Piše: Vesna Rakić Vodinelić

  Ne daj se Dobrice

ne daj se kritikama naš Dobrice

 talozima i nakazama Drugih

jer još ti je mozak topao

poguban raspored i rijetke misli

imao si dublje strijepnje od nada

tvoja strijepnja – divota

a nada ti  je u ubožnici

uvjek si bio intelektualno drukčiji

po sviranju u diple,

po naklonima gomili

pratiš nas previše  jutara

od Gazimestana do Srebrenice

i ruši se državni helikopter

tjeran jesenjim vjetrom

kao list niz jednu dedinjsku padinu

u maskirnom si odijelu

i opkoljen kusturicama.

 

Ne daj se starosti naša,

ne daj se Dobrice.

 

Dugo je pripremana tvoja odbrana

i onda slučajno uz vruću rakiju

iz tvojih preopširnih rečenica,

loše prikrivena mržnja

tvoj je način pjesnika na Galebu

a obrazi od đona

kalemaru i otporašu naš

pa tvoje uši, UDBA

i tvoja radna soba

plodna kao kašikara

kao ledeno-mračna svjetiljka

nad zelenom i modrom vodom Dunava

humanog preseljenja bez broja kod Tuđman

prokisla proza bez prizora

 i dalje šum u smušenoj glavi

lijepi trenuci rata, genocida i rušenja

upotreba zajedničke pljačkaonice

i molim vas, ako netko mrzi…

 

Ne daj se Dobrice.

 

Evo te, ustaješ

tek da okreneš ćurak

da li je to nepristojno

u ovom istorijskom času

Milošević, Godine raspleta

tebi je ipak najdraži početak

raspolazeš s još milion važnih

obavještajnih podataka naše starosti

koja nas pred vlastitim očima vara,

a ti krivotvoriš i ne daš se.

 

Ne daj se Dobrice

Poderi pozivnicu, otkaži promociju, prevari publiku

odlazeći da se počešeš

tamo gdje te najviše svrbi

 guraj kosture u orman

gerontokrato naš iz vremena zmija.

 

Znam da će još biti mladosti,

ali ne više ovakve

u prosjeku 1389

ti nećeš imati s kim

ostati gedža ako se svi pograđane

i taj će ti gedžovanluk

teško pasti

a bit će ipak

da si ti u pravu

jer sami smo u ovoj krčmi

koju su napustili i ugasili svjetlo

 ponovo počinje ono,

 što smo već kusali

devedesetih  na balkanskim otocima

slova od olova

 mržnja do bolova

udaljeni glasovi koji se miješaju

glas Radovana, Mladića, tvojih likova

i onih kojih stvarno više nema

na brzinu sklepane knjige pred sajam

i nestalo je svjetla

s tom tminom

još malo đubreta u ovom prostoru

i gotovo.

Ne daj se Dobrice.*

 

*Ako ikad ovo pročita, molim Radeta Šerbedžiju za oproštaj. Nisam mogla da odolim, kao što D.Ć. i njegovi  nisu mogli da odole da ne pokvare sve, čak i uspomene.

Peščanik.net, 19.04.2009.