Andrej Nikolaidis u intervjuu za H-alter: Cinizam, ironija, sarkazam – to je izraz moje slobodne volje

Piše: Mašenjka Bačić

Andrej Nikolaidis u intervjuu za H-alter: Cinizam, ironija, sarkazam – to je izraz moje slobodne volje. Ako je naš politički izbor biti revolucionarne lude ili konzervativne hulje, nije li očito da je najbolji izbor – odbiti izbor? Tek takva odluka otvara prostor za akciju.

Crnogorski književnik i kolumnist Andrej Nikolaidis objavio je svoj novi roman "Dolazak" u izdanju "Algoritma" koji je nedavno promovirao u Hrvatskoj. Povodom tog događaja, s ovim zanimljivim piscem čija su predhodna djela "Mimesis" i "Sin" naišla na dobar prijem, razgovarali smo o njegovom novom literarnom uratku, književnosti i još ponekim stvarima.

U Vašem novom romanu „Dolazak" pripovjedač i glavni lik je detektiv, ali bilo bi sasvim površno klasificirati ga kao detektivsku prozu. Kako biste marketinški označili „Dolazak"?

– Dolazak je detektivsko-apokaliptički roman. Detektivska priča odvija se u ozračju dolazeće apokalipse. Detektiv priča svoju, detektivsku priču, a onda se uključuje njegov sin, koji priča apokaliptičnu priču. A obojica, zapravo, govore o svom odnosu, o odnosu u odsustvu. Sin pokušava razumjeti zašto je ostavljen, otac objasniti zašto ga je ostavio. Ali otac takođe želi znati zašto je i on ostavljen, zašto smo svi ostavljeni… Dolazak govori o manjku u ocu i o užasnoj sili očinstva. Tako da je "Dolazak" roman o idejama. To je danas nepopularna vrsta romana, pa još romana o nepopularnim idejama. Taj detektivski narativ je hook, to bi kao trebalo navesti ljude da pročitaju knjigu.

U „Mimesisu" i u „Sinu", pa tako i u „Dolasku" glavni lik izmiče, kako ste to u jednom intervjuu rekli, diktaturi sreće. Što njih ustvari pokreće?

– Pokreće ih nesreća. Koja je sveopšta, ali je oni doživljavaju vrlo lično. Nesreća jednog čovjeka je tragedija, nesreća miliona je statistika. To su dobro znali staljinisti, to mora znati pisac. Nedavno sam gledao TV emisiju u kojoj su vrlo mudri ljudi govorili o tome kako je Andrić rekao: "sve je moje iz Bosne". Pa su se onda raznježili nad njegovom ljubavlju prema Bosni, ljubavlju koja ima moć da iskupi. Znate kako dalje ide: hopa-cupa, i od ljubavi prema zemlji, eto nas već kod identiteta, kod pisaca važnih za nacionalne identitete… Na idiotsku primjedbu kako je Andrić mrzio Bosnu odgovarati kako nije, nego je Bosnu volio, jednako je glupo. Ja tako ne funkcionišem, od toga mi se bukvalno povraća. Sve je moje iz očaja. Očaj je, kao što znamo, pravilno rasprostranjen, debelo razmazan po svijetu. Što me čini građaninom svijeta, a moju očajničku književnost na neki funny način – kosmopolitskom.

Vaše likove nervira gotovo sve – od turista i antiglobalista do prosjaka i kvazidobročinitelja. Oni su poput Bob Rocka koji se ne uzrujava. Je li ta svojevrsna pasivnost jedini način preživljavanja i u stvarnom svijetu?

– Ima mnogo načina i valjda su svi jednako neučinkoviti. Na koncu ipak ne preživimo, zar ne? Sa jednakom efikasnošću nas ubija ono što volimo, kao i ono što mrzimo. Pasivna pozicija je ponekad vrlo aktivna. Na primjer: vjerujem kako se moja slobodna volja ne izražava na izborima, nego u mom odnosu prema ideološkoj mreži koju sistem postavlja između mene i onoga što leži u središtu političkog sistema. Cinizam, ironija, sarkazam – to je izraz moje slobodne volje. Ako je naš politički izbor da li ćemo biti revolucionarne lude ili konzervativne hulje, nije li očito da je najbolji izbor – odbiti izbor? Tek takva odluka otvara prostor za akciju – već odluka da odbijam da budem predmet izborne manipulacije znači aktivnu poziciju, dok glasanje znači pasivnu poziciju. Ne uvijek, ali danas da. Moji čangrizavi likovi su u tom, aktivističkom smislu, konzervativne hulje. „Ovo nije dobro, ali mi u tome nećemo učestvovati. Kao što nećemo učestvovati ni u popravci stanja, jer ni to ne funkcioniše. Sjebani smo i tu nema popravke" – to je njihova pozicija.

Ali detektiv iz "Dolaska" ide korak dalje od toga – on je tako čvrsto ubijeđen da je čitav društveni poredak lažan, tako ubijeđen da se od laži gradi poredak u svijetu, da se ne libi da laže i laže, ponekad da olakša sebi, ponekad drugima. Njegova pozicija je sljedeća: istina je nesnošljiva i razorna, sve što imamo je laž, sve što imamo je ono čime pokušavamo prikriti manjak, tu rupu u našem središtu.

 

U što onda na posljetku vjeruju vaši junaci?

– Moji junaci vjeruju da je „umjetnost posljednji veo na licu užasa". Manjak o kojem govorimo je taj užas. Apokalipsa znači raskrivanje, podizanje vela: to je ono što se čeka u "Dolasku". Užas možemo prikriti Goddardom, sa Velvet Underground, Pynchonom, Jamesom – tako čine moji junaci. A, kao što znamo, ljudi to pokušavaju učiniti i sa Lepom Brenom, Thompsonom, patriotizmom… Ali kraj tog užasa od prekrivača, kome treba užas koji taj užas prekriva? Većina kulturnih i ideoloških konstrukcija koje je čovjek osmislio ne bi li prekrio manjak o kojem govorimo jesu užas. Kada ljudi kažu „identitet", oni misle upravo na taj prekrivač. Ubijati u ime identiteta znači krvlju braniti svoju najdragocjeniju laž. Moji junaci u tome ne učestvuju.

 

Čini li ih to onda likovima koji nisu nužno definirani prostorom i vremenom u kojem žive? Mnoge od situacija koje opisujete mogle su se lako zbiti bilo gdje u Hrvatskoj, ali i drugdje…

– Ako proza koju pišem išta vrijedi, ti likovi bi mogli živjeti bilo gdje. Samoubica u Ulcinju razmišlja isto kao i samoubica u New Yorku. Ljudska bijeda u Ulcinju ista je kao ljudska bijeda u Amsterdamu. Apokalipsa u Ulcinju ista je kao apokalipsa u Bogoti. Idiotska ideja ove civilizacije je da se sreća može pronaći – zato imate gomile ljudi koji putuju svijetom. I rade šta – traže sreću? Kao: doma ga je nešto sputavalo, nešto mu je nedostajalo, pa čim osjeti slobodu, koju kao daje putovanje, i čim nađe to što mu nedostaje – sve će biti u redu. Druga opcija, jednako komična, su čuvena duhovna putovanja. To je ono: lutaj kroz terase svijesti, nađi svoje pravo Ja, kada otkriješ harmoniju u sebi, živjećeš u harmoniji sa svijetom… Ta potreba da se u svemu uoči harmonija je vrlo iritantna. Kao kad govore o „harmoniji u prirodi". Samo prošle godine, u iznenadnim izlivima bijesa „prirode u harmoniji", stradalo je preko 250 hiljada ljudi. Govorimo, dakle, o vrlo smrtonosnoj harmoniji.

Povrh svega, stalno kupujemo, čak i prirodu kupujemo, jer i prirodu su pretvorili u komoditet, kupujemo da bi nam to što smo kupili donijelo sreću. Ono što prodaju kao „sreća" pokreće ovu gadost od kapitalizma. To traganje za srećom je unesrećilo tako mnogo ljudi. A svi tako lijepo govore o sreći. Što me sjetilo genijalnih Poundovih stihova:

Theodorus will be pleased at my death,
And someone else will be pleased at the death of Theodorus,
And yet everyone speaks evil of death.

Vaše pisanje je uglavnom vezano uz Ulcinj u kojem živite. Kakav je Vaš odnos prema njemu?

– Ulcinj je odličan grad za mene, zato što sam u njemu stranac, a to ću i ostati. Moji sugrađani su druge nacije (Albanci), druge religije i kulture (muslimani), govore drugim jezikom (albanskim), koji ja ne razumijem. Tu su, takođe, u malom procentu (Albanaca u Ulcinju ima nešto iznad 80 odsto, drugih dvadesetak odsto) i oni koji su mi jednako strani: Srbi i Crnogorci, hrišćani koji govore mojim jezikom. To su dvije jako zatvorene, nacionalističke zajednice, u kojima jača religijski fundamentalizam. Hoću reći, već samo okruženje me sprječava da razvijem lažni osjećaj bliskosti sa drugim ljudima, sprječava misli koje bi mogle odvesti ka kolektivizmu i populizmu.

Vaše se pisanje često svodi pod nazivnik poetike pesimizma i čita se u ključu razotkrivanja ljudskog licemjerja. Kako Vi stojite prema tim etiketama?

– U Crnoj Gori su vrlo aktuelne rasprave o korupciji. Koliko znam, ja sam jedini čovjek u toj zemlji koji je javno, u novinskoj kolumni (sa sve fotografijom) saopštio da sam korumpiran, još od rođenja, te da me se stoga poštedi tih priča.

Jedna od prednosti demokratskog sistema je to što je u njemu samovolja korumpiranih subjekata značajno ograničena anti-korupcijskim akcijama drugih korumpiranih subjekata, na koje oni prvi korumpirani subjekti odgovaraju anti-korupcijskim inicijativama protiv onih drugih korumpiranih subjekata… Tako da se, kako primjećuje Badiou, u demokratiji odvija permanentna čistka, borba svakog protiv svakoga. Korupcija je onaj unutrašnji neprijatelj koji sistem održava mobilnim. O korupciji govori i "Dolazak", apokaliptički segment tog romana. Nije li Bog obećao Apokalipsu, koja nije drugo do ultimativna anti-korupcijska akcija, koja dolazi na kraju korumpirane istorije u kojoj smo prisiljeni živjeti svoje korumpirane živote? Pitanje pesimizma nije jednostavno. Jer pesimistički scenario kaže da se sve prosto nastavlja, kao beskrajno ponavljanje istog. Takav scenario odriče smisao istoriji, osim ako samo preživljavanje nije smisao. Sa druge strane, dva su optimistička scenarija: jedan humanističko-naučni i jedan hrišćanski. Naučni: nauka toliko napreduje da čovjek, na koncu, zahvaljujući njoj, prevazilazi sebe i svoju prirodu – krajnji domet humanizma je nestanak Čovjeka: cilj istorije bio je taj napredak, ta evolucija. Hrišćanski scenario: apokalipsa. I jedan i drugi optimistički scenario znače the end of the world as we know it… Pesimistički scenario znači da se Čovjek nastavlja, optimistički scenariji znače kraj Čovjeka. Tako da ne shvatam na šta tačno misle kada kažu – pesimista?

Nedavno ste promovirali „Dolazak" u Dubrovniku i tako postali prvi crnogorski pisac u tom gradu nakon rata. Kako ste bili primljeni i mislite li da književnost može „graditi mostove" među zemljama ex – Ju na način na koji to čine ekomomija ili spektakli poput Big brothera i Operacije trijumf?

– Ne može. Književnost je tu nepozvan gost koji se u čitavu priču gura na svoju štetu. Mostove koje oni grade oni će i paliti, tek ponekad vatru pravdajući i književnošću. U Dubrovniku sam bio dirljivo toplo primljen.

U hrvatskoj recepciji crnogorske književnosti govori se o svojevrsnom boomu kojem uz Vas pripadaju Ognjen Spahić i Balša Brković, a u kojem se Vi izdvajate kao „književna zvijezda". Kako stvari stoje u matičnoj Vam državi?

– Pošto ne dobijam nagrade, niko ne piše o mojim knjigama, javni servis u svojoj rubrici za kulturu ne javlja ni da su izašle, i tako od prve do posljednje knjige – mislim da mogu reći kako me ovdje književni establišment ne smatra bitnim piscem. Ali postoji par stotina ljudi koji pročitaju moje knjige, tako da ipak imam publiku.

Vi znate kako stoje stvari sa književnošću – poredak u književnosti ne uspostavlja se na top listama. To je utješno. Ne razumijem ljude koji se bave književnošću da bi bili popularni i ponavljaju kako je „publika najbolji sudija". Nisu li onda trebali postati glumci, osnovati bend ili snimiti kućni porno?

Znači li to da i u Crnoj Gori, kao i u Hrvatskoj, odnosno svugdje gdje su književna tržišta mala, pa time i čitav sistem književne produkcije premrežen ulogama koje obavljaju isti ljudi, postoji određeni klijentelizam?

– Kako je moguće istrijebiti klijentelizam? Čovječanstvo se protiv korupcije bori sa jednakom uspješnošću kao protiv smrti.

Čitate li književnost s područja bivše Jugoslavije ili kako se to danas lijepo eufemizira, književnost iz regije?

– U posljednje dvije godine teorija mi je daleko interesantnija od proze. Čitao sam mnogo Žarka Paića, i mnogo naučio od njega. Sad vrlo prilježno čitam Srećka Horvata. Mislim da je njegova "Budućnost je ovdje" inspirativna i uzbudljiva knjiga. Čitam "Beton", oni su vanredno dobri. Viktor Ivančić je u posljednjih godinu dana napisao nekoliko briljantnih eseja, koji su objavljeni u novinama, pa se to onda, kao, ne broji u književnost. Sa najvećom radošću sam u "Quorumu" pročitao putopis iz Japana koji je napisao Jerko Bakotin – to je, ono, two thumbs up. Suprotno ovdje uvriježenom mišljenju, kad se piše književnost, nije loše malo i razmišljati. Ali diskurzivni pisci ovdje nisu na cijeni – mnogo bolje prolaze oni koji se bave „emocijama", „istorijom", „usudom kolektiva", „usudom Balkana"… Zar doista ima nešto strašno u pomisli da nećemo biti nagrađivani i popularni autori?

Znači li to da na ovim područjima nema „dobre" književnosti?

– Nisam to htio reći. Tim prije što ima mnogo pisaca boljih od mene. Radi se o drugome: nekako je stvorena atmosfera da postoje „velike teme" o kojima ovdašnji pisci ne trebaju pisati. I još: da treba pisati tako da ono što pišete bude svakome razumljivo i dopadljivo. Nije to samo problem sa ovdašnjom prozom, nego sa prozom generalno: ideja da proza ne treba da se bavi stvarima kojima se bavi teorija. Istovremeno, teorija se bavi i stvarima kojima se na bavi proza, kao i samom prozom. Tako teorija postaje zanimljivija od proze. Eagleton podsjeća na to kako se ljudi glasno bune kada naiđu na knjigu ili tekst u novinama koji ne razumiju. Istovremeno, niko se neće buniti zbog toga što ne razumije tekst iz oblasti fizike. To je zato što svi polaze od pretpostavke da su stručnjaci za umjetnost: „gledao sam na stotine filmova, naravno da se razumijem u film, stoga pitam – kakvo je ovo nerazumljivo smeće"? Mislim da smo žrtve potrebe da se dopadnemo i da se obratimo što široj ciljnoj grupi. Zar doista ima nešto strašno u pomisli da nećemo biti nagrađivani i popularni autori?

I za kraj, što mislite o komičarskoj grupi "The Books of knjige" i njihovoj kandidaturi na izborima, pod parolom vlastite materijalne dobiti?

– To je bilo genijalno. Odnosno, bilo bi genijalno da su doista i izašli na izbore. A mogli su, jer je bilo izvjesno da bi prikupili dovoljno potpisa za učešće na izborima. Trebalo je preći i taj korak, testirati sistem, vidjeti kako će reagovati na tako inteligentnu provokaciju. Oni su, dakle, najavili izlazak na izbore i onda, navodno u šali, u par dosjetki razotkrili čitav set razloga zbog kojih se ljudi inače bave politkom. To je bio čisti diogenovski performans. Saopštivši da se politikom žele baviti zato da bi krali, obogatili se i uživali u privilegijama, "The Books Of Knjige" su saopštili šta zapravo znače fraze: „zaštita nacionalnih interesa", „Evropska unija", „interes građana"… Na prigovor da politika nije prostor za ludiranje, nije karneval, treba odgovoriti sa – ona baš to jeste. Politika je prostor u kojem svi nose maske, a izbori su glasanje za najbolju masku. Da su se pojavili na izborima, "The Books Of Knjige" bi bili savršeno maskirani time što ne bi bili maskirani. "The Books of Knjige" su sjajna organizacija, to je vrlo prefinjen, vrlo cerebralan humor. Cetinjski humor je nešto što nije ni približno dovoljno dobro istraženo – tamo raste crni smijeh, moguće jedinstven u Evropi.

H-alter