Sjećam se dobro svojih početaka rada u gradskoj skupštini, kolega/koleginica sa kojima sam uspostavljala kontakte i poznanstva, a koja su se brzo razvijala u neki prisniji odnos.

Piše: Marijana Maja Mugoša

Sjećam se dobro svojih početaka rada u gradskoj skupštini, kolega/koleginica sa kojima sam uspostavljala kontakte i poznanstva, a koja su se brzo razvijala u neki prisniji odnos. Tada sam to nazivala prijateljstvom i bila sigurna da su mi upravo ti ljudi, sa kojima sam podijelila toliko vremena, doručaka, uspjeha, teških momenata iz života, pa opet ponovnog oporavljanja i smijeha, odani i pouzdani u onoj mjeri u kojoj sam ja to bila spremna da budem za njih, ako zakuca neka nevolja i zaprijeti im. Ali, naprosto, nekada je i kriva procjena moguća, čak i kada je oprez tu, i tada vam iskren i topao pristup ljudima ne pomaže puno i ne znači da ćete prodrijeti do njihovog srca, čistih misli i molitvi za vaše dobro.

I ljuta sam, mnogo ljuta sad na sebe i silno sam iskritikovala svoju nesmotrenost, površnost i lakovjernost ljudskom slatkorječju. Kad sam se zaposlila u (tada SO Podgorica), moje prezime i pogrešne percepcije nekih kolega,  bili su uzrok toj prekomjernoj ljubaznosti, pažnji, lijepim riječima i pohvalama. Sada vidim da su mnogi, mnogi od njih to izgovarali neiskreno i vladali se tako,  i vjerovatno da im je mnogo napora zadalo to pretvaranje i igranje tih uloga.

A ja sam najviše pažnje i vjere polagala baš u te ‘glumce amatere’ – pažljivo ih slušala, trudila se da im iskreno uzvratim zahvalnošću i spremnošću da budem tu i kad im radost cvjeta, i kad ih boli, i kad…

Samo sam registrovala njeno postojanje tada. Ta skromna, časna, hrabra i nenametljiva žena bila je od početka prijatna i ljubazna u odnosu sa mnom, a neki prisan odnos nije se nikada razvio, upravo zbog moje posvećenosti i poklanjanja vremena onima koje sam tada doživljavala zaista prijateljicama. Kaća, kad god je se sjetim, silno se postidim i osjetim neku strasnu nelagodu i stezanje u duši. Srijetale smo se nas dvije možda jednom sedmično, pozdravljale se srdačno i uz neka uobičajena ćaskanja, provodile tako par minuta skupa. Sjećam se jednom, dok smo moj Zoran i ja pecali ribu na Skadarskom jezeru, naišla je Kaća i kao velika zaljubljenica u prirodu i ribolov, dala nam nekoliko korisnih, iskusnih ribolovačkih savjeta. Pamtim da je Zoran, dok se ona udaljavala od nas, rekao: „Majo, kako je ovo jedna divna, čista duša! Djeluje tako prostodušno i nenametljivo…"

Priznajem, mislila sam i ja o njoj slično, ali takođe priznajem i otvoreno kažem s bolnim uzdahom, vjerovala sam da su mi one sa kojima sam dijelila kancelariju, mnogo odanije i da sam nekako bliskija sa njima. E pa, događaji od 10. decembra 2008. – pa na ovamo, odvojiše žito od kukolja.

Kaća je jedina osoba koja me je otvoreno pozivala i interesovala se za mene, ne ustuknuvši ni jednom i ne uplašivši se. Hrabrila me je, upućivala iskrene riječi saosjećanja zbog moje patnje i ponavljala mi više puta da bi ona rado bila sa mnom u kancelariji i da joj prisustvo moje Xene ne bi ni najmanje smetalo. Sad kad je donijetta presuda u moju korist, želim da objavim taj veliki, ljudski gest i postupak, kada je Kaća došla u moj i Zoranov dom i ponudila svoju pomoć u bilo kom smislu koji se meni čini prihvatljiv i djelotvoran. Kazala mi je da i na sudu mogu otvoreno reći da bi ona iskreno voljela da bude sa mnom u istoj radnoj prostoriji, te da mogu slobodno dati njene podatke, kako bi je eventualno pozvali da to posvjedoči. S druge strane i u medijima, uporno je naglašavano kako niko od kolega ne želi da bude u istoj prostoriji sa mnom i Xenom, a ja sam puna srca ćutala i nijesam htjela da im tresnem šamar i postidim ih Kaćinom ljudskošću. Držala sam se onoga, da su i svi protiv, oni imaju obavezu da pronadju tih četiri kvadrata i smjeste nas dvije u toj zgradi.

Iako se niko sem nje nije javio i rekao mi da bi pristao na sličnu situaciju, pa čak ni oni za koje pouzdano znam da imaju kućne ljubimce i da im prisustvo psa u kancelariji godi, nijesu se usudili i nijesu smjeli glasno izgovoriti tako šta. Ali, i ova jedna osoba, i ovaj jedan plemeniti postupak, veliki je i stamen kao planina. Učimo ljudi od onih koji imaju ovakve vrline i ne zasjenjujmo ih nekim bezrazložnim strahovima, nekim trivijalnim interesima, licemjerjem i sitničavošću.

Na kraju, postiđena – ali srećna što sam obavijena velom prijateljstva, iskrenosti i njene spremnosti da podnese i neku žrtvu zarad pomoći drugome (tj. Meni), završavam ove retke najčistijim mislima i neizmjernom zahvalnošću za nju, tu prekrasnu i silnu ženu.