"Narkomana čak ni strah od smrti ne može izvući ili natjerati da prestane… jedina bolest, od koje se, kad ga zahvati, čovjek ne želi izliječiti."

Piše: Valentina Drebnickaja

U vremenu u kojem živimo, nasilje, strah i opojne supstance su postale redovna pojava. Starosna granica kada se mladi susreću sa time se pomjera sve niže, a njihov broj raste svakim danom. Uzrok ovakve degradacije društva se može tražiti u nezadovoljstvu socijalnim okolnostima, kulturnim okvirima ali i kućnom (ne)vaspitanju.

Prije samo desetak godina, niko nije ni sumnjao da će i Crna Gora postati mjesto koje, s obzirom na broj stanovnika, bruji od opasnosti korišćenja narkotika. Mnogo je onih koji su krenuli stranputicom, a vrlo ih je malo vraćeno u normalan život. Šta za njih, uopšte, normalan život podrazumijeva?

Noći bez nesanice, jutra bez zavisnosti, dani bez agonije. Ovo  jedino može da shvati i vjerodostojno govoriti o tome neko ko je zaista prošao kroz sve. Danas je to, još mlad, odgovoran čovjek, koji je ipak uspio da živi i svjetliju stranu života. A, malo je takvih.

"Počeo sam da koristim opojne supstance još kao klinac, uz društvo. Tada je važilo ono- ako ne probaš, ne smiješ jer si kukavica", kaže nam M.D. (24).

Mnogi smatraju da je upravo želja za isticanjem u društvu i strah od odbacivanja, glavni razlog da se postane početnik. A razlika između početnika i već obilježenog narkomana je mala- oboje su zavisnici.

"Iako prvo uzimate lakše droge, odnosno samo travu, navučete se i na to. Vremenom se organizam navikne, pa traži nešto jače", kaže M.D.

Izvještavanje u kriznim situacijama je izborni predmet na drugoj godini Fakulteta političkih nauka u Podgorici  –  Akademski studijski program za sticanje diplome: NOVINARA, koji realizuje gostujuća predavačica, docentkinja  Dubravka Valić Nedeljković. Izborni predmeti, prema Bolonjskoj reformi visokog školstva, trebalo bi da studente bolje upute u oblasti kojima žele da se bave u budućoj profesiji. Imajući tu ideju u vidu, ishodište izbornog predmeta Izvještavanje u kriznim situacijama  su tri samostalna, žanrovski raznolika, novinarska teksta koje studenti realizuju za objavljivanje.  Osnovna tema prvog su elementarne nepogode i radi se u žanru  intervjua ili bilješke, drugog su krizne situacije u kojima su ugroženi ljudski životi nebrigom ili namjerom (‘saobraćajke’ i bezbjednost u saobraćaju uopšte) u žanru članka, a trećeg reportaža iz oblasti krvnih delikata, ali i požari, demonstracije, sportski susreti visokog rizika, terorističke akcije. PC NEN je otvoren za podršku i objaviće neke od ‘ranih radova’ budućih novinara/novinarki.

Na pitanje da li je postojanje maloljetničke delikvencije i sve zastupljeniji "život na ulici" opravdanje za uplitanje u tako ozbiljne i opasne vode, M.D. odgovara: "Opravdanje možda nije, ali razlog jeste. Društvo u kojem se nađete je od presudnog značaja. Naravno, radoznalost je tu…ja sam tako počeo. Sa 16 godina, jedino šta sam znao i mislio je kako da ispadnem faca, dobro se provedem i nađem što ljepšu curu. I što više njih. A onda, vrijeme ide, cure prolaze, a droga ostaje."  

Nakon pušenja trave, marihuane, što je najzastupljeniji početnički nivo, rijetko ko odustane od "onog" što ide posle. Naime, ta potreba da se proba, nađe, iskoristi, traži, je sve veća, a volja za prestankom jenjava. M.D. je počeo da krade. Prvo od svojih, onda od drugova, poznanika. Razapet između želje da stekne- pa na koji god način, prestane već jednom i ni u kom slučaju ne bude otkriven, radio je za sebe, ali i protiv sebe istovremeno. Kaže da kad imate nekog s kim to možete podijeliti i sa kojim ste zajedno u istom, u najmanju ruku, problemu, je lakše. Međutim, sve se to svede na zajedničku potragu i nabavku, a ne bilo kakvu pomoć u pravom smislu. Pomažete se, ali u sve daljem zalaženju u pakao.

"Moje se društvo sastojalo od onih koji su jednom probali i odustali, i onih koji su, kao ja, nastavili. Vremenom, ovi prvi su se izgubili. Nestali. Ja im zavidim na tome. Da sam se navukao na iglu, i ja bih nestao, ali baš."

M.D. je koristio tablete, a kasnije i unosio i teži prašak. Jedino ga je, kako kaže, strah od inekcije iz djetinjstva, zadržao da ne počne sa ubrizgavanjem. Bio je svjedok situacija za koje se misli da se mogu vidjeti samo na filmu. Nažalost, dilovanje, neželjene trudnoće, drhtavo traženje droge, padanje u agoniju i nemogućnost zdravog razmišlanja pa čak ustajanja iz kreveta (ili, češće, poda nekog toaleta), je prisutno i kod nas. To su ljudi koji se ne mogu izliječiti, samo privremeno. Uvijek popuštaju na kraju, jer je to posljednji stadium u ovoj "igri".

U 491 slučaju pojedinačne zaplijene  2007. godine, ukupno je pronađeno i oduzeto 284.131 gram opojnih droga. Pronađeno je i oduzeto oko 1.970,77 grama smješe koja se koristi za miješanje sa opojnim drogama (prokain, kofein, paracetamol). Prema podacima istraživačkog tima, u Crnoj Gori ima više od 3000 narkomana, a svega je osam slučajeva registrovano na kliničkom liječenju prošle godine.

"Potreba te jednostavno zavlači i, iako znaš da je loše to što radiš, da šteti, ne možeš da prestaneš. Prepustiš se jer misliš da ćeš, kad čvrsto odlučiš, moći da se vratiš u normalu. To su bajke. Prvenstveno zbog toga jer je tada tvoja jedina normala droga, ništa osim nje.", kaže M.D.

U tim se trenucima gubi pravi smisao života, a rađa novi. Takmiči se sa samim sobom u nadmudrivanju, laganju, da će sve jednog dana prestati. Osoba je čak sposobna da, za čudo, druge odgovara og toga, uči kako je to loše, a da sama opet srlja u istuprovaliju. Takvi su najgori za sebe. Većina njih, ipak, nudeći i preprodajući drogu drugima, nabavlja i za sebe i za kupce. Na taj način se najlakše zaradi novac jer su potrebe  sve veće, a i skuplje. 

"Dešavalo se da po nekoliko dana ne pojedem ništa osim kesice čipsa, samo da bi skupio pare za prašak. Kad uzmeš ono šta ti treba, zaboraviš i na glad, žeđ, sve. Nastaje ringišpil. Kad prođe dejstvo, nisi ni za šta, i upravo zbog toga jedva čekaš naredni put. Ako može, odmah."

Narkomana čak ni strah od smrti ne može izvući ili natjerati da prestane. To je jedina bolest, od koje se, kad ga zahvati, čovjek ne želi izliječiti. Obično se na kraju namjerno predoziraju da bi okončali agoniju. "To se desilo i mom prijatelju…", kaže M.D., i nastavlja: "…ali je on koristio mnogo jače droge, bio je na igli. Svjestan da mu je uništenje neizbježno, distancirao se od porodice, prijatelja…ili oni od njega. Pogodila me je njegova smrt jer sam je proživio kao svoju. Vidio sam šta me čeka, ako nastavim u ovoj, svojoj "normali"."

Naravno, nijedan zavisnik se ne može preko noći promijeniti, pa koju god supstancu koristio. Ono što slijedi tokom odvikavanja, je, najčešće, navikavanje na cigarete i alkohol. "To te makar ne može ubiti.", kaže naš sagovornik.

Iako se nalazio u stanju za koje je znao da je opasno po život, da sramoti porodicu i daje loš primjer, najbitnije od svega je bilo da on dobije volju, a i želju, da okonča s tim. Zavisniku niko ne može pomoći koliko on sam. "Počeo sam da radim u nevladinoj organizaciji, i to upravo pomažući narkomanima i drugim asocijalnim slučajevima. Podoban sam za to jer znam u kojim krajevima ima najviše konzumacije, tako da mogu doprinijeti i u otkrivanju novih. Shvatio sam kako to izgleda biti sa druge strane i gledati tuđu patnju."

Najžalije je to, što je ta patnja izazvana sopstvenom odlukom. Osoba se sama osmjeli na taj korak, svjesna da griješi, bilo iz radoznalosti, ili iluzije da će time  nekako pomoći sebi. Kako vrijeme prolazi, tu ni drugi ne mogu ništa uraditi, makar ne na silu. Jer, zavisnik ne bira način na koji će doći do željenog. Ujedno može biti i narkoman, siledžija, lopov, kriminalac. Ali, u suštini je to duša, podložna samouništenju, koja je zaboravila na izlaz, ili jednostavno, ne želi da ga nađe. „Baveći se ovim poslom, istovremeno pokušavam da se vratim na normalan kolosjek, jer vjerujem da sam u stanju da to i postignem. Nije lako.", priznaje on.

I pored apela državnih organa, dobre volje ljudi da pomognu u prevenciji i već postojećim zavisnicima, narkomanija je realnost u našoj zemlji kao što je to i napor za ulazak u Evropsku uniju. Onim koji su već zagazili u pakao i počeli da dobijaju opekotine, je dovoljno da kažu: „Želim da promjenim život." Zvuči tako jednostavno.  

---

Jedan od ključnih faktora porasta narkomanije u Crnoj Gori je i do nedavno nepostojanje adekvatne ustanove koja bi zbrinjavala takva lica. Za to, osim novootvorenog centra koji prima tek pedesetak osoba, i to muškaraca (odjeljenje za žene se još radi), za sada, služe samo zatvori i ambulante. Uzevši u obzir da liječenje prilično košta, i da se ljudi upućuju od jednog doktora do drugog, najčešće u inostranstvo, oni koji nemaju sredstava se mogu obratiti jedino centru za socijalnu pomoć. Pa, kad stignu na red.

"Mi u centru, koji je jedini u Crnoj Gori, dajemo prioritet najhitnijim slučajevima. Problema je tako mnogo, svima je pomoć potrebna, ali, ograničeni sredstvima, radnim kapacitetima ali i vremenom, nismo u stanju da svaki slučaj zbrinemo. Na kraju krajeva, to su i šire sociološke okolnosti, centar jedino uz državnu pomoć- prije svega novčanu, može trajnije riješiti neki problem."- kaže nadležnik za asocijalno ponašanje, Nedim Pepić.