Piše: Jure Vujić*

Danas ne postoji nijedan ozbiljni analitičar međunarodnih odnosa koji ne poznaje teze Zbigniewa Brzezinskog iznesene u njegovu dijelu "Velika šahovska ploča" (reaktualizirana verzija je "The Choice: global domination or global leadership" istog autora, knjiga koja je postala obvezatni studijski brevijar o međunarodnim odnosima i nezaobilazna "biblija" američke vanjske geopolitike). Međutim, postavlja se pitanje što veže Zbiga, bivšeg savjetnika američkog predsjednika Jimmyja Cartera, današnjeg savjetnika Baracka Obame i jednog od utemeljitelja Trilateralne komisije, tog dinosaura američke "real-politike", s protopovijesnim Atilinim Hunima? Netko bi rekao da je to šala, ali zaista imaju mnogo zajedničkoga. "Velika šahovska ploča" je živi anakronizam, odnosno bolje rečeno neohunski memento, geopolitički esperanto za svjetsku dominaciju. Spoj high tech svemirskog antimisilskog štita i hunskog osvajačkog ratobornog duha.

Postmoderni hunizam Brzezinskog je nastavak ključnih američkih velikih svjetskih strategija – od Manifest destinyja, Monroeove doktrine, doktrine neocontainementa, današnje doktrine roll backa iz kojih se sukcesivno iščitava kontinuirani imperativ i konstanta: onemogućavanje europskih kontinentalnih sila da kontroliraju ključni srednjoazijski prostor.

"Velik šahovska ploča" je postmoderno "remake-djelo" Kiplingove "Velike igre" iz 19. stoljeća kada Britanci nastoje kontrolirati Put svile sve do indijskog oceana. Prostor koji su do jučer Huni nastojali osvojiti s konjaničkim pohodima, danas, prema tezama Brzezinskog, Amerika nastoji kontrolirati s trioceanskom pomorskom prevlašću od Sueza do Šangaja. Jučer, kao i danas, sudbina Europe kao potencijalne svjetske sile i geopolitički hegemon odigrava se na području srednje Azije. Gubitak kontrole na tom golemom kontinentalnom prostoru neminovno dovodi propasti projekta "Europe-sile". Strategija Brzezinskog nastoji igrati turkofonsku kartu u novoj geopolitičkoj i energetskoj rekonfiguraciji regije, onemogućujući povezivanje regionalnih hegemona: Rusije, Irana i Indije. Brzezinski naziva regiju srednje Azije "euroazijski bakani". Takva strategija nije nova i vuče svoje korijene iz osvajačke dinamike hunskih i turko-mongolskih carstava potkraj razdoblja antike. Zanimljivo je i relevantno da svi američki vojni stožeri i Pentagone pomno proučavaju takve vojne strategije i regionalne dinamike. Prodiranje Huna prema zapadu Europe tijekom povijesti je prouzročilo veliki nered na europskom kontinentu. Potkraj antike na području srednje Azije Mongoli su potisnuli azijatski narod Xianbei, koje turkofonske horde potiskuju na periferiji kineskog svijeta, a zadnji su protjerali Huni Kazahstana koji se, nakon što su podjarmili Alane u regiji Kaspijskog mora, sukobljavaju s Gotima i napreduju prema zapadu. Međutim taj je pohod zaustavio Karlo Veliki s franačko-germanskim savezom.

Cijelo je to razdoblje bilo obilježeno kaosom europskoga kontinenta. Međutim u "Velikoj šahovskoj ploči" Brzezinski izjavljuje da "američka strategija treba oponašati i primijeniti mongolsko-hunsku strategiju u srednjoj Aziji: konsolidirati gospodarsko i vojnu hegemoniju bez primjene strategije prostornog upravljanja osvojenog područja". Noam Chomsky često ističe da je Amerika izumila "neodgovornu hegemoniju", dok su tri carstva koja su upravljala tom regijom (Rimljani, Parti i carstvo Gupta) nastojali optimizirati taj prostor čiji tragovi su još danas vidljivi u najperifernijim bivšim carskim provincijama: Hadrijanov zid, terme Batha, trasiranje gradova Timgada i Lambezea u sjevernoj Africi, kao svjedočenje organizacijske i urbanističke prostorne politike navedenih carstava. Naime, takva su carstva poticali na postupnu sedentarizaciju i urbaniziraju ruralnih autohtonih plemena. I tu pronalazimo srž iskonskog europskog identiteta: volja za organizacijom i osiguravanjem trajnog mira i stabilnosti putem carskog policentričnog europskog modela.

Kod hunsko-mongolskog modela ništa od toga. Nikakvi tragova arhitektonskog postignuća i urbanističkog prostornog uređenja. Nijedan trag paradigmatične arhitekture i prisutnosti prometnih mreža. Nomadska hunska turkofonsko-mongolska imperijalna dinamika protivi se uspostavi koherentnog teritorijalnog poretka iako teži prema univerzalnoj dominaciji. U odnosu na neprisutnost takve teritorijalne organizacije, Brzezinski, naprotiv, veliča taj nomadski model pa tako piše u "Velikoj šahovskoj ploči": "… jedino izvanredno mongolsko carstvo se približava našoj definiciji svjetske sile". Američki vojni krugovi ozbiljno nastoje reaktivirati takvu dinamiku jer omogućava primjenu strategije "konstruktivnoga kaosa" i održavanje kontrole nad prostorima u permanentnom kaosu i nestabilnosti. To govori o postupnoj reaktualizaciji hunsko-mongolske strategije na području Europe koja je tijekom povijesti uvijek imala iste ciljeve: onemogućiti stvaranje europskoga kontinentalnog bloka, neutralizirati Njemačku, zaokružiti (politika containementa) ili potisnuti (politika roll-backa) Rusiju na području srednje Azije, onemogućiti svaki pokušaj koncentracije europske sile u Mezopotamiji te staviti pod nadzor Kinu.

Primjena hunsko-mongolske strategije u srednjoj Aziji, na području euroazijske kontinentalne mase, omogućava nametanje nestabilnih "fragmentiranih granica" prema terminologiji Kissingera, koji je takav model preuzeo o francuskog kardinala Richelieua i stratega Vaubana. Cilj takve strategije je rastavljati rubna, vanjska područja Rusije, Irana, srednje Europe (širenjem mikrodržava) te onemogućiti Rusiji pristup Sredozemlju. U tom smjeru jedan od cilja širenja Atlantskog saveza na srednjoeuropske zemlje (posebice Bugarsku i Rumunjsku) imala je cilj, prema geopolitologu Edwardu Luttwaku, kontrolu Dunava i uspostavu američkoj vojnog dipozitiva duž te rijeke. Američki vojni stožer primjenjuje Luttwakove geopolitičke teze te teze umirovljenoga britanskoga generala Nigela Bagnalla, autora knjige "Povijesti ratova Rima protiv Kartage". Današnje geopolitičko stanje u jugoistočnoj Europi dokazuje da kontrola Jadrana i Egejskog mora biti onemogućena bilo kojem regionalnom hegemonu na Balkanu ili pak mitteleuropskoj germanskoj sili.

Takvo područje povezuje Sredozemlje s kopnenim zaleđem mađarske doline putszta koja povezuje ukrajinske doline i golema prostranstva Sibira. Geopolitičar Haushofer također je uvidio u ondašnjoj angloameričkoj strategiji za vrijeme Drugog svjetskog rata, reaktualizaciju hunske strategije "anakonde": "anakonda" simbolizira anglosaksonske pomorske flote i sile. Ta je pomorska anakonda, koja nastoji zaokružiti srednjoazijski prsten (od Kakvaza do Indijskog oceana) duplirana svemirskom anakondom, mrežom satelita koja također okružuje zemlju, putem satelitskog nadziranja (poznata je mreža Echelon).

Jedan od ključnih ciljeva takve strategije je onemogućavanje stvaranja onog što francuski geopolitičar Henri de Groussovre naziva "os Pariz-Berlin -Moskva", kao pretpostavke za izgradnju realne vojne i vanjskopolitičke "Europe-sile".

Zbigova strategija računa na ključna sredstva informacijskog rata i na određeno nepoznavanje povijesnih geopolitičkih i kulturoloških prilika u srednjoj Aziji. O tome govori francuski vojni analitičar François-René Huyghe, specijalist "kognitivnog rat" u numeričkoj eri, i profesor Jacques Bertin, koji je izdao "univerzalni povijesni atlas" koji objašnjava hunsku strategiju s kartama.

Nije ni čudno da Zbig razmišlja na duge staze i da se ne boji eksplicitnosti svojih izjava i teza u "Šahovskoj ploči", jer računa na učinkovitost poznatoga koncepta tittytainementa, koji je predstavio tijekom foruma "State of the World" 1995. godine kao sredstvo za definiranje globalnih ciljeva svjetske politike putem menadžerskih politika u poduzećima. Taj koncept objedinjuje fizička i psihološka sredstva i jedna je vrsta softpowera koji upravlja s anestezijskim učinkom poput mlijeka za dojenčad.

*Autor je geopolitolog i publicist

Vjesnik