srpsku, odnosno da je shvatila da je jedini način da Srbi zadrže teritoriju ostvarenu u ratu i genocidnom politikom, upravo Dejtonski sporazum. Umjesto toga, Pretresno vijeće je utvrdilo da činjenica da su svi svjedoci velikog međunarodnog ugleda istupili i dali takve iskaze, mnogo daje na težini njenom izjašnjenju o krivici, u smislu ublažavanja kazne. |
"Ovdje leži principijelna i pravedna!", zapis je koji na svom nadgrobnom spomeniku želi vidjeti Biljana Plavšić. To je samo jedan od detalja iz knjige Svedočim, koju je Plavšić napisala i objavila po dolasku u Hinseberg, švedski zatvor za žene. Nakon čitanja ovoga štiva sasvim je jasno da se Plavšić ne osjeća kao pokajnica, već kao žrtva i pravednica. Zahvaljujući sudiji Patricku Robinsonu, predsjedniku ICTY-a, koji je bio član i Sudskog vijeća koje je Biljanu Plavšić osudilo na 11 godina, ona će biti u poziciji da svom političkom nasljedniku Miloradu Dodiku pruži punu podršku na relaciji Beograd-Banjaluka.
Priznati sve, samo ne genocid Odluka o puštanju na slobodu Biljane Plavšić, prouzrokovala je brojne reakcije udruženja žrtava, nevladinih organizacija, nezavisnih intelektualaca, što je, s obzirom na hipokriziju koja je pratila njeno "priznanje", bilo za očekivati. Poricanje njenog priznanja poznata je činjenica u ICTY-u, jer je Haško tužilaštvo to pratilo i odgovarajućim podnescima predsjedniku Tribunala i Sudskom vijeću koje je donijelo presudu, sa zahtjevom za obnovu postupka. Ali odgovor za obnovu postupka stigao je u odluci Sudskog vijeća da zločinku Biljanu Plavšić pusti na slobodu. Pitanje koje se odnosi na uzroke zbog kojih je Sudsko vijeće Biljane Plavšić odlučilo ignorirati podnesak Tužilaštva, Dani su uputili Patricku Robinsonu, predsjedniku ICTY-a, Nermi Jelačić, glasnogovornici Suda te Olgi Kavran, glasnogovornici Tužilaštva. Ali, pitanje "zašto je zapravo Plavšićka na slobodi?", iako je prekršila pravila sporazuma, tek je jedno od mnogih na koje birokratizirani glasnogovornici Haškog tribunala odgovaraju šutnjom. No, činjenice koje su dostupne i bez njihovih odgovora, dovode u pitanje osnovne principe međunarodne krivične pravde.
U knjizi Svedočim Biljana Plavšić, pored očigledne herojske uloge koju je dodijelila samoj sebi, glorificira i Ratka Mladića, optuženog ratnog zločinca i bjegunca od međunarodne pravde, koji je podsjeća na lik Ljutka iz bajke Snjeguljica i sedam patuljaka. U Plavšićkinoj interpretaciji, prototip srpskog heroja – grube vanjštine, a dobre duše. Ova knjiga je objavljena 2005., dvije godine nakon presude u Haagu. Sve što piše u knjizi u potpunoj je koliziji sa njenim haškim Priznanjem, a u skladu sa nacionalističkom genocidnom retorikom.
No i prije nego što je objavljena ova knjiga, bilo je jasno da je njeno priznanje samo dio strateškog plana srpskog pravnog lobija da se na Haškom tribunalu članovima srpskog političkog i vojnog rukovodstva iz Srbije i Bosne i Hercegovine, ne dokaže optužba za genocid. Podsjetimo, prvobitnu hašku optužnicu Biljana Plavšić je dijelila sa Momčilom Krajišnikom i bila je prva žena u svijetu optužena za genocid po komandnoj odgovornosti. Ovu optužbu, Tužilaštvo je odbacilo u zamjenu za po(s)lovično priznanje, koje je, kako vidimo ovih dana, iskorišteno u svrhu daljeg poricanja genocida.
S obzirom da je Tužilaštvo odustalo od optužbi za genocid u slučaju Plavšić, otežalo je poziciju u dokazivanju genocida Momčilu Krajišniku, što je opet proizvelo lančanu reakciju i reflektiralo se negativno i na slučaj Karadžić. Svjedoci smo da je od hapšenja Radovana Karadžića, Tužilaštvo pod konstantnim pritiskom da optužbe za genocid reducira samo na područje u i oko Srebrenice u julu 1995.
Kolektivna, individualna i/li odgovornost države Prvi znak da protiv Biljane Plavšić postoji tajna optužnica bio je kada je 1998., na putu u London, uhapšena na Bečkom aerodromu. Izjavila je da je to bilo "užasno iskustvo", a puštena je na intervenciju tadašnjeg visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, Carlosa Westendorpa. Na pitanje da li ju je strah tajne optužnice, Plavšić je u istom medijskom nastupu odgovorila: "Ne bojim se tajne optužnice od Tribunala, jer ako uzmemo u obzir da je više od 20.000 mladih ljudi poginulo za Republiku Srpsku i da je više od 600.000 Srba protjerano iz svojih domova, šta znače pojedinci koji idu u Haag da odgovaraju na optužnice koje bi se mogle primijeniti na mnoge ljude u Republici?"
Izjava od 1999., prema kojoj su svi ljudi u Republici Srpskoj "odgovorni" koliko i ona, jasno govori o tome da Biljana Plavšić nije vidjela nikakvu razliku između individualne i kolektivne odgovornosti za genocid.
No ono što je mnogo važnije, njeni mentori iz srpskog pravnog tima, koji već godinama, uspješno lobirajući, vješto manipuliraju haškim optužnicama i dokazima, znali su da je između dokazivanja individualne odgovornosti za genocid na visokom političkom nivou i dokazivanja odgovornosti države, veoma mala razlika. S obzirom da je prvobitna optužnica protiv Plavšićke i Krajišnika sadržavala i "udruženi zločinački poduhvat" sa Miloševićem na čelu, Plavšićkino priznanje bio je prvi korak u razbijanju koncepcije Tužilaštva.
Iz ugla "srpskog nacionalnog interesa" slučaj Krajišnik je veoma uspješno završen. Na prvostepenoj presudi Krajišnik je osuđen na 27 godina, ali nije dokazana optužba za genocid. U drugostepenom postupku, Krajišniku je kazna smanjena na 20 godina, ali je drugostepeno vijeće odbacilo optužbu za "udruženi zločinački poduhvat".
Krajišnikova prvostepena presuda donesena je u septembru 2006. godine. Tužilaštvo odlučuje da se neće žaliti na dio presude u vezi sa odbacivanjem optužbe za genocid. Ovi važni "detalji" iz Krajišnikovog procesa dešavaju se u toku procesa Bosna i Hercegovina protiv Srbije na Međunarodnom sudu pravde (MSP). Čitajući presudu MSP-a, nameće se zaključak da su sudije samo "prekopirale" postojeće presude iz ICTY-a, prema kojima je potvrđen samo genocid u Srebrenici. Mnogi analitičari tvrde da bi se potvrdna presuda Krajišniku za genocid u periodu 1992.-1995., direktno reflektirala i na presudu Bosna i Hercegovina protiv Srbije na Međunarodnom sudu pravde. Neki od "insajdera" u ICTY-u, također tvrde da je zajednički proces Krajišnik-Plavšić imao mnogo više šansi u dokazivanju genocida i udruženog zločinačkog poduhvata. Biljana Plavšić je u srpskom rukovodstvu imala najveći broj javnih izjava koje su svjedočile o srpskoj genocidnoj ideologiji, tako da je Tužilaštvo u dokazivanju njene genocidne namjere prema Bošnjacima imalo veoma čist pravni put. No, Plavšićkino priznanje dovelo je u pitanje cijeli koncept dokazivanja genocida i udruženog zločinačkog poduhvata bosansko-srpskom rukovodstvu.
"Naivna" Carla del Ponte Sudeći prema onome što piše u svojoj knjizi Gospođa tužiteljica, Carla Del Ponte nije bila svjesna ove veze. Prema sopstvenom svjedočenju, gospođa tužiteljica je navodno bila naivna i nije razumjela zbog čega je Plavšićeva naglo pristala da prizna sve osim genocida.
Del Ponte se sjeća prvog druženja s Plavšićkom u svom uredu u Haagu, gdje su zapalile po cigaretu. Darovala je Plavšićki šteku Marlboro Goldsa američke proizvodnje, jer je pretpostavljala da joj u nizozemskom zatvoru nije lako doći do pravog Marlbora te da će joj se ta "gesta možda isplatiti u budućnosti" (sic!). Plavšićka se trudila razgovarati s njom kao "žena sa ženom". "Na sebi je, poput kakve pristojne britanske dame, imala suknju od grubog tvida; rekla mi je da je doktorica biologije, da bi me odmah nakon toga pokušala uvjeriti u nadmoćnost srpskog naroda. Budalaštine koje je pritom izgovorila u meni su izazvale osjećaj mučnine i razgovor sam brzo privela kraju. Priželjkivala sam da joj Tribunal odredi kaznu doživotnog zatvora", piše Del Ponte.
Nekoliko mjeseci nakon njezina pritvaranja, Del Ponte je od njezinog branitelja čula da se Plavšićka namjerava izjasniti krivom, ali ne u tački optužbe za genocid. Kako sama kaže, bila je jako iznenađena. Ali u knjizi Del Ponte ne spominje da je ijednog trenutka razmislila o tome kakve će to posljedice imati na dokazivanje genocida u slučaju Krajišnik. Ili da je možda bila u dilemi da odbaci Plavšićkinu ponudu i da nastavi sa procesuiranjem, te da bude prvi svjedok u procesu protiv nje i da pred sudom potvrdi kako joj je Plavšićka lično obrazlagala rasne teorije o superiornosti srpskog naroda.
Sa Plavšićkom su o njenom priznanju pregovarala dvojica tužitelja, Alan Tiger i Mark Harmon (sada je to tim Tužilaštva za slučaj Karadžić). Plavšićkini uvjeti su naravno prihvaćeni, optužba za genocid odbačena, ali je tim sa Del Ponte na čelu "zaboravio" da na papir stavi Plavšićkino usmeno obećanje da će svjedočiti protiv ostalih optuženika.
"U trenutku izricanja presude, ustala je, a zatim pročitala izjavu prepunu uopćenih mea culpa, bez navođenja bilo kakve pojedinosti kojom bi pokazala da se doista osjeća krivom. Užasnuto sam slušala njena priznanja, svjesna da je posrijedi obično trabunjanje", piše Del Ponte.
Nakon što je Plavšićka odbila ispoštovati usmeni dogovor o svjedočenju protiv ostalih optuženika, Del Ponte je organizirala da se Plavšićka iz švedskog zatvora dovede u Haag na nove pregovore. "Tom je prilikom povukla čak i svoje izjave kojima se u sklopu postignutog sporazuma s Tužiteljstvom obavezala da će se pred Tribunalom izjasniti krivom i stala nas uvjeravati u svoju nevinost", piše Del Ponte.
Nakon ovog sastanka Tužilaštvo je tražilo obnovu postupka od predsjednika Tribunala, ali on je tužbu vratio rekavši da nije ovlašten donositi odluke o tom pitanju. Nakon toga tužba je upućena Sudskom vijeću pred kojim se Biljana Plavšić izjasnila krivom.
Odgovor je stigao ovih dana, u vidu odluke sudije Patricka Robinsona o puštanju Biljane Plavšić na slobodu.
Priznanje i ekonomija Priznanju Biljane Plavšić i Haški tribunal i međunarodne diplomate dale su izuzetno veliko značenje. Čak je i većina medija u Bosni i Hercegovini svojevremeno veoma pozitivno reagirala na ovu odluku Plavšićke, ističući koliko će čin Priznanja u budućnosti imati pozitivne implikacije na proces pomirenja i liječenje ratnih trauma. Pri tom su gotovo svi akteri i komentatori u vezi sa ovim činom – od tužilaca koji su napravili ovu pogodbu i sudija koji su se odlučili na blagu kaznu, do lokalnih novinara i političara koji su požurili da pokažu oduševljenje, zaboravili obratiti pažnju na poslovni aranžman koji je pratio ovo priznanje i zanemarili su šta je odbacivanje optužbe za genocid značilo za srpski nacionalni interes.
Tokom izricanja presude, obrazlažući kaznu od 11 godina, sudija Richard May se iskreno osvrnuo i na ekonomske faktore koji su doprinijeli pogodbi sa Plavšićkom rekavši da je njeno priznanje krivice, "uz značajnu uštedu vremena i sredstava međunarodne zajednice ostvarenu njenim prihvatanjem krivice prije suđenja, osnov da se optuženoj snizi kazna kakva bi inače bila odgovarajuća". Ako obratimo pažnju na redoslijed olakšavajućih okolnosti koje je naveo sudija May, možemo reći da je prema hronologiji nabrajanja, sudija May ocijenio i važnosti sudskih motiva za nisku kaznu. Naime, "važnost" Plavšićkinog Priznanja za utvrđivanje istine o zločinima i postizanje pomirenja u bivšoj Jugoslaviji, navedeni su nakon isticanja važnosti uštede sredstava.
No, "ušteda sredstava" sudskog procesa, samo je mali dio ekonomskog aspekta procesa Plavšić koji je koristio haškoj birokraciji. Naime, u periodu presude Biljani Plavšić, tim Haškog tribunala zadužen za finansijsko lobiranje bio je zabrinut da će dio novca iz međunarodnog budžeta namijenjen tranzicionoj pravdi u bivšoj Jugoslaviji, odnijeti osnivanje Komisije za istinu i pomirenje. Poznato je da su međunarodni teoretičari (ali i diplomate) podijeljeni u pristupu tranzicionoj pravdi i da dio njih smatra da krivično-pravni pristup nije najbolje rješenje za društvo koje se mora suočiti sa posljedicama masovnih zločina, te da favoriziraju južnoafrički model i komisije za istinu i pomirenje, u kojem je primarno priznanje a ne kažnjavanje zločina.
Plavšićkino priznanje savršeno se uklopilo u strateško finansijsko lobiranje ICTY-ja, postavši najvažniji dio marketinškog portfolija u kojem su haški borci za donacije mogli potvrditi da nema potrebe za bilo kakvom komisijom za pomirenje, jer Tribunal nudi sve u paketu: i kaznu i priznanje; odnosno "savršenu" kombinaciju restorativne i retributivne pravde. Koliko je to bio nakaradan koncept pokazala je serija priznanja koja su zapravo bila samo trgovina za manje kazne. Srpskim haškim optuženicima i njihovim advokatima u jednom trenutku čak se učinilo i da "što više priznaš, dobijaš manju kaznu", tako da je bilo slučajeva da su u procesu trgovine sa Tužilaštvom neki priznavali i ono što nisu uradili.
Jedini haški optuženik koji se iskreno pokajao bio je Milan Babić, tzv. bivši premijer Republike Srpske Krajine. Svojim svjedočenjem, značajno je doprinio da Sudsko vijeće, cijeneći dokaze Tužilaštva 2004., u Međupresudi Slobodanu Miloševiću potvrdi genocidnu namjeru nad Bošnjacima za 1992. Svi ostali bili su dio "paket aranžmana" koji je strateški odgovarao i Tribunalu i optuženicima, ali i srpskim nacionalnim interesima.
|
Predrasude Žene su za kuhanje i pečenje, a ne genocid?! Ako haške istine posmatramo kao višeslojne, i ako napravimo dodatni napor da u potpunosti razumijemo blagost ne samo sudija, već i tužilaca prema Biljani Plavšić i njihov pristanak da prijetvorno pokajanje prihvate kao iskreno, ovaj slučaj je neophodno sagledavati i u kontekstu odnosa pravosuđa prema ženi zločincu uopće. Literatura o ženi i ratnom zločinu, s obzirom na to da su počinioci zločina u ratu uglavnom muškarci, ženu posmatra prevashodno kroz prizmu žrtve. Međutim, o općem kriminalitetu gdje su počinioci žene, provedena su mnogobrojna istraživanja. Zaključci do kojih su došla ta istraživanja mogu biti instruktivni i u razumijevanju blagog tretmana Biljane Plavšić od strane Haškog tužilaštva i sudija. Opće je mjesto da se, pri analiziranju i interpretiranju ženskog ponašanja, žena posmatra kao odvojen subjekt, a "žensko okruženje kao odvojeni svijet, koji se mora studirati kao odvojena realnost, upravo poput drugih manjina (djeca, mladi ljudi, profesionalne kategorije, imigranti, itd.)", piše Simoneta Bisi u članku Female Criminality and Gender Difference(Ženski kriminalitet i gender razlike) objavljenom u International Review of Sociology 2002. Usprkos brojnim promjenama koje je donijela modernizacija, te poboljšanju položaja žene, shvatanja o "ženskom svijetu" obojena su brojnim predrasudama koje ženu tretiraju kao slabiji spol, nesposoban da uskladi uspješnu karijeru sa porodičnim životom. Međutim, ove predrasude su se, prema Bisi, prenijele i u zakonsku sferu: "'Muški pečat’ na zakonu je također očigledan u tretmanu žena koje su počinile zločin: iako kriva, sudije je tretiraju sa paternalističkom blagonaklonošću i popustljivošću." Podsjetimo da je sudija Patrick Robinson u odluci o puštanju na slobodu, kao olakšavajuću okolnost naveo da se zločinka Plavšić bavila "kuhanjem i pečenjem". No istraživanja o ženskom kriminalitetu pokazuju da je paternalistička blagost rezervirana za žene sa "statusom". |
|
Hronologija Tužilaštvo je tražilo do 20 godina zatvora Nakon dobrovoljne predaje koja se zbog iznenađenja optužene, morala pažljivo i dugo diplomatski pregovarati (optužnica podignuta u aprilu 2000., a bivša predsjednica Republike Srpske predala se u januaru 2001.) Biljana Plavšić je ledenog lica pred Haškim sudijama negirala svaku tačku optužnice. U oktobru 2002., promijenila je mišljenje, odlučivši da prizna samo jednu tačku optužnice – etničko čišćenje. Haško tužilaštvo joj je velikodušno izašlo u susret odbacivši optužbu za genocid kao i ostalih sedam tačaka Optužnice. Tužilaštvo je tražilo od 15-20 godina zatvorske kazne, ali su sudije, ganute njenim priznanjem, za Biljanu Plavšić odredile svega 11 godina zatvora. Djelomično zato što je žena, ali i zbog dobrovoljne predaje, privremeno je puštena na slobodu u periodu od 6. septembra 2001. do 27. februara 2003. Za to vrijeme boravila je u Beogradu pod zaštitom vlade tadašnjeg srbijanskog premijera Zorana Đinđića. Rasprava o kazni koja je vođena od 16.12.2002. -18.12.2002., a koju su mediji samo površno pratili, pokazala je sav apsurd priznanja Biljane Plavšić, ali je ukazala i na problem korištenja tog priznanja u procesu pomirenja u Bosni i Hercegovini. U trodnevnom saslušanju Tužilaštvo je izvelo četiri svjedoka: Mirsada Tokaču, predstavnika Državne komisije za istraživanje ratnih zločina, Adila Draganovića, predstavnika Udruženja bivših logoraša u Bosni i Hercegovini, Teufiku Ibrahimefendić, koordinatora Organizacije Viva-žene, nevladine organizacije stacionirane u Tuzli, a za Tužilaštvo je svjedočio i Elie Wiesel, dobitnik Nobelove nagrade za mir. Za odbranu su svjedočili Plavšićkin politički nasljednik Milorad Dodik, zatim Carl Bildt, bivši visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini, ambasador Robert Frowick, bivši šef misije OSCE-a u Bosni i Hercegovini. Dva svjedoka koja su se pojavila kao svjedoci Suda, dakle istovremeno svjedoci i odbrane i optužbe, bili su Madeline K. Albright, bivši američki predstavnik u UN-u i bivši državni sekretar SAD-a, te Alex Boraine, bivši član parlamenta u Južnoj Africi i zamjenik predsjednika Komisije za istinu i pomirenje u Južnoj Africi. Presuda Pretresnog vijeća donesena je 27.2.2003. Biljana Plavšić je osuđena na 11. godina zatvora, a na izdržavanje kazne u Švedsku prebačena je 27.7.2003. |
| Priznanje
Da poštedim moj narod Priznanje koje je ratna zločinka Biljana Plavšić izrekla pred Tribunalom u Haagu 17. decembra 2002.: "Zahvaljujem se što ste mi pružili priliku da danas govorim. Pre skoro dve godine došla sam ovde kao optužena za učešće u zločinima protiv drugih ljudskih bića, pa čak i protiv čovečnosti. Došla sam iz dva razloga: da se suočim s ovim optužbama i da poštedim moj narod – jer je bilo jasno da bi oni platili cenu bilo čijeg nedolaska. Do sada sam imala priliku da preispitam ove optužbe i da ih, zajedno s mojim braniocima, proverim i procenim. Sada sam se uverila i prihvatam da je više hiljada nevinih ljudi bilo žrtva organizovanog i sistematičnog delovanja da se uklone Muslimani i Hrvati s područja koje su Srbi smatrali svojim. U to vreme, ja sam olako ubedila samu sebe da je ovo pitanje opstanka i samoodbrane. Ustvari, i više od toga – naše rukovodstvo, čiji sam bila neophodan deo, vodilo je poduhvat koji je za žrtve imao nebrojene nevine ljude. Objašnjenja samoodbrane i opstanka ne pružaju opravdanje. Na kraju, čak i naši sunarodnici su rekli da smo u ovom ratu izgubili svoju plemenitost. Postavljaju se očigledna pitanja: ako je ova istina sada tako jasna, zašto je ja nisam videla ranije; i – kako su naše rukovodstvo i oni koji su ga sledili mogli počiniti takva dela? Odgovor na oba pitanja je, verujem – strepnja – zaslepljujuća strepnja koja je dovela do opsesije, naročito za one od nas za koje je Drugi svetski rat živa uspomena, da Srbi više ne dopuste sebi da budu žrtve. Čineći ovo, mi u rukovodstvu smo prekršili najosnovniju dužnost svakog ljudskog bića – dužnost da se uzdrži i poštuje dostojanstvo drugih. Bili smo opredeljeni da učinimo sve što je neophodno da prevladamo. Iako sam više puta bila upoznata s navodima o surovim i neljudskim postupcima protiv nesrba – odbila sam da se s time suočim, ili čak da ih proverim. Ustvari, ja sam se potpuno predala govorenju o nevinim srpskim žrtvama ovoga rata. Ovaj svakodnevni rad potvrdio je moje uverenje da se borimo za svoj opstanak, i da je u ovoj borbi međunarodna zajednica naš neprijatelj. I tako sam ja jednostavno poricala te navode, čak ih i ne proveravajući. Ostala sam sigurna u svom uverenju da Srbi nisu sposobni da učine nešto tako. U ovoj opsesiji da više nikada ne postanemo žrtve – dopustili smo sebi da postanemo počinioci. Čuli ste juče, a delomično i danas, opširno o patnjama koje su ovim prouzrokovane. Ja prihvatam odgovornost za moj udeo u tome. Ova odgovornost je moja – i samo moja. Ona se ne proteže na druge lidere i njihovo pravo da se brane. Ona se zasigurno ne proteže na naš, srpski, narod, koji je već platio visoku cenu za postupke našeg rukovodstva. Saznanje da sam odgovorna za takve ljudske patnje i za kaljanje ugleda mog naroda uvek će ostati deo mene. Postoji pravda koja zahteva život za svaki nevini život, smrt za svaku grešnu smrt. Za mene, naravno, nije moguće da odgovorim zahtevima takve pravde. Ja jedino mogu da uradim ono što je u mojoj moći i da se nadam da će to biti od neke koristi – da spoznam istinu, da je kažem i da prihvatim odgovornost. Ovo će, ja se nadam, pomoći muslimanskim, hrvatskim i srpskim nevinim žrtvama da ne postanu obuzeti gorčinom koja često postaje mržnja i koja je – na kraju – samouništavajuća. Što se tiče mog naroda – rekla sam danas nešto ovde o njegovom ugledu. Mislim da je stoga bitno da pojasnim o čemu govorim. Danas u Beogradu, u centru Beograda, stoji pod kupolom jedna crkva, još uvek u izgradnji, a izgradnja je počela davne 1935. godine. Naš narod je istrajao u izgradnji ove crkve, posvećene čoveku, koji je – više nego iko drugi – ugrađen u biće srpskog naroda, a to je Sveti Sava. Put koji je on sledio bio je obeležen samouzdržanjem i poštovanjem prema svima. Veliki diplomata, koji je stekao ugled u svom narodu i u svetu koji ga okružuje, čovek čiji je karakter duboko usađen u srpski narod. Put i primer Svetog Save su sledile velike srpske vođe, čak i u današnjem vremenu, istrajno pokazujući plemenitost i dostojanstvo čak i u najtežim okolnostima. Dovoljno je samo pomenuti vladiku Artemija Radosavljevića, koji je i dan-danas glas vapijućeg za pravdu, u onome što je za Srbe postalo – pustinja Kosovo. Na nesreću, naše rukovodstvo, uključujući mene, napustilo je ovaj put tokom poslednjeg rata. Verujem da vam je jasno da sam se ja razišla s tim liderima – premda prekasno. Ipak, to rukovodstvo bestidno nastavlja da traži odanost i podršku našeg naroda. To se čini izazivanjem straha, govorenjem poluistina kako bi se ubedio naš narod da je svet protiv nas. Ali, plodovi njihovog rada – tog rukovodstva – su jasni: grobovi, izbeglice, izolacija i ogorčenje prema celom svetu koji nas je odbacio upravo zbog tih lidera. Neki su me upozoravali da ovo nije ni vreme ni mesto da se kaže ova istina – da bi trebalo sačekati dok ostali takođe prihvate odgovornost za njihova dela. Ali, ja verujem da ne postoji mesto ni vreme na kome je neprikladno reći istinu. Ja verujem da mi moramo da uredimo našu kuću – ostali će morati da preispitaju sebe i svoje postupke. Mi moramo da živimo u ovom svetu, a ne u pećini. Ali, dokle god zadržimo naš identitet i naš karakter – nemamo se čega bojati. Što se tiče mene – članovi ovog Sudskog veća su oni kojima je data odgovornost da sude. Vi se morate truditi da u svojoj presudi nađete bilo kakvu pravdu koju ovaj svet može da ponudi – ne samo za mene nego i za nevine žrtve ovog rata. Ja ću, međutim, uputiti jedan apel ovom Tribunalu – sudijama, tužiocima, istražiteljima – uradite sve što je u vašoj moći da pružite pravdu za sve strane. Čineći to, možda ćete biti u mogućnosti da ostvarite misiju radi koje ovaj sud postoji." |
| Teorija kavalira
Sudije odbijaju žene osuditi na smrt Odnos američkog pravosuđa prema ženama zločincima osuđenim na smrtnu kaznu istražila je Jenny E. Carroll, a rezultate tog istraživanja objavila je u časopisu Texas Law Review 1997. Carrol u ovoj studiji koristi dvije teorije: "teoriju kavalira" i "teoriju zle žene", prvom objašnjavajući pomilovanja mnogih žena osuđenih na smrtnu kaznu, a drugom – izvršenja smrtne kazne. U kontekstu kazne smrću, ovaj se kavalirski stav manifestira u kulturološkom odbijanju sudija da ženu osude na smrt. Statistički podaci svakako potvrđuju ovu kavalirsku teoriju. Od otprilike 19.000 dokumentiranih smrtnih kazni u SAD-u od 1608. – 1997. godine, samo 520 su bile žene. Carrol kaže da statistike pokazuju da je jedna od osam osoba uhapšena za ubistvo žena, ali kad je u pitanju smrtna kazna, na osamdeset osuđenih muškaraca jedna je žena. S druge strane, Simoneta Bisi tvrdi da statistički podaci pokazuju da su žene nad kojima je izvršena smrtna kazna neobrazovane, i iz nižih klasnih slojeva, te da se pred sudijama nisu ponašale damski. U historiji Amerike dodatna varijabla je i rasni faktor, pa su tako dvije trećine žena osuđenih na smrtnu kaznu crnkinje. Naime, žene koje prema ovim statističkim podacima uživaju zaštitu sudija su bjelkinje iz viših klasnih slojeva. "Znali smo da je nacionalista, ali kao žena…imala je stila. Često je znala zakasniti na važan sastanak jer je išla na frizuru…U svom ponašanju je definitivno imala nešto damsko…", česte su izjave koje su se neformalno mogle čuti u diplomatskim kuloarima u vezi sa Biljanom Plavšić. Diplomate koje su isticale njeno "damsko ponašanje", njenu "genocidnu retoriku" stavljale su u drugi plan. Isto kao što je sudija Robinson vrline koje se razvijaju "šetnjom i kuhanjem" pretpostavio vrlinama koje je Plavšićka mogla razviti iskrenim pokajanjem i radom na pomirenju. Stoga se Robinsonova odluka o puštanju Biljane Plavšić na slobodu može posmatrati samo na dva načina: kao bolno banalna ili konspirativna… |
*Autorica je docentica na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Univerziteta u Sarajevu
0 Comments