Granica koju je premijer prešao određena je u Kaznenom zakoniku, i zove se "ometanje pravde", do izmjene prije nekoliko godina poznato kao "prisila prema pravosudnom dužnosniku"
Piše: Srđan Dvornik
Postoji obilje ozbiljnih razloga da se stalno pitamo: vlada li ovom zemljom pravo ili pak tako često, sa svih strana, zazivana politička volja? Odakle bi Sanaderu inače palo na pamet tvrditi da presuda o krivici Glavaša i ostalih loše utječe na (pred)izbornu utrku? Sanader je Glavašu priznao status legitimnog, pa makar i odmetnutog dionika nacionalističke hegemonije, status u koji nije pametno dirati baš pred izbore. Ako je Glavaš ne samo smatrao da je iznad pravosudnog postupka, nego mu je to pravo efektivno, jednim značajnim dijelom, i priznato, država se nema pravo zvati pravnom.
Osim trenutačno najpoznatije tjeralice, netko bi u Hrvatskoj trebao hitno raspisati i jednu tražilicu: za Mladenom Bajićem, po zvanju "državnim odvjetnikom", a po funkciji – nadati se – i javnim tužiteljem. Branimira Glavaša se, naime, potražuje, ali ga ne treba tražiti jer se dobro zna gdje je. Mladen Bajić se, nasuprot tome, kreće ispod razine radara javnosti. Da li zbog toga što leti nisko, ili što radari nisu ni podešeni da ga pronađu – kakogod bilo, njegova je izočnost iz javnosti upadljiva poput neke "gromoglasne šutnje".
Što se dogodilo? To da je premijer Sanader prekršio normu neovisnosti sudstva više nije vijest. Čovjek je, očevidno zabrinut zbog mogućeg ishoda predstojećih lokalnih izbora, prošle subote (otvarajući nekakvih predizbornih 9 km asfalta) javno izvalio da se zagrebački županijski sud, donijevši osuđujuću presudu protiv Branimira Glavaša u prvom stupnju, ni manje ni više nego umiješao u predizbornu kampanju. Pošto je tako sudskom vijeću Željka Horvatovića umočio nos u njegovu presudu, onako kako se maloj, još neobučenoj maci stavlja na znanje da se popiškila na krivo mjesto, gazda je još priprijetio i da će "razgovarati" s tatom, ministrom Šimonovićem, valjda radi daljnjih odgojnih mjera. Razgovarati, ni više ni manje, nego o "neprihvatljivom ponašanju sudbene vlasti koja se izravno uključila u izvršnu vlast i izbornu kampanju".
Za razliku od mnogih drugih ranijih presizanja čelnika izvršne vlasti u sve i sva, ovaj se put ne možemo potužiti na manjak reakcija, ali izgleda da nisu svi reagirali na iste stvari. Zadiranje u neovisnu domenu sudstva prepoznali su neki opozicijski političari i novinski komentatori. Predsjednik sudačke udruge i prozvani ministar govorili su o tome kao o nekom teorijskom pitanju, tvrdeći da se važeće norme diobe vlasti, uključujući neovisnost sudstva, poštuju. Đuro Sessa je ustvrdio da Sanader "griješi" kada misli da se presude donose kako bi se pogodovalo ili štetilo takmacima u izbornoj utrci; Šimonović je pak – nakon očevidno instruktivnog ‘razgovora’ – potvrdio da je tajming presude za Vladu nezgodan, ali da je, je li, upravo to dokaz kako sudstvo djeluje samostalno. Predsjednik Vrhovnog suda Branko Hrvatin je prvog radnog dana nakon Sanaderovog ispada ipak bio konkretniji, službeno ocijenivši da je tom "neprimjerenom izjavom… prijeđena granica koja se u odnosu na sudstvo i njegovu neovisnost ne smije prijeći".
Reakcije se dakle, osim izjave predsjednika Vrhovnog suda, kreću između tvrdnji kako Sanaderova objeda nije točna, jer sudovi su, kažu, autonomni, i ocjena premijerovog psihičkog stanja (jer ga, po Šimonoviću, "brine mogući negativni utjecaj takve presude na atmosferu koja se stvara uoči lokalnih izbora"). Nije, međutim, pitanje je li premijer kao kakav promatrač sa strane točno ocijenio (ne)ovisnost sudstva, nego koliko je, kao moćan akter, utjecao na njegovo dalje ponašanje.
Granica koju je premijer prešao određena je u Kaznenom zakoniku, i zove se "ometanje pravde", do izmjene prije nekoliko godina poznato kao "prisila prema pravosudnom dužnosniku". Prema najnovijoj važećoj formulaciji u 309. članku (usput, nakon desetak novelacija od njegovog donošenja 1997., zaista bi bilo poželjno da Sabor naloži objavljivanje mjerodavnog pročišćenog teksta tog temeljnog krivičnopravnog akta), inkriminira se, između ostaloga, i ovo: "Tko za vrijeme postupka pred sudom, a prije donošenja pravomoćne sudske odluke, u javnim sredstvima priopćavanja, na javnom skupu ili pred skupinom ljudi, sustavno iznosi mišljenje o tome kako bi u tom slučaju pravosudni dužnosnik trebao postupati ili kakve odluke donositi, kaznit će se …".
Je li Sanader "na javnom skupu" iznio "mišljenje o tome kako bi u tom slučaju pravosudni dužnosnik trebao postupati"? Jest; ustvrdio je da sudac nije smio objaviti presudu osam dana prije izbora, i još to nazvao neprihvatljivim. Mora li javni tužitelj, premda titularno određen kao "državni odvjetnik", u ime javnosti i vladavine prava pokrenuti postupak protiv takvog ometanja pravde? Mora. Pa što čeka Bajić? Ne znamo.
Je li možda i ovakvo pitanje "prisila prema pravosudnom dužnosniku"? Nije, jer o tome još nema postupka pred sudom. Ali ako se to što javnost, državljanke i državljani onoga čega je on državni odvjetnik, imaju pravo javno prozivati tog dužnosnika da uzme pravo u zaštitu tumači kao prisila – spremno priznajem da to činim.
Kad bi postupak u ime zakona i prava bio pokrenut, možda bi se već i u predistražnoj fazi zapelo za pitanja što se jasno nameću iz samog zakonskog teksta: je li Sanader ometao pravdu "za vrijeme postupka pred sudom", i je li to učinio "sustavno"? Tvrdim da je odgovor na oba pitanja potvrdan: postupak pred sudom završava donošenjem pravomoćne presude, a ne svršetkom sjednice, pa niti one na kojoj je objavljena nepravomoćna presuda. Zaštita pravosuđa od pritisaka odnosi se i na podnošenje mogućih žalbi i postupak po njima, a ne tek na jednu fazu cijele priče. A što je sa "sustavnošću"? Ne samo što je Sanader svoju objedu izrekao više puta, jasno rekavši da pri njoj ostaje; on je na visokoj i moćnoj sistemskoj poziciji, koja njegovim riječima daje sistemski značaj čak i kad bi bile izrečene jednokratno i u afektu.
Što, dakle, čeka javno tužiteljstvo? Dvoji li možda o dodirljivosti osumnjičenika? Teško; tamo bi barem morali znati da je mandat saborskog zastupnika Ive Sanadera zamrznut njegovim prelaskom na poziciju u izvršnoj vlasti, pa je tako zamrznut i onaj tako sramotno široko korišteni imunitet protiv pravnog progona i pritvaranja. Ili dvoje o tome da li kao tužitelji po službenoj dužnosti štite pravo, ili pak kao odvjetnici rade za državu?
To pitanje uopće ne postavljam s ironijom. Postoji obilje ozbiljnih razloga da se stalno pitamo: vlada li ovom zemljom pravo ili pak tako često, sa svih strana, zazivana politička volja? Štoviše, ne samo volja, nego jedan hegemoni sklop iz kojega ta volja proizlazi, sklop koji zapravo ima državu, a sastoji se iz mreže što drma politikom i kontrolira ekonomiju (legalnu i organizirano ilegalnu) te iz ideologije u kojoj ta ‘elita’ predstavlja naciju, nacija predstavlja hrvatsku etniju, a njen kolektivni identitet je iznad svakog prava i morala. Jer odakle bi Sanaderu inače palo na pamet tvrditi da presuda o krivici Glavaša i ostalih loše utječe na (pred)izbornu utrku? Zna se o čemu su se tokom dosadašnjeg sudskog postupka lomila koplja izvan samog tog postupka: o tome smije li jedan "oslobodilac" Osijeka i jedan od "tvoraca hrvatske države" biti dodirljiv sudskom postupku? Smije li se protiv njega uopće voditi istraga? Smije li se i njega, zbog težine mogućeg djela, držati u pritvoru?
Sanader je, dakle, Glavašu priznao status legitimnog, pa makar i odmetnutog dionika te nacionalističke hegemonije, status u koji nije pametno dirati baš pred izbore. Glavaš se suprotstavljao ne optužnici, nego samom pravosudnom postupku, a u krugu oko njega (pa sad mi formalno pogađajmo da li i pod njegovim utjecajem) razvijen je čitav repertoar ometanja pravde: zastrašivanje svjedoka, pritisak na policijske dužnosnike, otkrivanje i identiteta zaštićenih svjedoka i sadržaja njihovih iskaza, skrivanje i uništavanje mogućih dokaza, lažno svjedočenje, nasilje nad potencijalnim svjedocima… I – ništa. Od nadležnih vlasti ni pisma ni razglednice (premda zakon jasno inkriminira "silu, prijetnju ili kakav drugi oblik prisile" prema "pretpostavljenom svjedoku, svjedoku ili vještaku" – čl. 304 KZ), pa vi sad recite da sve to zapravo ne uživa neku vanzakonsku, ali mnogo jaču legitimnost u ovakvom društvu.
Ako je Glavaš ne samo smatrao da je iznad pravosudnog postupka, nego mu je to pravo efektivno, jednim značajnim dijelom, i priznato (od zadržavanja imuniteta protiv pritvora, preko toleriranja ometanja pravde u njegovu korist, do mogućnosti da pobjegne od pritvora nakon donošenja presude), država se nema pravo zvati pravnom. Samo, to nosioca funkcije odvjetnika takve države ne oslobađa odgovornosti: pravna država ne pada s neba, ona se pravi, prije svega time da dužnosnici vrše dužnost i aktivno zastupaju svoje institucionalne funkcije. Ili podnesu ostavku.
0 Comments