Noblesse oblige – kaže ozbiljan svijet. Malo morgen – imamo i mi odgovor
Piše: Željko Ivanković
Francuzi bi rekli "noblesse oblige" (č. nobles obliž), tj. plemstvo obvezuje. I tek što čovjek ovo kaže, pokaje se, ugize se za jezik. Zašto i kome ovo uopće reći, podsjećati na ovo u zemlji seljaka na brdovitom Balkanu?
Zašto, kad je ovo tako daleko od svakog pojma tobožnje časti koja se (ne) živi na našim prostorima i komu kad je broj onih koji uopće znaju što to ima značiti sramotno zanemarljiv.
Koje i kakvo plemstvo, već čujem bukvalce kojih je više nego bukava po bosanskim šumama, a koji jedva mogu dokučiti i metaforičku vrijednost poruke, premda su javni prostor spremni popunjavati mitom o vlastitom visokom porijeklu ili su na visokim društvenim pozicijama koje bi morale u njima generirati osjećaj časti i odgovornosti.
Dakako to je "plemstvo" u toj krilatici doista značilo "plemenitaško porijeklo", pa čak i ono na koje se u nas vole pozivati kojekakve loze i obitelji, osobito one koje su taj status stekle u vrijeme osmanlijskog upravljanja Bosnom, ali više od toga "plemstvo" je stanje duha koje bi se očekivalo od onih čija je aktualna društvena pozicioniranost imperativ njima samima. Smiješno, zar ne?
Da, i meni tako zvuči. Tim više što se na našim prostorima svako malo događa "osma ofenziva", u kojoj rustični plebs barbarski jurne na gradove, a "nova klasa" dozlaboga rabijantna s kupljenim akademskim titulama zauzme "intelektualnu busiju".
Tad čoporativni tribalizam i korporativno-koruptivni primitivizam postaju mjera novog društvenog bontona, po kojemu ta "nova elita" i njihovi najbolji sinovi smiju, dapače to je šik, figurativno rečeno, jesti rukama, mljackati, srkati, ne znati govoriti, verbalizirati svoju prostotu, biti potpuni ignoranti, od svih jezika govoriti napredni zavičajno-čobanski, mahati zastavama niskih strasti… i, gle, za sve to i zbog svega toga još tražiti nasljedno pravo.
Građanske norme, prema kojima se čak i jednom semaforu treba "iskazati poštovanje", pokazuju se teško dostižnim standardom, a kamoli podrazumijevajući zahtjev da bi se pročitala ili napisala koja knjiga, pa da bi se tek potom predavalo na kakvom fakultetu. Ta nova "plava krv" (zelena, kockasta!) kimilsungovski ne samo da svojata političko nasljeđe (čak ga još mitomanski konstruira), nego i preko noći stečen akademski status pozivajući se nerijetko, nemajući bogzna što drugo, na stvarni ili tobožnji tradicijski pedigre.
Ovdje je, tek ilustracije radi, vrijedno spomena, premda krajnje ironijski iskazano, kvalificiranje univerzitetske zajednice u Sarajevu, kao "intelektualnog neobegovata". A kvalifikacija bi se mogla aplicirati i na druge prostore, ne samo zemljopisno, nego i strukturalno.
Taj se i takav "intelektualni sloj" najčešće (samo)identificira "svojim" jasno nacionalno markiranim dnevnim novinama pod rukom (baš intelektualno!), posjetima kadrovskim bogomoljama i(li) nacionalno-vjerskim kič paradama. A u biti, i to je najporaznije, riječ je o sloju neoideologiziranih notornih kukavica, oportunista i sitnih karijerista, koji bi bez prošloga rata, nedoučeni kakvi jesu, ostali u svojim intelektualnim i mentalnim provincijama.
Osobito je ovo poražavajuće ako znamo da je riječ o sloju koji bi trebao pripadati akademskoj zajednici, biti neovisan i slobodan, suvremen u svom znanju i nepodložan vulgarnim dnevnopolitičkim turbulencijama. Jer, njihova bi osobna znanstvena sloboda i duh slobode, koji bi se otuda imali emanirati, trebali biti vihor općedruštvene ventilacije, zamašnjak hrabrih i slobodnih poleta u novo, smjelih iskoraka i promjena.
Ali kako će, jadnici? Kad su tu dovedeni "s falinkom" (kad su rupe u znanju popunili podobnošću!) i slušati im je, jer imaju djecu koju također treba "uhljebiti" u akademsku zajednicu. I slušati im je, jer ništa drugo ni ne znaju doli slušati u njihovu patrijarhalno strogo zadanom sustavu "vrijednosti", po kojem i jesu tu gdje jesu.
(Mali, budi dobar i poslušan pa ćeš daleko dogurati!) I tada i tako oni postaju najpouzdaniji, poslušničko-obrambeni bastion sustava zvanog "ne talasaj", psi čuvari ignorancije i osrednjosti, generatori mediokritetstva. Sami korumpirani postaju ideolozi sve novih i novih korupcija, skrivajući se iza naciona, vjere, ideologije viktimizacije, trajno odani prošlosti koja ih je tu i dovela, ljudi bez vizije i u vlastitome djelu i životu, a kamoli u onome što bi bilo izvan zidova njihovih feuda ili katunskih zajednica. I tako se u nedogled, a organizirano, nastavlja pustošenje društva.
Nema veze što to košta, jer će uvijek biti onih koje je lako proglasiti krivim za naše nazadovanje ili barem nenapredovanje. Zaboga, za sve je ionako i uvijek kriv rat, a i za to uvijek i samo onaj drugi. A to, gle, i nije najgore! To ima i "dobru stranu", time se uspješno njeguju neprijateljstvo i mržnja prema drugosti i tobožnji obrambeni oblici ksenofobije. A zapravo, njihova ksenofobija je eurofobija! Pobogu, valja i imati i znati sa svijetom što i o čemu govoriti, pokazati mu "svojih ruku djelo", policu vlastitih knjiga, svoje čiste bolnice, sređene ulice, svoju pristojnost i kultiviranost, pa makar i na razini, evo gadim se toga (!), blazirane europske malograđanštine, a kamoli onoga što znači i jest plemenitaštvo slobode, istine, odgovornosti…
Noblesse oblige – kaže ozbiljan svijet. Malo morgen – imamo i mi odgovor.
0 Comments