U Crnoj Gori u 21. vijeku sve je moguće!

Piše: Milan Šaranović

Ovo je konsatacija koja sama po sebi ne bi morala biti komentarisana i obrazlagana, bar ne sa stanovišta zdravorazumskog razmišljanja, ali upravo zato što je ovo zemlja gdje je sve zaista moguće usudiću se da uđem u dublju elaboraciju.

Da moguće je! Ako bih sebi dao za pravo, možda bih mogao reći ili pak zaključiti da je u Crnoj Gori i nemoguće vrlo moguće.

Moguće je da se jedan zakon donose, a da ga ne poštuje onaj koji je za njega glasao, da stvar bude gora ni onaj koji je po prirodi stvari zadužen za njegovu primjenu nije u stanju da to omogući, a državni aparat nema snage da se izbori sa voljom pojedinca…

Moguće je da jedan političar, apsolutistički čelnik, i dalje odlučan u svojoj namjeri da nastavi da vrši diskriminaciju i time dodatno srozava svoj ugled.

Moguće je da jedan sud donese privremenu mjeru, a da državni sistem nema snage da je  sprovede na način kojim bi se u potpunosti ispoštovala ljudska prava Marijane Mugoše, žene sa invaliditetom, Kojim se ne bi produbljivala njena diskriminacija, i u još gorem slučaju kojim se ne bi moglo dogoditi da Marijana bude segregirana zbog toga što je žena sa invaliditetom i što kao pomagalo koristi psa vodiča.

Moguće je da Ministarstvo zdravlja rada i socijalnog staranja ne pokrene proces koji bi inače po Zakonu moralo da pokrene, da daje izjave koje nijesu zasnovane na istini, i sl.

Moguće je da postoji takozvana Institucija zaštitnika ljudskih prava i sloboda koja se kako piše u Zakonu bavi zaštitom ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, zakonom, ratifikovanim međunarodnim ugovorima o ljudskim pravima i opšte prihvaćenim pravilima međunarodnog prava kada su povrijeđena aktom, radnjom ili nepostupanjem državnih organa, organa lokalne samouprave i javnih službi i drugih nosilaca javnih ovlašćenja. Međutim postupanjem u slučaju Marijane Mugoše, kao i u mom slučaju kada mi je zabranjeno da 19. decembra na dan Podgorice, ujedno i dan oslobođenja, na arhivi predam čestitku Foruma MNE i Udruženja mladih sa hendikepom gradonačelniku Podgorice, moglo bi se u najmanju ruku konstatovati da je to institucija koja se najmanje bavi svojim poslom. Za razliku od onog čim bi trebala da se bavi, ova institucija se bavi zaštitom onih od kojih bi trebalo građane da štiti. Brane institucije i pojedince koji otvoreno promovišu slobodno rečeno kranje nazadne i necivilizacijske principe i standarde, tj. vrše diskriminaciju, ponižavanje, stigmatizaciju osoba sa invaliditetom ili saučestvuju neizvršavanjem svojih obaveza.

Moguće je da se, od krajnje zlonamernih i neupućenih pojedinaca, pokreće rasprava da li Marijana treba da ima psa vodiča jer je zaboga do sada koristila bijeli štap i sa njim hvala Bogu nije imala nekih posebnih neprilika.

Napomenuću da je jedan od bitnih uslova da bi neko mogao dobiti psa vodiča upravo vještina kretanja uz pomoć bijelog štapa.

Još gora je situacija što se u javnosti pokušava lansirati sumnja kako Marijana Mugoša u stvari vidi, te je odlučila da diskredituje Glavni grad i njegovo „nevino“ rukovodstvo. Upotreba termina „slabovida“ jedan je od takvih pokušaja. Zaista, moguće je i desilo se!

Opet sa druge strane moguće je ipak da svi ljudi nijesu baš toliko naivni da povjeruju u takvo što.

Moguće je i da se zapošljavanje Marijane Mugoše, osobe sa potpunim oštećenjem vida smatra „privilegijom“ koju inače ne bi imala da nije bilo „plemenitosti i humanizma velikog čovjeka“.

Moguće je da je žena koja je završila pravni fakultet sa prosjekom 8,65 od svojih nadređenih smatrana nesposobnom za bilo koji drugi posao osim prekucavanja zvučnih snimaka sjednica skuptšne Glavnog grada Podgorice.

Moguće je da nadležni u Glavnom gradu, tj. Marijanini pretpostavljeni smatraju da je za psa potrebno napraviti i toalet u samoj zgradi, a da za to nemaju utemeljenje u logici i praksi.

Moguće je da Javni servis RTCG ćuti o kršenju prava Marijane Mugoše jedne osobe sa invaliditetom i time se svrstava na stranu diskriminatora. Da li je u pitanju samocenzura, ili strah od toga da će se zamjeriti jednom političkom moćniku, grupi…?

Vjerovatno postoji i određena doza samocenzure. Međutim, bio bih bliži konstataciji da imamo vrlo kontrolisan javni servis koji se ne miješa u procese u ovom društvu, kao ni u živote običnih ljudi, a samim tim ni u svoj posao. Donekle je razumljivo, mada ne opravdano, da javni servis ne želi da izvještava o slučaju Marijane Mugoše, ali je neshvatljivo da više privatnih medija ćuti o drastičnom kršenju zakona, ljudskih prava jedne osobe sa invaliditetom. Ovdje je možda još očitije da u Crnoj Gori, danas u 21. vijeku ipak ne možemo reći da imamo slobodu i nezavisnost medija kakvu zaslužuje jedna zemlja koja teži da bude razvijena demokratija.

Ipak, raduje postojanje nekoliko medija koji na izuzetno profesionalan način utiču na stvaranje bolje Crne Gore, kroz senzibilisanje i informisanje javnosti o različitim problemima. Pa i o ovom koji je stavio crnogorsko društvo na ispit zrelosti. Vjerujem da će se postaviti pitanje i kako ovaj slučaj i sve što se do sada dešavalo može uticati na perspektivu Crne Gore kao zemlje koja nastoji da se približi Evropskoj Uniji i jednog dana u nju konačno integriše.

Moguće je da je odgovor civilnog društva na sve ovo nedovoljno jak. Da li to povlači za sobom i slab civilni sektor? Ne bih se usudio da odgovaram. To prepuštam drugima. Moža bih ipak mogao reći da, iako postoji približno 5000 (pet hiljada) NVO u Crnoj Gori postoji svega nekoliko koje se ne plaše da rede ono što im stoji u Statutu i osnivačkim aktima, a bez straha da će se naći na meti moćnika, i bez pravljenja analize političkih konsekvenci koje mogu izazvati njihove aktivnosti. Naravno NVO nijesu jedine koje čine civilni sektor, ali ovdje se ograničavam upravo na NVO pošto mi je situacija više nego dobro poznata.

Moguće je da se uporno zatvaraju oči pred činjenicom da ovaj slučaj prevazilazi okvire poštovanja prava osoba sa invaliditetom te da predstavlja svojevrstan ispit za Crnu Goru kada je u pitanju vladavina prava i stepen demokratije koji je, makar po izjavama predstavnika političke elite, na visokom nivou.

Moguće je da diskriminacija prolazi nekažnjeno jer, ovo je Crna Gora u 21. vijeku.