Đulsa Ličina nikada neće zaboraviti 27. februar 1993. godine, dan kada je  uzalud čekala da se sa puta iz Beograda vrati njen suprug Iljaz, jedan od 19 putnika otetih  u stanici Štrpci

Piše: Snežana Rakonjac

Kroz selo Lozna ne prolazi pruga, ali već 16 godina  zloslutni pisak lokomotive budi usnule u zadnjoj kući na kraju makadamskog puta. U nekada punom domu  nekadašnjeg domaćina Iljaza Ličine danas  žive samo  njegova supruga  Đulsa, sin Denis, tišina i sjećanje. Denis je  imao samo tri godine u februaru 1993. godine,  kada su njegovog oca  Iljaza, sa još 18 putnika oteli iz voza u stanici Štrpci, ali je zapamtio njegov lik i roditeljski zagrljaj.  Đulsa pamti mnogo više.  Devetnaest godina skladnog i skromnog  zajedničkog života, radost zbog rodjenja četvoro djece  i želju da im obezbijede dom.

Zbog toga je Iljaz tri godine radio  u Iraku sa jednom gradjevinskom firmom, ali kad se zaratilo vratio se u zemlju i nastavio posao u Beogradu. Gradili smo kuću, godinama, ciglu po ciglu, i taman je pokrili pločom kad su ga zarobili", priča Đulsa svoju priču i priziva sjećanja na dan kad je svog domaćina posljednji put na put ispratila.

"Sjećam se kao da je sad bilo. Bio je  četvrtak. On je nekoliko puta  kretao i vraćao se.  I ja sve velim – ajde, zakasnićeš, a on kaže  – vala, ne mogu nešto da idem.   I ja mu zavikah –  pa nemoj ići!  A on veli – moram da  zaključim bolovanje i platu donesem. Najstariji sin mi je učio u Podgorici. Očekivali smo ga u subotu  i trebalo mu je dati novac da plati dom.  Adnan je došao,  ali  Iljaza nema pa nema. Čekali smo i u nedjelju vas cijeli dan, a onda dodje  đever sav skrušen i  kaže da je čuo na radiju vijest o otmici u Štrpcima i da se plaši da Iljaz može biti medju njima.  Kakav Iljaz,  zavikah, mora da je ostao u Beogradu da radi. U pola osam u nedelju veće,  javili su i na Televiziji", priča Djulsa  otirući  suze i nastavlja: " Iste noći kad su objavili da su ih ubili, majka mi je umrla.  Samo je zavikala, ah  Đulsa, ah rano moja".

Uz svu muku, trebalo je utješiti djecu.  I sad vidi njihova uplakana lica i pogled što zamiče niz put,  isčekujući  da se tamo negdje u daljini nasluti očev korak, sve hitriji i radosniji  kako se približava kućnoj avliji. Ali vratnica na plotu ostala je zatvorena.  I sad čuje dječija  pitanja –  kad će babo doći, hoće li doći, zašto neće doći. Bezbroj pitanja na koja nije  mogla ili  nije umjela odgovoriti. Istina je  bezdušno  zvučala, a zaludnju nadu koja je dugo tinjala  nije imala sa kime podijeliti.

"Možeš li samo zamisliti kako je kad djeca očekuju oca, a njega nema. Samo to zamisli. A ja sam se ipak nadala. Sve sam se nadala može biti zamjena neka, doći će nam on. Svekar bi mi grdan rekao –  jok,  njih je uzela paravojska, oni se neće vratiti. I stalno je plakao. Da muško toliko plače kao on, to do tada vidjela nijesam. I on je za sinom precrko", prisjeća se Đulsa.

Život je stao

Drama Iljaza Ličine i još 18 putnika otetih iz voza Lovćen broj 671, prema do sada utvrdjenim tragovima, okončana je u blizini Višegrada. Istovremeno, počela je i drama njegove porodice,  koja i danas traje.

"Iljaz je tada imao  43 godine,  ja godinu manje kada je sam djeci postala i otac i majka",  podsjeća Đulsa, zagledana u fotografiju u pasošu. "Eto, ovo mu je jedina slika. Vidiš  kako je mlad bio. Nestao je kad  je  djeci bio  najpotrebniji.  Denis je imao samo tri godine.  Ovo dvoje starije, Azra sa  14 i Admir  sa 16 godina,  svaki dan su putovali 20 kilometara u školu u Bijelom Polju,  a Adnan je bio najstariji i učio je u Podgorici.  I  njega sam izgubila, tri  godine nakon muževe smrti.  Završio je za zubnog  tehničara, htio na fakultet u Prištinu, ali nije se moglo. I tamo se zaratilo.  Onda su ga pozvali u vojsku. Poslije svega što nam se desilo, morao je odužiti dug državi", priča Đulsa svoju priču i uzdiše: "I kad je napunio 22 godine sam je sebi život uzeo. Sam je sebi vezu na grlo stavio i objesio se od 22 godine. Zbog oca je on to uradio. Samo zbog oca".

I tu je Đulsin život još jednom stao. Uprkos svemu,  morala je  dalje. Valjalo je naći snage da izvede na put još troje djece. Ali, kako sa tolikom mukom, tugom i još uz to nemaštinom. Mjesec dana nakon otmice u Štrpcima iz beogradskog preduzeća u kojem je Iljaz Ličina radio, umjesto saučešća,  riječi utjehe ili pomoći,  na adresu njegove porodice stigao je otkaz zbog neopravdanog odsustva sa posla. Od tada Đulsina porodica živi od 65 eura  socijalne pomoći. Ni od države Crne Gore  porodicama otetih ni riječi,  ni pomoći. 

"I  sin mi je nastradao i čovjek mi je nastradao i niko od   vlasti za ovih 16 godina nije došao  da pita kako smo, možemo li,  kako  živim s tom porodicom. Niko. Bože sačuvaj.  Da se ratilo u Crnoj Gori,  možda bi rekli ratno je stanje,  je l’ tako?  Ali ratilo se u Crnoj Gori nije. Ljudi su otišli, vala,  ni krivi ni dužni".

Dvoje starije djece Đulsa je izvela na put. Azra danas živi u Peći, Admir u Francuskoj. Najmladji Denis, odličan djak, sa diplomom "Luča"  mogao je studirati u Podgorici,  ali nije  stigla obećana stipendija, a nije htio ni  majku samu ostaviti. Sada je brucoš na Pravnom fakultetu u Bijelom Polju, a Đulsa već broji dane do njegove diplome. Htjela bi  da gleda u budućnost, a opet ne može. Malo, malo pa se vrati u prošlost.    

"Kad  bi im barem  kosti pronašli,  da možemo kao ljude da ih sahranimo i mezar postavimo. Prije dvije godine dolazili su istražitelji iz Republike Srpske, uzimali krv na analizu. Ponadala sam se da su  ih našli i da hoće da uporede podatke. Ali ništa od toga ne bi. Ostaje nam samo da čekamo i da se nadamo da će ih  pronaći i da će krivci  biti kažnjeni".

Zločin bez kazne

Za zločin otmice u Štrpcima, nakon višegodišnjeg sudskog procesa,  na dvadeset godina zatvora osudjen je Nebojša Ranisavljević iz Višegrada . Ostali  pripadnici paravojnih jedinica smrti iz Republike Srpske,  izvršioci i nalogodavci, još nijesu privedeni pravdi.  Štrpci su i nakon 16 godine  zločin bez kazne.

Izvještavanje u kriznim situacijama je izborni predmet na drugoj godini Fakulteta političkih nauka u Podgorici  –  Akademski studijski program za sticanje diplome: NOVINARA, koji realizuje gostujuća predavačica, docentkinja  Dubravka Valić Nedeljković. Izborni predmeti, prema Bolonjskoj reformi visokog školstva, trebalo bi da studente bolje upute u oblasti kojima žele da se bave u budućoj profesiji. Imajući tu ideju u vidu, ishodište izbornog predmeta Izvještavanje u kriznim situacijama  su tri samostalna, žanrovski raznolika, novinarska teksta koje studenti realizuju za objavljivanje.  Osnovna tema prvog su elementarne nepogode i radi se u žanru  intervjua ili bilješke, drugog su krizne situacije u kojima su ugroženi ljudski životi nebrigom ili namjerom (‘saobraćajke’ i bezbjednost u saobraćaju uopšte) u žanru članka, a trećeg reportaža iz oblasti krvnih delikata, ali i požari, demonstracije, sportski susreti visokog rizika, terorističke akcije. PC NEN je otvoren za podršku i objaviće neke od ‘ranih radova’ budućih novinara/novinarki.

U Prijepolju je prije dvije godine   podignut spomenik žrtvama otmice,  ali samo za srpske državljane.  Njih devetnaest povedeni su zajedno nedužni u smrt,  i  razdvojeni, opet tudjom voljom,  u svijetu koji su nevoljno napustili.  Država Crna Gora koja je pet dana nakon otmice 1993. godine najavila da ništa neće zažiti za spas otetih  gradjana već 16  godina  ćuti. Nema mermerne ploče sa imenima osam crnogorskih državljana  koji su i stradali samo zbog biljega imena. Senad Đečević imao je samo 17 godina,  Esad Kapetanović ni punih 20 kada je zauvijek ostavio gluhonijeme roditelje, Ismet Babačić  tek potrošio  treću deceniju,  Rifat Husović koju godinu stariji. I Jusufa Rastodera ima ko da ožali  – šestoro djece i teško oboljela supruga.  Šećo Softić ostavio je četvoročlanu porodicu, baš kao  i Fehim Bakija, muž Đulsine sestre od tetke.   

Njih dvije imaju zajedničku tugu i možda ponajbolje razumiju jedna drugu. Uz njih su i ostali članovi porodica otetih u Štrpcima, koje se okupljaju svake godine 27. februara, da se zajedno prisjete svojih najmilijih i da podsjete  državu na osam, odnosno  19 zaboravljenih.  Zalud, ravnodušnost  i  zavjera tišine uporno nadjačavaju  njihove  molbe . Samo su liberali i socijaldemokrati godinama podsjećali  da bol porodica otetih nije i ne smije biti samo njihova tragedija i da Crna Gora ne može naći spokoj dok na savjesti nosi nerasvijetljeni zločin u Štrpcima.

Voz Lovćen broj 671 i danas prolazi kroz iste stanice, ali ne ostavlja više svoje putnike na tromedji  Crne Gore, Bosne i Srbije. Do 27. februara 1993. Đulsa nikad nije čula za Štrpce, mjesto koje će obilježiti i zauvijek promijeniti njen život. Njeno  potresno svjedočenje samo je jedno  od 19 sličnih. Ratovi za sobom, nažalost, ostavljaju i ovakve priče.