Ono što Dodik demonstrira u svojim javnim nastupima jest neka vrst slobode, oslobođenosti, ali to je sloboda divljaka, koji smatra da mu je sve dopušteno

Piše: Ivan Lovrenović

Definitivno je Milorad Dodik nadmašio i pobijedio sve konkurente, uspeo se na sam vrh, i sad stoji tamo sam, s glavom u oblacima, dok mu u ušima šumi od zanosa. I od manjka kisika: to su stanja u kojima se prsa nadimaju od ponosa, ali u mozgu se muti, smjenjuju se trenuci zatamnjenja s trenucima varničenja od kratkih spojeva… Napokon situacija, toliko žuđena: Dodiku se obratila vlada Amerike i rekla mu da je prekardašio! Premijer Republike Srpske vs. Amerika! (Kao u srpskoj narodnoj pjesmi iz 1941: "Zaratile dvije velesile, sva Hrvatska i srez Nevesinje.") Ni sanjati o tome ne mogu Dodikovi pandani u domaćem političkom ringu Silajdžić i Tihić, da se i ne spominju Čović, Lagumdžija, Ivanić, Bosić ili Čavić. Sve je to šef Republike Srpske pomeo u "prednatjecanju", u kojemu je isprobavao snagu i na strancima – Lajčaku, Doris Pack, Oliju Rehnu…

Pa, kako bi se mogla imenovati i opisati ta disciplina, u kojoj se jedan mali balkanski političar, čak ne ni državni nego tek pokrajinski ("entitetski"), vinuo tako visoko da je to morala primijetiti čak i vlada najjače svjetske sile (doduše, ne iz Bijele Kuće nego tek preko svoje sarajevske ambasade, ali nemojmo cjepidlačiti)?

Poznata je krivulja Dodikove političke karijere. Ukratko, promućurni "opozicionar" biznismen i "socijaldemokrat" s kraja Karadžićeve vladavine, uz enormnu pomoć danas mrskih mu stranaca politički se etablirao kao demokratska alternativa SDS-ovim nacionalističkim ekstremistima što su naslijedili Karadžića nakon njegove prisilne abdikacije. Takav, ulazio je i u vlast, sveudilj ašikujući s faktotumima u međunarodnoj zajednici. Nastavio je biti umiljat i kooperativan i kada su najjači od njih, Amerikanci, o desetoj godišnjici Daytona pri kraju 2005. godine započeli s projektom redizajna Dejtonskoga sporazuma, uviđajući sve njegovo paralizirajuće djelovanje u procesu državne konsolidacije Bosne i Hercegovine. Vidjelo se da Dodik to radi nevoljko, jer logika (sve)vlasti u Republici Srpskoj, kako ju je on zamislio i namjerio ostvariti, nalazila je u dejtonskome statusu quo svoj najjači oslonac. No, tu mu se nasmiješio Kairos, bog sretnoga trenutka, poslavši mu Silajdžića (uz asistenciju Ljubića), koji je u predizborno proljeće 2006. srušio projekt ustavnih promjena, zdušno odradivši Dodikov posao. To je, s jedne strane, na dugi rok zakovalo bilo kakvu mogućnost promjena, a s druge, kroz žestoki predizborni javni sukob između Silajdžića i Dodika koji se sveo na nacionalističko nadmetanje, ovome potonjem pripremilo pravi izborni trijumf. Posrećio mu se i reis Cerić, koji je praktično u svoje ruke uzeo i vanjsku i unutarnju politiku u Bošnjaka, te mu dao stotinu i jedan argument za teoriju o pravljenju "domovine islama od BiH".

Možda je i prije opisanih događaja Dodik u intimnim trenucima padao u nacionalne ekstaze, to ne možemo znati a ni ne treba da znamo ako spada u privatni život. No, evidentno je da je kroz opisane događaje iz 2006. godine nominalni socijaldemokrat iz Laktaša otkrio svu opojnost, odnosno političku funkcionalnost i učinkovitost slatkoga mleka nacionalizma, te da od tada opijenost svojim otkrićem ideološki iskazuje u takvim intonacijama i formulacijama, kakvim se do njega nije služio valjda nitko, ni sami ratni vođe, te bi se njegova političko-ideološka orijentacija mogla opisati jedino kao – nacionalsocijaldemokracija. Moram precizirati: nije što je Dodik nacionalist, imamo ih na svakom koraku, među političarima, vjerskim službenicima, intelektualcima iz svih naroda i vjera, o tzv. običnim ljudima da i ne govorimo, toliko je to postalo obično, da su neki od nacionalista počeli izgledati sasvim fini i konstruktivni. Parafrazirajući Lenjinovu opasku o ruskim komunistima-šovinistima: zagrebite malo ispod kože našega ljutog zagovornika građanske opcije, naći ćete pravog nacionalista. Nije, dakle, nacionalizam sam po sebi disciplina u kojoj se Dodik toliko izdignuo iznad svih; konkurencija je prejaka a borba neizvjesna. Primjera radi, neke od političkih ideja o Bosni i Bošnjacima, koje uporno varira reis Cerić (već prema tomu gdje nastupa i komu se obraća), imaju nacionalistički potencijal na kojemu Dodik može samo pozavidjeti. (Na neki način to i on sam priznaje, kada Cerića titulira "glavnom političkom facom" u Bošnjaka.) "Fenomen Dodik" stvara se na nečemu drugome – na ekstatičnom prelaženju svih granica civiliziranosti, boljih običaja i elementarnoga poštivanja druge strane (ma tko to bio – drugi narod, političar, novinar, ili javnost kao takva). Ono što Dodik demonstrira u svojim javnim nastupima jest neka vrst slobode, oslobođenosti, ali to je sloboda divljaka, koji smatra da mu je sve dopušteno, zato što u čvrstim rukama drži jaku toljagu (kako Dodik tumači izborni legitimitet i privatnu financijsku moć). Uz to ide i očigledno uživanje u prekoračivanju granica civiliziranosti, u sladostrasnom prepuštanju afektima i najnižim porivima, što i jest osnovna indikacija divljaštva, ili, ako je ljepše reći – svojevrsne socijalne patologije. Zato često izgleda kao da sugovornici, odnosno politički partneri, domaći kao i strani, ne znaju što bi i kako bi s Dodikom: nisu savladali "školu" divljaštva.

Drugo je pitanje, kojim se ovdje nećemo baviti – dokle se može tako? Podrška na kojoj Dodik zasniva svoju "slobodu" (Rusija?, Srbija?, neusuglašenost evropskih država u vezi s Bosnom?…) uopće ne mora biti tako trajna i zakleta (kao što je, uostalom, upozorio sam Milorad Ekmečić u svojemu lanjskom referatu o "historijskim i političkim osnovama" Republike Srpske). Kad bi te podrške sutra u promijenjenoj konstelaciji odnosa nestalo, ili kad bi bila samo relativizirana, političar i građanin Dodik našao bi se sam, pred rugobom divljačkih besjeda što ih se naizgovarao kroz mjesece i godine svoje srpskoentitetske svevlasti, i ispuhao bi kao probušen mjehur u vlastitoj intelektualnoj ubogosti i političkoj beznačajnosti, a kojekakvi nacionalentitetski patrioti i medijski poltroni što ga danas pozlaćuju kao banjalučku verziju Saparmurata Nijazova, okrenuli bi se protiv njega ili bi ga naprosto zaboravili. Tada bi mu preostalo samo bogatstvo što ga je stekao valjda onako, usput, baveći se nacionalnom politikom i vrhunaravnom vrijednošću srpstva. Ako se ne bi našli neki sposobni i objektivni suci Srbi (nipošto muslimani!) da izvažu zakonsku validnost toga bogatstva…

DANI