Piše: Sead Fetahagić
Velike vrline koje krase čovjeka (poštenje, istinoljubivost, skromnost, pravednost, otvorenost, mudrost, emotivnost) kod većine naših političara ne mogu se primijeniti. Prisustvujemo neprestanoj paradi njihovih gluposti, njihove pohlepe, njihovih laži i obmana, neosjetljivosti za nedaće drugoga.
Teško je odgovoriti da li su ti ljudi oduvijek takvi bili ili im je pozicija u kojoj su se našli to omogućila. Kad bolje malo razmislimo, nije moguće izjednačiti u potpunosti djelovanje pozicionih i opozicionih političara, valjda zato što oni koji ne vladaju nisu mnogo u mogućnosti da se iskažu kao prevaranti, halapljivci, lažljivci i u svemu nemoralni tipovi.
Veliki borac za jednakopravnost Hrvata u nas Ivo Miro Jović, koji stalno govori o tome kako su naši Hrvati u drugom planu, ističe da oni moraju imati svoj poseban javni televizijski kanal. (Nije važno što je to na neki način getoizacija Hrvata, Jović ne prestaje o tome da priča u zemlji i inostranstvu). Hrvati, kao najmanje brojan od tri konstitutivna naroda, zaista su u dosta podređenom položaju. Međutim, Ivo Miro Jović na bezočan način košta državu oko 104.000 maraka. Razni su marifetluci na koji način Miro nabija svoje džepove, pa u tom svjetlu ja mu ne vjerujem ni kada se bori za prava svog naroda. Sva ta gorljivost je dimna zavjesa da bi kao zastupnik u parlamentu omogućio sve podobnosti za sebe. Usuđujem se reći da je laž njegova borba za Hrvate, a istina samo njegova gramzivost.
Kakav je profil političara Tarika Sadovića, koji se ovih dana neukusno koprca da bi sačuvao svoj ministarski položaj. Odavno sam uočio Sadovića, još dok je bio zastupnik u Narodnoj skupštini RS, kao minornu političku pojavu, punu isključivosti i primitivnog reagovanja. SDA traži od njega ostavku, pa onda ga opoziva s ministarskog mjesta, a on kao usrano dijete traži samo njemu poznatu pravdu. Kako je isplivao taj arhitekta, koji je do sada vodio poslove bezbjednosti? Vjerovatno kao i mnogi drugi nekompetentni ljudi koji se samo laktanjem i ulizivanjem penju u političkoj hijerarhiji.
Zna naše biračko tijelo da su političari i na nižem nivou vlasti, na kantonalnom i opštinskom, skloni državnim parama ugađati svojoj taštini, pa kupovati luksuzne automobile i uštimati za se druge pogodnosti. I taj birački narod opet glasa za iste, kao to je neminovnost da se petlja i krade, pa neka onda petljaju i kradu naši. U Republici Srpskoj većina glasača je za SNSD, a to što su čelni ljudi ove stranke potrošili silan novac iz zajedničke kase kako bi luksuzno opremili svoje kancelarije u novoj zgradi Vlade, ništa ne znači. Izgleda da je naš narod oguglao na mutljaže svojih političara kao da je zaboravio da postoje ljudi s vrlinama, da ima kod nas još moralnih veličina.
Moj nekadašnji drug, kojeg i danas veoma štujem, Nebojša Radmanović često se koprca u matrici nacionalne priče. Tako je na godišnjicu Srebrenice izjavio da je na svim stranama bilo zločina. Tom konstatacijom, kojoj se nema šta odbiti, zapravo zamagljuje suštinu: Srebrenica je jedinstvena po tome što je tako veliki broj civila (preko 8.000) stradao u kratkom vremenu na jednom mjestu. Da, zločina je bilo svugdje, ali takvog nije!
Uzaludno je što se mnogi i u nas distanciraju od nacionalističke priče, a posebno nam za tu priču zamjeraju u inostranstvu, izgleda kako je danas kod nas napraviti političku karijeru najbolje da se busa u nacionalna prsa. I sad, da li u tom smislu političari vaspitavaju narod, ili narod u toj šemi vaspitava političare? Kako bilo, puk i vlastodršci se slažu, jednima je mnogo fino, a drugi su uplašeni da im ne bude gore.
Rekoh da ima dosta veoma mudrih i moralnih ljudi, ali oni su daleko od glasa javnosti, a još dalje od političke moći. Zašto je to tako? Biće da takvi ljudi, kojima je veoma stalo do svog poštenja, morala, svoje misli, ne žele u kolo političkih stranaka, gdje se kod ljudi najviše cijene poslušnost i nedostatak etičnosti. A po svemu izgleda da se u političke stranke, posebno nacionalne, upisuju karijeristi kojima nije konkurencija pamet i moral, nego isto tako pohlepni ljudi.
Bilo je slučajeva, ne mnogo, da pristupe vladajućim strankama oni obrazovani i pošteni, ali gotovo po pravilu nisu mogli mnogo izdržati, napustili su vladajuću garnituru. Pa tako kada se u predizbornim aktivnostima partijski čelnici kandiduju, na prvom mjestu kao vrijednost ističu da su privrženi partijskim, nacionalnim idealima, a gotovo nikako ne spominju moral i ostale obične ljudske vrline, kao što su poštenje i skromnost. I zaista, da li danas neko pominje skromnost kao ljudsku odliku? Tako je cjelokupan naš kadrovski sistem zasnovan na negativnoj selekciji. Što si pokvareniji, što si pohlepniji i što više pričaš a da ništa ne kažeš, politički položaji ti se sve više otvaraju.
0 Comments