Bila je to jebeno uzbudljiva tura!
Mogao sam, da prostite :), tragati i za drugačijom početnom rečenicom, ali ona ne bi izrazila moje neprosijane impresije.
Ideja o vožnji biciklima vrletima sjeverne Albanije je Borisova (Raonić), jednog iz kvarteta freebikers koji su na dva točka obigrala Durmitor prije dva ljeta. Prošle godine nam je sezona izmakla, ali smo se, zato, ove godine ozbiljno motivisali.
Prvi problem je bio potpuno nepoznavanje puta i mogućnost gubljenja orijentacije kada su i glavni i sporedni putevi istog kvaliteta (makadam), a saobraćajna signalizacija loša ili nikakva, na šta sam, barem ja, blagonaklono upozoravan. Google Earth osmatranje me je više zbunjivalo nego što mi je pomagalo da shvatim kuda ćemo da idemo. Zumiram i zagubim se u nepoznatom reljefu. Kad sam prijatelju koji je od Gusinja do Skadra išao kolima dva-tri puta pomenuo kuda ćemo da vozimo, sumnjičavo je vrtio glavom i govorio o lošem putu i usponima kroz šumu. Uzvraćao sam da je perspektiva free bikera potpuno drugačija, i da ono što korisniku konjskih snaga izgleda strašno ne mora tako biti doživljeno od onoga koji se kreće na vlastiti pogon.
Od prijatelja iz Gusinja sam saznao da je jedan njihov lokalni biciklistički junak projezdio do Skadra i nazad, i to ne jednom. O tome sam pronašao i tekst, objavljen u dnevniku Dan. Sahid Saljo Hot je bio raspoložen da nam pravi društvo i liši brige o izboru pogrešnog puta. Prihvatili smo njegov predlog ture: Gusinje-Grnčar-Tamara-Cijevna Zatrijebačka -Dinoša-Podgorica.
Neću vas zamarati problemima kako na jedno auto čvrsto okačiti četiri bicikla (na kraju smo moje obeztočkili i ubacili u gepek), što je uslovilo kasniji dolazak u Gusinje i kompletiranje ekipe. (Boris Raonić, Mijo Eraković, Damir Krpuljević, Duško Vuković i Saljo Hot). Put granice sa Albanijom krenuli smo poslije 11.00 lošim, ali kakvim – takvim asfaltom, praćeni, s lijeve ruke, pogledima vrhova Prokletija. Rijeka Grnčar nam je dolazila u susret. Istu rijeku na albanskoj strani zovu Vrmoša, informisao nas je naš novi drug, gusinjski biciklista Saljo.
Krenuli smo, dakle, dijelom nekada važne rimske karavanske saobraćajnice, koja je polazila od Nerona (Metković), a završavala u Konstatinopolju (Istambul). Ta saobraćajnica je, nakon drugog svjetskog rata, prekinuta čvrstom državnom granicom koja je odvajala FNRJ od NR Albanije. O prirodi toga razdvajanja mogu da pričaju betonski bunkeri sa albanske strane, dok o prirodi nekog novog komuniciranja svjedoči zajednička inicijativa o spajanju Gusinja sa Podgoricom preko Albanije.
Bunkeri su već opšte mjesto kada se o Albaniji priča i oni nikoga više ne impresioniraju. Mene je impresionirao susret sa albanskim govedima, koja su pasla pored puta. Bila su tako mala, vjerovatno neka od posljednjih primjeraka autohtonog balkanskog govečeta zvanog buša.
Zapazio sam još nešto kad je o životinjama riječ. Duž cijelog puta, sve dok se nijesmo ponovo primakli na puškomet hoda crnogorskoj granici, nijesam čuo lavež, niti nas je ijedno pseto pojurilo. Jedno smo, ipak, vidjeli, ali to je bilo u dvorištu jedne od dvije kafane na prevoju Ćafa Prdelec, gdje smo odmorili noge i pripunili stomake.
Ispred kafane čiji smo bili kratkotrajni gosti, i u kojoj se može popiti i Nikšićko pivo (naše pivopije su se, ipak, latile Tirane), lepršala je zastava Socijalističke partije Albanije Fatosa Nanoa. Pred drugom, smještenom u strani pod šumom, vijorio se barjak Demokratske stranke Salija Beriše. Dječak ‘demokrata’ nije mogao odoljeti, pa je došao da od gostiju ‘socijalista’ izmoli jednu vožnju bicikljetom.
Nešto ranije, videći nas kako prašimo drumom, jedan drugi dječak je trčao dobrih stotinak metara da bi se sreo sa nama. Pošto mu, osim ‘Mirdita’ (Dobar dan), ništa smisleno nijesam na njegovom maternjem znao reći, latio sam se ranca i izvadio dvije bonžite. Pokazivao je prema grupi kojoj je pripadao i govorio prstima da ih ima četvoro. Pošto se biciklisti ne odriču lako dragocjene materije, savjetovali smo dječaku da prepolovi darove.
Za one koje bi ovaj blog mogao podstaći da krenu šarama naših točkova, dužan sam reći da se do malo prije pomenute Ćafe Prdelec makadamski drum uglavnom penje. Kad bi podloga bila čvrsta ili, daće Bog, asfaltna, ti usponi ne bi predstavljali veći problem. Voziti šoderom uzastranu je već druga pjesma, pa je, ponegdje, pametnije sjahati i koračati, jer se tako snaga prištedi.
Pravo uzbuđenje počinje kad se razmine prevoj na kome su lepršali partijski barjaci. Drum, uglavnom, ide naniže, a okolo, bliže ili dalje, stražare litice. To naniže je ponegdje toliko strmo da biciklistu baci u dilemu – je li bolje sjahati ili i dalje jahati? Nagib strmijim čini kvalitet puta, koji na dosta mjesta podsjeća na korito presahle rijeke. Nije šala takvom podlogom voziti i ravnim, a kamo li strminom. Mala nepažnja, loše kočenje i …. Da, da – pada se. Upravo se to meni desilo. Izgubio sam kontrolu nad biciklom, tresnuo na desnu stranu i otklizao šoderom. Odro sam koljeno, lakat malo manje i polomio dispay na mobitelu. Damir je, kasnije, prošao slično iskustvo, a Mijo se zamalo pobo na glavu. „Zadnji točak mi je bio iznad glave”, opisao je on kritični momenat prije nego se ukopao nogama u nesigurno tlo.
Koliko me sjećanje služi, skoro da nas niko nije preticao, ali su nas, iako ne prečesto, mimoilazili džipovi, stari modeli mercedesa, kombiji, kamioni. Pri takvom susretu je pametnije stati i dati prednost mašini. Još imaš vremena da se lijepo javiš ljudima i da vidiš kako te oni pozdravljaju.
Na prilazu Tamari, jedinoj većoj ljudskoj naseobini kroz koju smo prošli, pejsaž je kao sa nenastanjene planete. Glečerska dolina posuta krupnijim i sitnijim kamenjem, a u sred kamenja, s desne strane puta, otelo se naviše i u širinu drvo murve, okićeno slatkim plodovima.
Kroz Tamaru sam prošao sam. Saljo je jezdio ispred, ne hajući mnogo za nas novajlije na ovom tlu, a trojka je zaostala iza radi fotografisanja. Centar sela ili varošice je vrvio od muškaraca, koji su živo o nečemu raspravljali. (Pošto će uskoro u Albaniji izbori, vjerovatno sam banuo tamo neposredno nakon ili uoči nekog političkog skupa.) Onima koji su mi bili najbliži nazvao sam Mirdita i bio iznenađen da mi se jedan od njih, mladić prijatne spoljašnjosti, obratio na mome maternjem i pozvao me da stanem. „Eto ti ga sad, šta će ovi”, pomislio sam. Uslijedio je kratak, ljubazan razgovor, iz koga sam ukapirao da je prethodnica, Saljo, najavio dolazak ostalih.
„Srećan put”, rekao je moj novi poznanik, čije ime nijesam zapamtio.
„Faljiminderi”, rekao sam ja.
Poslije Tamare ulazi se u Kanjon Cijevne (Cemi), rijeke koja je zajednično albansko-crnogorsko dobro. Tu negdje treba da skrenemo sa puta, ako nećemo da produžimo prema Skadru. I kad nam je najpotrebiji, Salja nigdje na vidiku. Daleko ispod, na zaravni pored usamljene kuće, boljevideći uočavaju Saljovu žutu majicu i čujemo glas koji nas doziva. Treba da skrenemo desno, putićem kojim se još malo može pedalati, a onda preko presušenog potoka i stijena stižemo do ograde dvorišta, u kome nas, ispred kuće, Saljo čeka sa svojim starim poznanicima. Pored Salja su dvojica plavokosih mladića, a nekoliko koraka dalje, sredovječna žena i djevojka. Svi su ustali da nas pozdrave.Nakon pozdravljanja, mladići su ponovo sjeli, a ženska čeljad su nastavila da stoje sve dok smo se osvježavali vodom i punili naše sudove.
Kad smo se, poslije pješačenja i guranja bicikla kroz kamenjar i šumu, domogli asfalta, znali smo da je blizu crnogorska granica. Gume ljube čvrstu podlogu prošaranu brabonjcima preživara, i već smo na crnogorskoj graničnoj postaji, (na albanskoj strani takve nema), a tu iskrsava novi problem.
Ušli smo ilegalno na teritoriju vlastite države i, po zakonu, trebalo bi da završimo u pritvoru. Da smo se najavili, bilo bi drugačije. Policajac je službeno zvaničan, ali ljubazan. Zvao je nekoga nadređenog i, pošto je procijenio da nijesmo kriminalci, uzeo podatke iz ličnih karata i pasoša, pustio nas da se, solidnim asfaltom, skotrljamo, prateći Cijevnu, do Dinoše, gdje smo zajedno popili piće i – kud koji mili moji.
Damir je izračunao da smo iz Gusinja do Podgorice u subotu 20. juna 2009. godine prešli 77,76 kilometara, da smo vozili šest sati i 10 minuta, a da je prosječna brzina iznosila12,6 km/h.
Dusko, uzivao sam citajuci tekst. Ne znam da li ti je vec to neko rekao, ali imas dar za putopisne reportaze. Ne sumnjam da ce ih biti jos.
Pozdrav svima,
Evo ukratko kako sam ja dozivio nasu zadnju biciklisticku pustolovinu.
Moram pomenuti dobru Gusinjsku kavu (prvu jutarnju), cevape i ljubazne domacine.
U pocetku sam dok smo se peli mrzovoljno sam guslao uz uzbrdicu od nekih 10tak km do prevoja. Kad okrenes pedale jace točkovi proklizavaju kroz šoder kad okreneš blaže ideš nazad. Jebi ga teško je potrefit ritam. Nego kad smo došli na prevoj (ćafa) Prdelec smakli po jedno tiransko pivo krenuli (prdelecnuli) smo niz brdo i spuštali se spuštali, spuštali, spuštali…
Prvih pola sata, sat dok smo lećeli niz brdo i dok smo imali koncentracije kočnica se malo pritiskala, biciklo skakalo, ruke se znojile, točkovi klizali… Moram spomenuti to da Boris nije stiskao kočnicu (to je i Saljo komentarisao). Makadam kao živ. Razigra biciklo niz brdo, pritisneš li kočnicu eto te u gomilu sa sve biciklom, s glave na guzicu, laktove, koljena…
Poslije sat dva (pojam o vremenu se brzo izgubi) počeše i problemi. Prvi padovi, probijene gume, nažuljane ruke… Imao sam dva puta završiti u gomilu. Damir bi rekao (ali ti si za malo pao a ja sam pao):) jebi ga i to neko mora:))
Mogu vam reci da je strah ogroman u oci pada a sreca neizmjerna kad ne padnes. I u pravu je Dusko dok sam se borio sa nizbrdicom i kocio prilikom jedne takve situacije zadnji tocak bicikla mi je bio iznad glave. Kamikaza Boris je zivi svjedok:)
Od tada sam malo opreznije vozio. Jos me je strasno nervirao stopa za parkiranje bicikla koju sam zaludu svezao trakom na ne trese. Ali se i ona okinula, nogar rasklimao i prijetio da uleti u žice zadnjeg točka. ja ga svežem nekim kanapom a on poslije 2 minuta opet ispane. E dao bih pare da sam imao bonsek (sega za metal) da ga otfikarim.
Moram pomenuti da smo “gubili” dosta vremena na slikanje, krpljenje guma, Duska i Damira:)) pa nas je Saljo “ostavio”. Ali iskusni vuk nas je sačekao tačno tamo đe je trebalo, na jedino mjesto đe smo mogli pogriješiti.
Kad smo ušli ilegalno u Crnu Goru dočekao nas je dobar put, brza vožnja i moram primijetiti vidno umorniji Boris.:)
Eto ovo je dio mojih impresija ima ih jos mnogo ali evo ukrao sam vrijeme od posla. I to je nesto.
Pozdrav svima i prizeljkujem jos jednu ekstremnu turu!!!
Izvinjavam se na slovnim i pravopisnim greskama ali direktor mi se vrzmao oko glave pa nijesam mogao biti dovoljno koncentrisan.
🙂
Па добро, ви сте јавне личности и то у одређеним ситуацијама има своје предности. Да смо, рецимо, ја и чика Вељко ушли илегално на територију ЦГ – па било то на бициклима, ролерима или скејт-бордовима – сигуран сам да би нас плави анђели аутоматски смјестили међу 4 зида.
Sjajno ste opisali putesestvije. Osim adrenalina, uzivanja u prirodi, slatkog zamora… valja spomenuti i motiv “istrazivanje nepoznatog, a tako bliskog”. Nevjerovatno je da mnogi prijatelji iz tog kraja, kada sam ih pitao za put, nijesu znali nista o njemu.
Mislim da bi drzava trebal da uradi mnogo vise na markiranju i reklamiranju raznih slicnih staza po CG.
Moramo naci neki virtuelni prostor (vjerovatno PCNEN) gdje se svi zaintersovani za slicne avanture mogu dogovarati. Meni se vec dosta ljudi javilo za sljdece ture.
@ Miodrag – nijesam bio umoran na kraju. Samo sam razmiljao da li da se vratim istim putem nazad. :-0
Računajte na mene pri sledećej turi. Ako budem slobodan.
Prošle godine sam mislio da organizujem veliku turu Žabljak-Ada Bojana, koja bi bila i neka vrsta Turističke promocije Crne Gore. Ali…
Duga priča.
A ova priča vam je dobra. “Palite” narod na zdrav način. Obično se “palimo” na nezdrave teme.
P.S. Razmislite i o vrećema za spavanje. Pa dje nas zatekne noć, samo da bude u divljini. “Daleko što dalje, dje ne trebaju pilule za psavanje”.
@ zipp – ovo oko vreca me tjera da priznam da nijesam bas mnogo hrabar!
@ stranger – neke stvari su toliko ocigldne, da cak i nasa policija i kad jako zazmuri, opet mora da ih vidi.
“Bila je to jebeno uzbudljiva tura!” Tako poce svoje pripovijedanje Dusko koji pripada free bikerima. Nijesam dobar poznavalac nasega pravopisa i gramatike, ipak cini mi se da je Duskova tura zenskog roda pa je trebalo napisati jebena uzbudljiva tura, da prostite. Drugi ucesnik te ture Mijo-Miodrag Erakovic upotrebljava ono :”Jebi ga tesko je potrefiti ritam”! Taj izraz -jebi ga Mijo koristi dva puta! Cudno, zar ne? PS: Kad procitam sve, javicu vam se i napisati zasto puno nas nijesmo odusevljeni sa free bikerima i njihovim avanturama na puteve koji imaju puno “hotspot”-danger spots, kako bi se reklo na engleskom, kojega vecinom svi bikeri poznaju. Budite mi pozdravljeni i ne ljutite se sto vam predlazem da manje koristite ono: “Jebeno, jebena, jeben i jebi ga.”
Procitah ovo i super je. Samo kazi Dusku da predsjednik socijalista nije Fatos Nano nego Edi Rama. Njih dvojica ne zbore.
****
Ovo je e-mail poruka Borisovog drugara, proslijedjena meni. Priznajem grešku. Nano je prethodio Rami.
Uz rizik da skrenem pricu sa biciklizma, na politiku, za eventualno zaintersovane, evo jedne analize predizborne Albanije http://www.ifimes.org/default.cfm?Jezik=Ba&Kat=10&ID=471
Nadam se da je ovo kraj i da se vracamo pedalanju
Nema sumnje, napravili ste sto do sada nije niko.Pustolovina. Kako Dule opisuje stvar,impresivno i iskreno , sljedeca tura ce ici sa upisanim rezervama,ako neko odustane.
Meni, bikeru, nedostaju ( foto) informacije o trasi, konfiguraciji,zasto niste isli na Bozaj i sl. Dusko, sljedeca nasa voznja biti ce informativno – sportska. Slazes se? Pozdrav R
@Ratko
Vise fotografija bi opteretilo blog, pa bi se teze otvarao. Bilo bi bolje da ima vise informacija, i to sto preciznijih, o trasi, zbog onih koji ce krenuti nasim tragom, ali propust se sad ne moze ispraviti. Za ovu turu smo se odlucili na sugestiju kolege bicikliste iz Gusinja, sto je, mislim, bilo dobro, imajuci u vidu da smo kasno uzjahali. Da smo nastavili, po Saljovoj prici, imali bi pred sobom jos jedan dobar uspon.
Ovo je samo uvod u opsirniju pricu uz voznju, kad ove kise prodju.
Pise da je Damir autor fotografija. Kako je on na dvije fotografije, onda. :-0
@Boris Raonic
🙂 Pardon, sliko je ko je stigo. Jedino mene nije zapadalo. Ostale autore otkrijte sami.
Volim kad skolovani novinari javno sebi dopuste impulsivnost kao s pocetka teksta 😉
Pozdrav svima koji citaju
Da se odmah na pocetku zahvalim administratoru sajta na tome sto mi je omogucio da se pojavim sa svojim komentarima (jer sam ja u necemu bio pogrijesio pa mi ta prijava nije isla).
Na početku da objasnim da sam ja izmedju ostalih bio domaćin grupi koja je putovala i imala tako uzbudljivu turu i da mi je izuzetno drago zbog toga (narocito zbog dobre kafe). Drago mi je da je ekipa prije svega dobro prosla i da nije imala vecih problema (gume i padove ne racunam jer su valjda sastavni dio tog uzbudjenja). Blog je odličan i može samo da privuče još veći broj biciklista zeljnih takvih dobrih tura, što je meni izuzetno drago jer time promovišemo kako turističke potencijale Crne Gore tako i Gusinje kao centar razvoja planinskog i biciklističkog turizma na Prokletijama (koje će uskoro biti nacionalni park). Zelim da se ovim putem zahvalim Dusku na odlicno napisanom blogu kao i svim učesnicima pomenute ture. Nadam se da će ovakvih tura biti još mnogo jer su Prokletije izuzetno izazovne za ciklo turiste, a ja kao osnivač BK Trojan ću se trudit da ubuduće takve ture budu dio aktivnosti kluba naravno sa Saljom kao vodičem, kome takodje želim da se zahvalim na vremenu i trudu koji je uložio kao vodja te male ekipe. Svima koji ovo čitaju želim sve najbolje, i da se uskoro ponovo vidimo u Gusinju.
Sjajna avantura, zavidim vam. Mada malo kasnim sa komentarom zbog posla, odmora i tome slično.