Islam je sveden na lik i djelo reisa Mustafe ef. Cerića

Piše: Davor Marko

Govoriti o islamofobiji u medijima, bez obrazloženja ili navođenjem nerelevantnih primjera, opasno je isto koliko i ne govoriti o njoj. Zato se umjesto optužbi i imenovanja određenih novinara islamofobičnim, treba posvetiti identificiranju onoga što zaista jeste potencijalno islamofobično. Istraživanja, koja je autor teksta proveo posljednjih godina, pokazala su da u medijima BiH postoje elementi islamofobije, o čemu je nedavno objavio knjigu Zar na zapadu postoji neki drugi Bog? Stereotipi i predrasude u medijima prema islamu 

POJAM I HISTORIJA ISLAMOFOBIJE Iako se termin islamofobija prvi put javlja u javnom diskursu tek u XX vijeku, nema sumnje da se njeni tragovi mogu pronaći na Arabijskom poluostrvu VII vijeka, kada je islam objavljen. U tadašnjoj Meki, trgovačkom središtu Arabije, politeisti, bogati trgovci, i pojedina jevrejska plemena, na islam su gledali kao na prijetnju, istovremeno i s podozrenjem ali i s blagim strahom jer islam je vrlo brzo privlačio nove vjernike. Prvu manifestaciju islamofobije pronalazimo u progonu Muhameda i njegovih sljedbenika, koji su 622. godine svoje živote spasili "hidžrom", odnosno "selidbom" u Medinu.

Niz je događaja koji su potom, tokom historije, oblikovali odnose hrišćanstva i islama, a islamofobija bila njihov povod ili posljedica, započeo krstaškim ratovima. Uslijedila su osmanlijska osvajanja, protjerivanje muslimanskog i jevrejskog naroda iz Granade, kolonizacija i dekolonizacija, izraelsko-arapski sukobi, iranska revolucija… sve do napada na Svjetski trgovački centar, septembra 2001. godine. Svi ovi događaji oblikovali su u javnom diskursu nešto što poznati islamolog iz SAD-a, John L. Esposito, zove "procesom međusobne satanizacije". Karakteristika takvog diskursa je da islam i Zapad, islam i demokratiju, islam i ljudska prava stavlja u odnose permanentne konfrontacije, zanemarujući pozitivne primjere saradnje, razumijevanja i suživota, kakvi su u određenim vremenskim periodima karakterizirali i odnose unutar Bosne i Hercegovine.

MANIFESTACIJE ISLAMOFOBIJE Ako govorimo o geografskom kontekstu, za razumijevanje naše bosanskohercegovačke zbilje najvažnija su najmanje tri nivoa. Prvi je globalni koji je sažet u kovanici "Zapad vs. Islam" ("West vs. Islam" ili "West and the rest"). Islam ne predstavlja "islam po sebi", već predstavlja onakav "islam" kakav odgovara Zapadu – unificirani entitet koji nakon raspada komunizma postaje novi "krivac", novi neprijatelj zapadnim vrijednostima, univerzalnom tumačenju ljudskih prava… Ovakav "islam" čitamo na stranicama Huntingtonove teorije o sukobu civilizacija, a postaje naša svakodnevnica nakon terorističkih napada od 11. septembra 2001. godine, kada mu se pripisuju i neizbježni epiteti – "radikalan", "fundamentalistički" i "teroristički".

Drugi je geografski kontekst zapadna Evropa (prije svega Holandija, Francuska, Njemačka i Velika Britanija), u kojem se islamofobija manifestira kroz odnos prema imigrantima muslimanskog porijekla. Globalni događaji iz 2001. godine zaoštrili su jaz starosjedilaca i imigranata radikalizirajući i jedne i druge. Pojava ultra desnice (poput Jean-Marie Le Pena u Francuskoj, Jörga Haidera u Austriji ili Geerta Wildersa u Holandiji) u zemljama, bar do tada, neupitne demokratske tradicije, utjecala je na radikalizaciju muslimanske manjine koja je, također, digla glas (jedan od najradikalnijih primjera je ubistvo režisera Thea van Gogha u Holandiji 2004. godine, zbog filma Pokoravanje koji se bavi tretmanom žene u islamskim društvima).

Treći je kontekst zapadnog Balkana i posebno Bosne i Hercegovine, gdje je islam prisutan više od pet stotina godina i neotuđivi je dio identiteta ljudi koji žive u ovom regionu. Ono što je karakteristika Bosne i Hercegovine jeste da u njoj, bez obzira na brojne ratove i krvave epizode (koje nipošto ne treba zanemariti), postoji tradicija suživota muslimana, hrišćana i Jevreja koja je duža, sadržajnija i bogatija nego u bilo kojoj drugoj evropskoj zemlji.

ISLAMOFOBIJA U BH. MEDIJIMA Govoriti o islamofobiji u medijima, bez obrazloženja ili navođenjem nerelevantnih primjera, opasno je isto koliko i ne govoriti o njoj. Zato se umjesto optužbi i imenovanja određenih novinara islamofobičnim, treba posvetiti identificiranju onoga što zaista jeste potencijalno islamofobično.

Činjenica je, to pokazuju i istraživanja koja sam u posljednjih nekoliko godina radio, da u medijima BiH postoje elementi islamofobije, odnosno, da određeni mediji izvještavaju na takav način da to kod čitalačke, slušalačke ili gledateljske publike izaziva reakcije i sentimente koje bi mogli nazvati islamofobičnim. Pokušat ću to da ilustriram kroz primjere.

Ukoliko neko iz Republike Srpske uglavnom gleda televiziju ovog entiteta ili televiziju iz susjedne Srbije na kojima nema puno izvještaja o islamu, a pri tome ta osoba živi u većinski hrišćanskom ili pravoslavnom okruženju i nema priliku da se susretne s muslimanima, jasno je da će rezultat ovakvog medijskog izvještavanja biti nepoznavanje i neinformiranost. Ukoliko ta ista osoba svakodnevno čita jedan od štampanih medija koji su mu nadohvat ruke i ukoliko taj medij (kao što je slučaj s banjalučkim Fokusom, djelimično Pressom ili srbijanskim Večernjim novostima) obiluje tekstovima koji tendenciozno prikazuju terorističku prijetnju po BiH od strane radikalnog islama (naprimjer, tekst u kojem takozvani "ekspert" za terorizam Dževad Galijašević tvrdi da u BiH ima "400.000 vehabija" koji su spremni za terorističke aktivnosti), svakako da će ta osoba biti ispunjena strahom od islamske prijetnje koju će generalizirati i svaki će joj građanin ili građanka BiH islamske vjere biti potencijalna prijetnja. Ovu reakciju i ovaj strah zovemo islamofobijom prouzrokovanom selektivnim i tendencioznim medijskim izvještavanjem.

Puno primjera islamofobije, mnogo radikalnijih, pronalazili smo u izvještavanju medija pod kontrolom srpskog i hrvatskog režima tokom rata u Bosni i Hercegovini. O TV Pale i Risti Đogi mnogo je toga napisano. Uostalom, pripisivati Đoginim izljevima bijesa, mržnje i primitivizma samo islamofobiju bilo bi previše blago s obzirom na sve ono što se iz njegovog studija emitiralo tokom sarajevske opsade. Zbog toga bih naveo jedan ilustrativan primjer objavljen na stranicama hrvatske medijske propagandne mašine, zagrebačkog Vjesnika, čiji je dopisnik iz Mostara Mario Marušić u broju od 9. augusta 1993. godine objavio izmišljenu vijest da je 35 Hrvata obješeno ispred katoličke crkve u Zenici jer su odbili da obuku "uniforme muslimanske vojske".

Dozvolit ću sebi da umjesto svog komentara citiram poznatog publicistu, novinara i književnika Miljenka Jergovića koji je u svom tekstu objavljenom u zagrebačkom Danasu na vrlo indikativan način objasnio, prokomentirao ovaj tekst u Vjesniku, ali nagovijestio i to na koji način se manifestira islamofobija izazvana medijskim pisanjem:

"Svako ko čita sve te novine s jutarnjom kafom i ko nikad nije vidio Bosnu niti se (kao većina novinara koji pišu o njoj) potrudio da išta nauči o njenim nacionalnostima, i ko čita te novine s povjerenjem, ustat će i ići da nađe dva-tri muslimana, dobro ih isprebijati, i onda poslati pozdravni telegram bosanskim Srbima da im zahvali na svemu što oni učine za Hrvate. U isto vrijeme, vjerovatno će biti malo zbunjen kako su to bosanski Srbi tako dobri a hrvatski Srbi tako zli."

Dani