Apatija posvud: Komentari novinara izgubili su smisao!

by | maj 8, 2009 | Drugi pišu | 0 comments

Piše: Tomislav Petrov

Danas čak oko 70 tisuća radnika u Hrvatskoj radi, a ne prima plaću, barem ne redovno. U Hrvatskoj danas imamo vojsku od 300 tisuća nezaposlenih. Novinari vrište, ali koga danas briga što piše pero?

"Nakon tri mjeseca čekanja da tvrtka Dalmatinka Nova započne s proizvodnjom te ispuni svoje obveze prema radnicima i napokon im isplati plaće, račun te tvrtke je blokiran. Blokadu računa izvršio je Grad Sinj zbog neplaćanja komunalne naknade", prošle su godine prenosili internetski portali. Koga briga za 220 radnika poduzeća Dalmatinka Nova? Što je 220 ljudskih tragedija? Statistika, tada beznačajna u odnosu na izborno tijelo.

No, danas čak oko 70 tisuća radnika u Hrvatskoj radi, a ne prima plaću, barem ne redovno, više od pet posto zaposlenih. Potraživanje plaća sudskim putem i ovrhama danas ide sporo, sudstvo kao da ne želi biti funkcionalno, a kad se presuda napokon i donese, poslodavci često ne mogu isplatiti radnika, a poduzeće odlazi u stečaj.

Zašto neki radnici prihvaćaju raditi bez plaće? U Hrvatskoj danas imamo vojsku od 300 tisuća nezaposlenih, a polovina njih nezaposlena je duže od godinu dana i ne znaju gdje bi se zaposlili. I nitko u državnoj upravi za taj ogroman neiskorišteni potencijal ništa ne poduzima.

Prirez građana Zagreba radije se troši za subvencioniranje dovođenja Ibaneza, Moralesa ili Slepičke u Dinamo nego za otvaranje novih radnih mjesta. Novinari vrište, ali koga danas briga što piše pero? Pa živimo u Hrvatskoj, tu pero ne može biti moćnije od mača!

Kako danas žive Hrvati? Neki dan šetah sa prijateljem i njegovim sinčićem uzrasta za vrtić. Dečkić vidje kako neka curica njegovih godina jede čips. "Tata, hoću čipsa!", zavapio je dečkić. Tata vrti po džepu i u njemu jedva nađe desetak kuna. "Nemam za čips, sine!", ispričao se.

Dečkić je počeo plakati i vrištati na tatu jer onaj drugi tata svoju kćerkicu voli više nego njega njegov tata. Ponudih se da ja dečkiću kupim čips, a tata mi objasni. "Nikako, Tomo! Imam ja za čips, ali poslije će biti žedan, a nemam i za sok. Uostalom, moram učiti dijete da već sada nauči da ne može trošiti više nego što ima, a ima tek desetak kuna po svakodnevnoj šetnji. Ako baš hoće čips, neka shvati da danas ne može dobiti ništa kako bi sutra imao i za čips i za sok", objasnio mi je.

Nadam se da će neki ugledni domaći ekonomisti kroz ovakve prispodobe uspjeti objasniti populistima iz sindikata javnih i državnih službenika da se danas moraju odreći čipsa kako uskoro ne bi bili žedni i kako bi sutra imali i za čips i za sok!

Ciljevi ekonomske politike danas moraju biti vezani uz poticanje otvaranja novih radnih mjesta u privatnom sektoru, mjesta na kojima će se stvarati nova vrijednost i otvaranje kojih će po mogućnosti rezultirati smanjivanjem poražavajućeg deficita platne bilance. Ciljevi ekonomske politike danas moraju biti vezani uz povećavanje produktivnosti rada na postojećim radnim mjestima investiranjem u automatizaciju proizvodnih procesa.

Svaka čast većini profesora i liječnika. Nije u njima problem. A gdje je onda problem? U onima koji su kao plaćeni da misle kako zaposliti 300 tisuća nezaposlenih, a očito ništa ne rade. Ili se barem rezultati njihovog rada ne vide. Želite još jednu prispodobu? Tražili ste je.

Japanski poduzetnik Okinawa Soto nakon dugogodišnjeg dosađivanja jednog od rijetkih entuzijastičnih zaposlenika jednog našeg ministarstva napokon je došao u Hrvatsku kako bi u hrvatskom gospodarstvu otvorio tisuću novih radnih mjesta. Na tečnom engleskom lutajući od ureda do ureda ministarstva tražio je odgovornu osobu zbog koje i jest krenuo na poslovni izlet, ispričavajući se djelatnicima ministarstva što nije bio informiran da se u Hrvatskoj ne govori engleski (da je znao poveo bi prevoditelja za njemački) te da je njihov štrajk baš dana kada je odlučio posjetiti ministarstvo. Entuzijastičan zaposlenik ministarstva kao jedan od rijetkih domoljuba gospodinu Okinawi prešutio je da je dan njegove posjete za djelatnike ministarstva prosječan radni dan.

Za Vladu štrajk javnih i državnih službenika mogao bi pružiti obilje korisnih informacija. Na primjer, treba anketirati građane zaposlene u privatnom sektoru čiji su štrajk osjetili. One javne i državne službenike čije se izbivanje sa radnog mjesta ne osjeti tada treba razmjestiti na radno mjesto obrađivanja neobrađenog zemljišta kako bismo napokon jeli domaću rajčicu i kupus, a ne uvozne. Tako bi od njih valjda napokon bilo neke koristi!

SEEbiz

0 Comments

Submit a Comment