30 godina nakon razornog zemljotresa u Crnoj Gori malo se zna o ljudima koji su  izvještavali o katastrofi. Poslije tri decenije nije ih lako ni naći

Piše: Ana Jovović

15. aprila 1979. godine električni sat na tornju  Brodogradilišta "Bijela" zaustavio se na 7 sati 19 minuta i 22 sekunde. Upravo u trenutku kad je Crnu Goru zadrmao razorni zemljotres, koji je odnio 101 ljudski život i pričinio ogromnu materijalnu štetu. Zaustavljene kazaljke upamtio je objektiv  fotoreportera Pobjede. To je jedna od mnoštva fotografija i informacija koje su tih dana obišle svijet, upoznajući ga sa najtežom prirodnom katastrofom koja je zadesila Crnu Goru u XX vijeku.

Izvještavanje u kriznim situacijama je izborni predmet na drugoj godini Fakulteta političkih nauka u Podgorici  –  Akademski studijski program za sticanje diplome: NOVINARA, koji realizuje gostujuća predavačica, docentkinja  Dubravka Valić Nedeljković. Izborni predmeti, prema Bolonjskoj reformi visokog školstva, trebalo bi da studente bolje upute u oblasti kojima žele da se bave u budućoj profesiji. Imajući tu ideju u vidu, ishodište izbornog predmeta Izvještavanje u kriznim situacijama  su tri samostalna, žanrovski raznolika, novinarska teksta koje studenti realizuju za objavljivanje.  Osnovna tema prvog su elementarne nepogode i radi se u žanru  intervjua ili bilješke, drugog su krizne situacije u kojima su ugroženi ljudski životi nebrigom ili namjerom (‘saobraćajke’ i bezbjednost u saobraćaju uopšte) u žanru članka, a trećeg reportaža iz oblasti krvnih delikata, ali i požari, demonstracije, sportski susreti visokog rizika, terorističke akcije. PC NEN je otvoren za podršku i objaviće neke od ‘ranih radova’ budućih novinara/novinarki.

"Do Crnogorskog primorja se danas moglo stići samo pješke i vazduhom", ovim riječima počeo je svoj izvještaj,  jedan od  novinara TV Titograd koji je  među prvima uspio da se probije bespućem i stigne na Crnogorsko primorje. Bio je to Mihailo Radojičić. Sa svojom ekipom je krenuo iz Crmnice preko Petrovačkih strana ka moru, da što prije obiđe najteže pogođeno područje i izvijesti o razmjerama nesreće. Međutim, kolima nijesu mogli proći, jer je vijadukt bio srušen, pa su morali pješke, s mukom, da se probijaju kroz bespuće i kozje staze, dok ponovo nijesu izašli na "zdravi" dio ceste.

Crna Gora je tada imala samo jednu televiziju, jednu radio stanicu, jednu dnevnu novinu. Pa ipak, vijesti o katasrofi objavljivane su najbrže što je bilo moguće u to vrijeme i to upravo zahvaljujući požrtvovanosti medija, koja nije zaostajala za požrtvovanošču spasilaca koji su ulazili u ruševine i tražili tragove života.

Ovih dana, u okviru obilježavanja tridesetogodišnjce od razornog zemljotresa, puno toga je kazano o razmjerama tadašnje prirodne stihije i njenim posljedicama, o požrtvovanosti spasilaca, o pomoći koja stizala iz  čitavog svijeta.

Međutim, malo se zna o ljudima koji su  izvještavali o katastrofi. Poslije tri decenije nije ih lako ni naći. Ovi su redovi  posvećeni njima.

"U vrijeme zemljotresa bio sam u  Igalu, na radnom zadatku. Pratio sam Tita, koji je tamo bio na oporavku, ali je ujedno i vrlo intenzivno radio, primao delegacije, održavao sjednice Predsjedništva", sjeća se  snimatelj TV Titograd Savo Jovanović. Svi znaju da je Tito odmah nekoliko sati poslije zemljotresa obišao Herceg Novi i Igalo i potom pozvao na pomoć i solidarnost sa ugroženima, ali malo ko zna da je tu izjavu jedino filmski zabilježio upravo Savo Jovanović, a tonski snimatelj bio je Vlado Ivanović. Bez prisustva novinara.

"Kad je zadrmalo, bilo je jezivo. Kao u nekom filmu strave i užasa. Čula se strašna buka, kao da se primiče nepregledna kolona tenkova. Potom je zatreslo, pa počelo da se ruši. To je kao kad vam neko ‘prevrne’ život."

Zastajkujući, da bi izabrao riječi kojima bi opisao strahote, Jovanović priča da se zemlja se otvarala, gutala drveće, automobile. Obala je ulazila u more i nestajala u morskim dubinama. Kaže da se nije znalo da li je bilo strašnije u Limljanima, crmničkom selu koje je bilo u zoni iznad epicentra zemljotresa ili u Baru gdje je poginulo 50 ljudi. Ili je bilo strašnije u Budvi i Kotoru.

Stari grad u Budvi je bio zatvoren grad. Tamo su mogli ući samo pripadnici vojske i civilne zaštite. Ljudi koji su dolazili iz pravca Kotora govorili su „Kotor je srušen".

Priroda je na svakom koraku  prepriječila put čovjeku. Nestalo je struje i vode, zamrle su telefonske slušalice. Samo putem radio-veze se mogla uspostaviti komunikacija sa ostatkom svijeta. Uveče je počela padati kiša, da oteža muku.

Ali, čovjek je žilav, ne da se. Istovremeno su izvlačeni mrtvi ispod ruševina, zbrinjavani povrijeđeni, popravljani dalekovodi, osposobljavane telefonske linije, davani podaci o nestalima. Nicale su bolnice na otvorenom, na plaži i livadi, kao i poljske kuhinje, kasnije i učionice.

"Sav se naježim kad se sjetim tih aprilskih dana", nastavlja Savo Jovanović. "Zemlja se talasala. Da, da, nemojte se čuditi. Talasala se. Došli smo da vidimo šta se dogodilo sa Kotorom, jer su otuda stizale informacije da je  grad potpuno srušen, što nije bilo daleko od istine. Već je bio zabranjen ulazak u Stari grad. Odjednom se začula strašna buka, slična onoj kad je počeo prvi zemljotres, a potom su ploče ispred Starog grada počele da se talasaju, baš kao što se more talasa. Mislio sam da će se sve raspasti i da će nas zemlja progutati. Međutim, kad se talasanje završilo, sve ploče su bile na svom mjestu, kao da ih je neka nevidljiva ruka u trenu složila. Nijesam bio siguran da li sanjam ili ludim."

Dragoslav Petrović je tada bio realizator u informativnom programu TV Titograd. On govori: „Čini mi se da bi se danima moglo pričati kako se tih dana čovjek borio sa prirodom i njenom nemilosrdnom ćudi, ali bi uvijek ostalo još toga da se kaže. Ko to nije doživio ne može shvatiti. Skoro svaki trenutak je bio neka ljudska drama. Ređale su se stravične slike, strašnije slike od strašnijih, na svakom koraku ruševine, povrijeđeni, ljudi sa djecom koji su ostali bez krova nad glavom, ispod najlona spavaju na ledini. Oni srećniji, koji su imali automobil, smještali su žene i djecu da u njima spavaju. Sve to gledate, a morate prvo da mislite na svoj posao i nemate kad ni da tugujete za njima. Samo radite, sniamte, šaljete tonske izvještaje i filmski materijal autobusima ili na bilo koji drugi način, uvjereni da ćete unesrećenima najbolje pomoći ako svijet dobije realnu sliku stradanja."

Petrović priča kako u takvim situacijama čovjek ogugla i na ćud prirode, pa više ne reaguje ni na hiljade podrhtavanja tla. Čak su se zabavljali pogađajući jačinu zemjotresa kojih je tih dana bilo na hiljade. Moglo se čuti: „Evo ga. Ovaj nije jači  od 4,5 stepena po Merkaliju".

"To vam zvuči nevjerovatno, ali kad ljudi danima žive u strahu, moraju se nekako braniti", sjeća se Petrović i nastavlja: „Bilo je to mjesec dana nakon razornog zemljotresa. Naša ekipa je u Budvi snimala posljedice zemljotresa, ali ne samo onog velikog, nego više  stotina manjih zemljotresa koji su se smjenjivali od 14.aprila. Dok smo snimali zgradu u kojoj je tada bio Zeta film, zemlja se počela tresti, a pred nama se rušilo to zdanje. Snimili smo kako se zgrada ruši. Možda vam se danas sve to čini jednostavnim, jer je tehnologija napredovala, ali tada je rađeno filmskim kamerama, tada je takav snimak bio  svjetska ekskluziva".

Podsjećajući na požrtvovanost svojih kolega, Drago Petrović pominje svoje kolege. Nažalost,  neki od onih najodvažnijih više nijesu živi, a imali bi šta ispričati. Nije među živima ni snimatelj Slavko Todorović, čiji su snimci o posljedicama zemljotresa  emitovani na velikom broju televizija širom svijeta. Zbog tih zasluga on je odlikovan medaljom za hrabrost.

Hrabrost je tih dana bila sastavni dio svakodnevice. Život i smrt su išli ruku pod ruku.

Novinar M.Popović je tada zapisao u Pobjedi: "Samo nekoliko časova poslije jezive smrti koja  je  pod ruševinama zadesila 50 osoba u barskoj opštini, nastao je jedan novi život. Pod šatorom, u improvizovanoj bolnici, rodila se Snežana, kćer Melanije i Bora Marovića."