Piše: Drago Pilsel

S pažnjom sam pogledao serijal HTV-a i Gorana Milića posvećen Bosni i Hercegovini. Posebno njen posljednji dio emitiran prošle srijede. Želio sam provjeriti hoće li uvaženi kolega izbjeći bolne teme novije povijesti ove zemlje ili će se okuražiti.

Milić je to odradio s taktom, s poštovanjem prema svima onima koji se trude pronaći smisao i nadu u bolju budućnost, ali s izrazom koji je podsjetio na etiku i deontologiju naše novinarske profesije. Posebno mu zahvaljujem za kratak ali vrijedan razgovor s banjalučkim biskupom dr. Franjom Komaricom koji je Milića pohvalio što je "hrabar" i što je prešao Savu u smjeru BiH, te došao do Banjaluke da postane svjedokom težnji da se živi u toleranciji i u poštivanju svih partikularnosti toga grada, regije i cijele BiH. S tim u vezi osjećam potrebu istaknuti neke važne činjenice koje se tiču novinarstva i koje, imam dojam, mnogi, nažalost, zaboravljaju.

Najprije ovo: o tome što novinari mogu učiniti da bi se promicao mir među narodima, ponajprije meritorno mogu razgovarati oni koji su sami doživjeli i proživjeli kobne posljedice pretvaranja jedne časne profesije u poslušnog slugu gospodara rata i u nositelja najgrublje propagande prožete neskrivenim šovinizmom, netolerancijom i ksenofobijom. Govor mržnje je u nekim sredinama do te mjere zatrovao medijski krajolik, da njegova dekontaminacija još nije završena, a negdje ni na pravi način započeta.

Suočeni smo s potrebom vraćanja digniteta jednoj ne malim dijelom i kompromitiranoj profesiji. Treba se vratiti ključnim načelima slobodnog novinarstva koja omogućuju da bude nezaobilazan faktor u izgrađivanju demokracije u društvu, da bude korektiv vlasti, nepotkupljivi razotkrivač društvenih zala i da bude važno sredstvo u borbi protiv rasizma i ksenofobije, predrasuda, odnosno sposobno prepoznati prava i braniti dostojanstvo pripadnika manjina i svih slojeva društva.

U našoj je profesiji dosta laži. Laž je od načina političkog i medijskog ponašanja, a neki su mediji uspjeli legalizirati laž, postupno prerasla u ratnu strategiju, a kao ratna strategija ubrzo se etablirala i kao moralno prihvatljiva. Kulturi laži treba suprotstavljati kulturu istine i života. Istina tu ne znači tek puku točnost, suglasnost. Ona nije nešto što se može konstruirati i čime se može manipulirati. Ondje gdje nelogične sheme djelovanja više ne obuhvaćaju življenu stvarnost, tamo se javlja potreba za obrazlaganjem, za utemeljenjem. Za etiku.

Tako novinarstvo nije tek puko sakupljanje podataka, nego kritičko propitkivanje stvarnosti. Test svake istine, a onda i novinarske, leži, kako reče Heidegger, jedino u vjernosti pojedinca prema sebi samome. Novinar, u slobodi i u poštivanju prema životu i istini svakog bitka, služi istini. Nama je valjda jasno da novinarstvo, ako se više ne da razlikovati od organizirane laži, predstavlja zločin. Ipak čudno je da se općenito smatra da ovaj zločin ne treba kažnjavati.

U Hrvatskoj se, a valjda je to isto tako i u BiH, mi sada djelomice odmaramo od onih koji su širili govor mržnje, huškali na rat i govorili nam da svatko onaj tko ne želi lagati za domovinu je izdajnik i neprijatelj. Ali da nije bilo pedesetak, a možda i manje nezavisnih novinara koji se nisu dali zastrašiti i koji nisu odustali od profesionalnog odnosa prema poslu, sljedeći bi novinarski naraštaj bio nepovratno promašen.

Zasigurno postoji mnoštvo raznovrsnih definicija novinarske profesije i njene etike. Mislim da možemo smatrati neprihvatljivom onu koja kaže da je novinarska etika ono što novinaru preostaje kada nema bolju priliku. Zašto? Zato što je dužnost novinara da objektivno, istinoljubivo, potpuno, te svjetonazorski i stranački neutralno informira javnost, temeljni dio novinarske profesionalne etike. Etička je odgovornost spram javnosti, to jest, novinara prema publici, sam sukus profesionalnosti. Drugim riječima, ni u kojem slučaju ne može se smatrati istinskim profesionalcem onaj službenik u javnim glasilima, koji se umjesto informiranjem bavi manipuliranjem javnosti.

Novinarstvo ne može odgoditi zakazan sastanak s istinom. Stručna novinarska javnost nema pravo na povođenje za načelom političkog oportuniteta. Novinarstvo nije tek puko sakupljanje i posredovanje informacija, već, u prvom redu, kritičko preispitivanje stvarnosti. Novinar pitanje istine ne smije pilatovski ostaviti otvorenim. On stoji pred pritiskom da se suoči s njome.

Nije banalno podsjetiti da iz perspektive publike, a pogotovo naše, uveliko, politički neobrazovane publike, novinar koji se identificira s jednom strankom zbunjuje publiku, gubi vjerodostojnost i kredibilitet, i ne može djelovati sa svom snagom objektivnosti koja bi ga trebala posluživati. Najvažnije je povjerenje publike. Povjerenje čitatelja je osnova i dokaz dobrog novinarstva. Objektivnost ne znači da ne treba postavljati škakljiva pitanja političarima ili odustati od uredničkih komentara. Dapače! Ali razumna praksa zahtijeva da se jasno razdvoji izvještavanje od izlaganja mišljenja o događajima. Nedvosmisleno treba označiti prostor koji sadržava mišljenja ili osobne interpretacije događaja.

Traži se novi model razmišljanja. Sasvim je prirodno da kvantitete personaliziramo, a odnose dramatiziramo. Ali je važno da dogovorimo konsenzus i stvorimo, formiramo, stanovitu zajedničku volju. To je, čini mi se, ono na što je pametno aludirao kolega Goran Milić svojim reportažama o Bosni i Hercegovini.

Nezavisne Novine