Septembar, 2009 – Pičvajz Sarajevo \r\n\r\n

Piše: Ervina Dabižinović

Ko ne zna, radi se o Festivalu  ženske umjetnosti  2009 godine koji se redovno  održava u organizaciji CURA ( ženska nevladina organizacija) iz Sarajeva.
Zaobilazim riječ – tradicionalno- koju vole naši funkcioneri i mediji, a ona obično sem – stereotipnog i zastarjelog, okoštalog,  po značenju sadrži i  značenje/ vrijednost nečega u trajanju.Ne,  ovdje je ta riječ neprimjerena. Primjerena je  kontinuitet,  Pičvajza postoji- dakle nije mu ni prvi ni drugi put.

Pičvajz u Sarajevu je pičvajz na kojem učestvuju svi/ sve koje drže do toga da  je umjetnost- politička borba, način života, nova forma i krecija- ženski prostor dekonstrukcije i revizija, feministička teorija, pokret i umjetnost, pojačavanje nemira i  upotreba strasti u  nove mogućnosti.

Program ovogodišnjeg Pičvajza odvijao se u tri bosanskoghercegovačka grada- Sarajevo, Zenica i Banja Luka. Tako su je u Zenici predstavljena izložba Guerrilla Girls i feminističkim filmovima. Banja Luka.  
Takođe izložba pomenute grupe Guerilla Girls, umjetničke radionice i predavanja na temu teorije feminizma- projekcije filma „Posao snova“ komilpacija „Žene za revoluciju“  i diskusije na temu „Žene u medijima“. Što se tiče Sarajeva program je proširen konferencijom na kojoj se razgovaralo o organizaciji Ženske mreže BIH- kao i o iskustvima iz regiona sa ženskim mrežama.

Umjetnički i radioničarski dio programa sadržao je: Radionice-„ Ritmovi u nama“  i „Snažne, svoje, slobodne“. voditeljice su bile  Biljana Stanković- Lori, i Lepa Mlađenović iz Beograda.
U umjetničkom dijelu programa predstavljena je izložba- „Feministički  i mirovni aktivizam u regiji- autorica Biljane Rakočević i Vesne Pavlović. Prikazani su filmovi: „Ne mogu da odem zato što“- Srbija ;“ Bože čuvaj Le Zbor“ – Hrvatska;  „Stub od soli“- Crna Gora. Od pozorišnih predstava predstavljene su- FeForum teatar ( mlade aktivistkinje CURE mreže i Centar za dramski odgoj; kao i predstava „Žena bomba“ autorke Ivane Sajko. Sve je to pratila muzika i žurke.

Što reći o prostoru u kojem se sve odvijalo- po mom dubokom ubjeđenju CURE su pronašle načina da  asimiluju vrijednosti  nekadašnjeg i mogućnosti današnjeg vremena i trenutka BIH. Sjajno  je biti u Historijskom muzeju grada Sarajeva, u kojem su CURE  od grada dobile mogućnost da rade i djeluju. 

Klubu Sloga- retro nekadašnjih  Domova Kulture i dio kontinuiteta sa nekadašnjom prošlošću koja za feminističke aktivistkinje znači vrijednost antifašizma, internacionalizma i anti fundametlazima,   i koja se na da zarobiti u ruševine i destrukciju- ratne politike kojoj nije pošlo za rukom da zarobi  Bosnu- kritičku misao, ljubav i strast kojom je natopljena.

CURE  i ostale ŽNVO pričaju o mogućoj, potentnoj Bosni u kojoj žene odlučuju o sebi.
Organizovanje Ženske mreže BIH  i razumijela sam kao novi skok i jačanje veza između žena koje su odavno prešle granice zaraćene muškim nasiljem i bezumljem, i građenjem kulture mira i otpora militarizaciji, fundamentalizaciji i patrijarhatu.
To je politički program u kojem se sve ove žene nalaze i zalažu gradeći novi svijet, moguć, u zajednici koja nema barijere.

Opet to Sarajevo. U vrhu Baščaršije, na Kovačima- na popularnim kockicama kako Sarajlije zovu tu ulicu, gdje se snimala kultna serija „Valter brani Sarajevo“ sve je opet  funkcionisalo po nekom dobro poznatom redu ( svojstveno samo ljudima u Sarajevu). Pravila opet ne važe ako je nešto mimo ljudskog. Tako i zaustavljenje  saobraćaja da bi se skratio put  do hostela Hajat nije bio problem za ovdašnjeg čovjeka. Stao čovjek na  sred ceste zaustavio saobraćaj sa jedne i druge  strane i kaže-
„ Okreni tu i nastavljaj“. Kao u filmu.

Opire se ta sanjiva  Bosna Maka Dizdara i taj grad i danas svemu što pokušava da  joj se uvuče da je preimenuje ili uzurpira, zatvori u žice, stane joj za vrat.
Novi  toranj na Marin dvoru- koji stoji iza katedrale, jeste lijep mada će mu trebati neko vrijeme da se uroni u behar i magle. Ima šansu  jer je ovdje poznato da su grad gradili mladi evropski i istočkanjčki graditelji- i to je kontinuitet, to je dio nekog programa koji se ovdje stalno odigrava.
E u tom i takvom gradu,  i toj i takvoj Bosni, CURE, majka Meira, i sve one znane i neznene ( ne želim pojedinačno da ne izostavim neku od žena) žene grade Bosnu ponosnu, sanjivu i razbuđenu.

Za to će uvjek imati gošće i domačice koje će na nekoliko dana biti taj paćvork, kako jedna od naših drugarica napisa- Zajednica onih koje nemaju zajednicu, gdje utopija hoda i na potpeticama i u ravnom, gdje internacionalni marš žena  ide dalje čineći nam san mogućom sadašnjošću, gdje kroz podršku ženama Bosne  podržavamo svaku od nas na svima mejstima. 

U tom svijetu je i dobro i kreativno i moguće, ljudsko na drugačiji način, šansa za svijet mirno i saradljivo, u svim anašim avlijama- i izlascima iz ćutanja i straha. 

Hvala CURE, hvala bosanskohercegovačkim feministikinjama za taj glasni smijeh i glas koji rastjeruje strah , ćutanje i pokoru. 

Hvala „staroj gardi“ i podmlatku Bosne i regiona što smo ponovo sa ovog mjesta stavile akta razaranje i destrukciju, i utabale put u slobodu, za sebe i one nakon nas.