Piše: Marijana Maja Mugoša

Odzvanja mi u ušima, često joj se vraćam i razmišljam, čemu će ta rečenica uopšte tokom sudskih procesa u Crnoj Gori.

7. jula 2009. čula sam je više puta, dok su pristupale mjestu za svjedoke moje koleginice iz Skupštine Glavnog grada. G-đa sudija je ujednačenim tonom izgovarala tu uobičajenu rečenicu, prije postavljanja pitanja svjedokinjama. Pitam se i pitam vas, da li zaista postoji trunka vjere kod sudija i nas koji učestvujemo u sudskom procesu, da bi u CG neko zaista mogao krivično odgovarati za lažno svjedočenje pred sudom?! – Ah, koliko neistina i pokušaja izbjegavanja odgovora na pitanja, uputi „ugledna političarka"… Kaza ona, između sijaseta neistina, da podržava zapošljavanje osoba sa invaliditetom i njihovu ravnopravnost na poslu. Kaza i to (što saznadoh tek tog dana), da su oni – tj. Uprava Grada, iz milosrđa i plemenitosti, stavili u mom opisu posla radne zadatke koji inače pripadaju jednom pravniku po vokaciji, a da sam ja nesposobna da ih obavljam. Sposobna sam, po njenom kazivanju, obavljati jedino i isključivo prepise tonskog snimka sjednice, a da su mi oni taj koeficient i zvanje stavili kao nagradu za diplomu koju imam. Pitam se da li su grešku napravili uvaženi profesori sa Pravnog fakulteta, da li je greška u računanju prosječne ocjene tokom studija, a bila je 8,65? Da li je Erste nagrada za projekat „PAS KAO VODIČ ILI POMAGAČ" koji sam vodila, strašna greška i nezasluženo priznanje? Da li je moj petogodišnji rad u gradskoj skupštini, uz pohvale i slatkorječje mojih kolega/inica, bila greška i zastrašujuće licemjerje, kao tog dana pred Osnovnim sudom u mojoj Podgorici??? Da li je moguće, zbilja da li je, da li je?! 

Ipak će prije biti srdžba i ljutnja tih ljudi na same sebe, kako to da jedna mala, prosječna građanka, a pritom i žena sa invaliditetom, ustaje i podiže glas razuma i pobune protiv diskriminacije; ne bojeći se i jasno shvatajući da je najmanja žrtva koju može podnijeti u toj borbi, prestanak radnog odnosa kod tih „milosrdnih" poslodavaca. I prije pet godina bila sam nezaposlena, ali priznajem, imala sam mnogo ružičastiju sliku i vjerovala u snagu naših institucija, pravdu, moralne principe i neustrašivost ljudi u Crnoj Gori. Saznala sam koliko ljudi mogu biti preplašeni prijetnjama o otkazu, koji im može uslijediti ukoliko ne podrže suludu volju nekog moćnika. Zar se za tako bijedne novce mogu kupiti naše dostojanstvo, čast, znanje…? Zar se moralni principi danas u Crnoj Gori ubijaju oružjem bez municije i ruše tako lako, kao kule od karata? Prilično jadno i licemjerno djeluje naše društvo, koje i bi – i ne bi da prihvati evropske standarde, koje nam i priznaje – i ne priznaje prava koja nam zakoni garantuju, koje bi da zapošljava osobe sa invaliditetom, ali da iste budu u nekom zapećku (može i u sopstvenom domu)… Mislim da su nam moralne grane prilično natrule i slabašne, da nam je snaga zarobljena sitnim interesima i privilegijama, da su nam zakoni i pravda pod ključem nekoliko moćnika, a da se otvaraju i primjenjuju samo onda kad neće dotaći njihova nedjela i samo onda kad treba poslati po koju ružičastu sličicu ka Evropskoj uniji i svijetu.

Kažu i nagađaju da ja nema čega da se plašim, da sam dobro situirana i „opskrbljena iz budžeta", kako izjavi, neistinu reče i ne trepnu u crnogorskom parlamentu jedan član vladajuće elite. Možda sam i pomalo luda, čim sam se tako direktno i otvoreno suprotstavila gaženju mojih prava, zaključuju oni. I ne pretpostavljaju da moj suprug Zoran i ja,  kao i veliki broj naših građana, otplaćujemo dva dugoročna kredita i to upravo od naših plata, za naš topli, skromni dom u Podgorici. Da oboje kao osobe sa invaliditetom, nijesmo ni najmanje ravnopravni na tržištu rada i zapošljavanja (uostalom kao i druge OSI) i da smo sva naša dosadašnja postignuća, izborili uz puno napora, odricanja, čestih dokazivanja nepotrebnih stvari, te da nakon svega dobro cijenimo sve to što su stvorile naše ruke i skroman um, koje su mnogo puta iz pepela gradile i koje su to spremne još ko zna koliko puta.

Meni, kao nekadašnjoj studentkinji Pravnog fakulteta, ostao je žal što nikada nijesam bila u prilici da ispratim neko suđenje i vidim zaista šta teorija znači i koliko se razlikuje od prakse. E pa, ovih osam mjeseci borbe, ostvari mi i tu želju… 7. jula 2009. bila sam u sudnici, kao glavni akter tog procesa, a ona rečenica „AKO BUDETE LAŽNO SVJEDOČILI, MOŽETE ODGOVARATI KRIVIČNO" odzvanjala je u mojoj glavi, uporedo sa rečenicama mojih  koleginica; s posebnim intenzitetom onda kada su izgovarale neistine, kada su koristile demagoške fraze i floskule, te da mi nijesu otvoreno htjele reći da im moj pas vodič smeta, jer su zaboga htjele da me zaštite i jer me one mnogo, mnogo vole. Bilo je tu i suza, kako bi se potvrdila ta ljubav prema meni, ili se to možda samo na tren pojavila griža savjesti i osjećaj kajanja. Šta god bilo, praštam im i ponovo imam onaj divan, uzvišen osjećaj u duši. Praštam im, tako da su moje želje za njih čiste i obojene dobrotom, a sebi kao malu nagradu dajem obećanje da je privatno druženje i komunikacija sa tim ljudima definitivno okončano i da sam barem od njihovog daljeg povrjeđivanja apsolutno zaštićena.

Naravno da apsolutno uvažavam i prihvatam činjenicu da neko ne želi da bude u istoj kancelariji sa mnom i mojom Xenom, ali teško da mogu i zamisliti – a kamo li povjerovati u tobožnju tvrdnju, da u zgradi Glavnog grada nema ni jedna majušna prostorija koja bi bila moja kancelarija. Naravno da to ne mogu prihvatiti kao istinu, naročito ne, zato što svaki ugao i svaki metar te zgrade odlično poznajem, jer sam tamo radila punih pet godina. Kažu da ne daju ni podrum, a ni potkrovlje i opet se pozivaju na nepostojanje nekih, meni i Xeni, inače nepotrebnih uslova…

Čusmo tom prilikom i jedan dobar vic ili možda opet neku zlonamjernu izjavu, da moja Xena koristi toalet za ljude i da se ona svakih dva sata mora izvoditi van. Užasna greška i nimalo smiješan vic, osim ako ga ne namjeravamo smjestiti u crni humor. Navodim samo jedan primjer, da se moja Xena na putu od Beograda do Temišvara (koji je trajao više od pet sati), ni jednom nije pomjerila od mojih nogu, a da su ostali putnici više puta tražili cigaret pauzu ili pauzu za svoje fiziološke potrebe.

Na brojne neistine i lukave pokušaje da se tobošnjom naivnošću i nepoznavanjem opšte poznatih stvari, izbjegne davanje odgovora, nijesam ni davala primjedbe, jer sam sigurna da ih zdrav razum ne može prihvatiti ni kao djelimično istinite.

I ovo suđenje, kako ga moji prijatelji u šali nazvaše „SUĐENJE MARIJANI I NJENOJ BORBI ZA LJUDSKA PRAVA", potraja oko četiri sata, oba zastupnika dadoše završne riječi, a g-đa sudija kaza da će presuda biti 27. jula. Moram reći da je g-đa sudija veoma korektno vodila glavnu raspravu.

Kako god bilo, ima i jedna divna istina, koja možda može biti i suviše indikativna onima koji razmišljaju, a to je da korisnici ovih pasa mogu da se kreću, pristupaju i borave koliko žele apsolutno svuda u CG (hoteli, fakulteti, prodavnice, restorani, tržni centri, pozorišta, privatne i javne zdravstvene klinike i ambulante i sl). Svim tim ljudima, Zakon o kretanju slijepog lica uz pomoć psa vodiča je prilično jasan i razumiju koliko plemenit posao radi taj pas. Interesantno je i to da sam se kretala, putovala i boravila i po zemljama gdje ne postoji sličan zakon (pr: Srbija i Rumunija) i niko nas nije izbacivao, omalovažavao i zlonamjerno tumačio propise.

I pored svega, rješenje i ishod se još ne naziru i možda će se sve završiti čak i pred Međunarodnim sudom za ljudska prava u Strazburu.

Na kraju, svjesna sam da je ova moja borba samo mali doprinos izgradnji boljeg i pravednijeg društva naše domovine, te spremnosti da pohvalim sve što zavrjeđuje pohvalu, ali i da se pobunim za sve ono što je za pobunu. Znam da su neophodne, ali možda slabašno mogu zazvučati  moje riječi zahvalnosti i beskrajnog divljenja svim tim divnim ljudima (našim građanima i građankama) koji nas svakodnevno pozdravljaju na ulici i hrabre da istrajemo, slobodnim medijima, domaćim i međunarodnim organizacijama koji nas podržavaju, a svakako najviše mojim divnim prijateljima/icama iz Udruzenja mladih sa hendikepom.