Piše: Igor Lasić

Na svom putu u NATO, politička elita Republike Hrvatske pregazila je niz civilizacijskih tekovina, a ponajprije volju stanovništva koje se u ispitivanjima javnog mišljenja natpolovično izjašnjavalo protiv hrvatskog članstva u Sjevernoatlantskom savezu…

O tome smo razgovarali s prof. dr. Nikolom Viskovićem s Pravnog fakulteta u Splitu, uglednim publicistom i književnim prevoditeljem te nevladinim aktivistom-borcem za ljudska i životinjska prava, jednim od najistaknutijih hrvatskih nezavisnih intelektualaca. U potonjoj kategoriji, doduše, baš i ne bilježimo neku strašnu konkurenciju, pogotovu kad je NATO posrijedi; bilo bi jako teško danas naći nekoliko javnih osoba koje će kritički i znalački poput Viskovića razglabati ovu problematiku, kontaminiranu brojnim neodrživim razlozima za paktiranje. Ali, budući da uvjerljivi argumenti nisu hrvatskoj vlasti niti opoziciji ni trebali – nego je javnost naprosto zanemarena, i to kao nikada ranije u Hrvatskoj – sve je na koncu došlo na svoje… Hrvatska je prije nekoliko dana konačno primljena u NATO, skupa s Albanijom 

DANI: Svi hrvatski saborski zastupnici, osim nestranačkog Dragutina Lesara, digli su ruku za ulazak u NATO. S druge strane, upravo je nametljiva činjenica građanskog neslaganja s tim?

VISKOVIĆ: Jad našeg političkog života vidi se i po tome što mi, zapravo, nemamo nikakve lijeve ili ekološke stranke. To što je odluka o ulasku u NATO donesena punim konsenzusom vladajućih i opozicije, u demokratskom svijetu bila bi sasvim nezamisliva situacija. Ta nemoguća situacija očituje se u neslaganju golemog dijela stanovništva s rečenim konsenzusom. I dok u javnosti postoje različiti motivi za protivljenje ulasku Hrvatske u NATO, zanimljivo je da u partijskim krugovima također postoje mnogostruki razlozi za ulazak… Razlozi političara nisu analizirani, a ispada kako je riječ o jedinom krupnom i aktualnom pitanju našeg društvenog života u kojem se javlja takva neobrazložena suglasnost. Sve je to više nego jasan indikator da imamo vrlo manjkavu, posve netipičnu stranačku opoziciju.

DANI: Zašto se toliko građana opire NATO-u, makar samo u anketama?

VISKOVIĆ: Da, ljudi se opiru možda čak i u većoj mjeri nego u nekim naprednijim europskim društvima. A to bi upravo mogao biti i razlog zbog čega, tzv. politička elita paradoksalno ignorira tu hrvatsku specifičnost. To je očevidna karakteristika našeg partijsko-političkog provincijalizma ili, pak, poltronstva u odnosu na SAD. S utjerivanjem u američku guzicu radi stjecanja poena, kako na kreditno-monetarnom polju, tako i zbog ulaska u Europsku uniju. Treće, ne manje važno, zbog prikupljanja eventualne podrške u našim unutarbalkanskim svađama, dakle, s konkretnom računicom prema Srbiji, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori. Toga u Italiji i Francuskoj nema, znate, mi smo jednostavno ovisnici o jednom ratu za kojega stalno tražimo saveznike, te iz kojega stalno dalje projiciramo ratne odnose na sadašnjost i budućnost.

DANI: Čak i dio društvenih reprezentanata u Hrvatskoj koje običavamo smatrati progresivnijima, nekako je pristao uz NATO. Oni imaju nešto svojih, specifičnih razloga kojima tumače vlastiti stav, mimo ekonomskih i nacionalističkih. Što mislite o tome?

VISKOVIĆ: Čudi me što dio našeg liberalnijeg stranačkog i nestranačkog korpusa doista smatra da bi nam NATO pomogao u smirivanju naših unutarnjih vojno-generalskih opasnosti. Moglo bi se prije reći obratno, da će ta naša soldateska s kojom smo i sami imali problema, biti legitimizirana preko NATO-a. Ta joj legitimacija neće baš moći koristiti za vojni udar, ali hoće za udaranje glazure u odnosu na mnoge problematične stvari koje ju opterećuju… Ta nepristojna ekipa u kojoj, doduše, više nisu mnogi tipovi krvavih ruku, ipak će se ponosno šepuriti sa zapadnjačkim vojničinama po Bruxellesu i Madridu, izigravajući društvenu kremu.

DANI: Zagrebački prosvjed kontra ulaska u NATO, prošle subote, izgledao je više kao proslava ulaska: na gradskom korzu, mala skupina nezadovoljnika izgubila se između šetača na proljetnom suncu, između prodavača balona i kokica, itd. Gdje su bili svi ti građani koji ne žele u NATO, gdje su bile nevladine udruge?

VISKOVIĆ: Uz golemi nesrazmjer između političara i javnosti, jedini otpor se okuplja u nekim nevladinim organizacijama. Ali, način na koji se to događa otkriva nešto o njima – da su papirnate. Sasvim su dobre volje i pameti te udruge, nema spora, i neke od njih su puno učinile devedesetih, u težim okolnostima. Bez obzira što je tada bilo više donacija izvana, a sad rade s manje para. Ali, te su organizacije birokratizirane, i ne mogu povući ljude za sobom. One nipošto ne mogu nadomjestiti manjak stranaka lijeve orijentacije. Alternativne društvene udruge mogu utjecati na javnost svojim glasom, ali ne mogu okupljati ljude, za to postoje političke stranke. Zbog njihovih slabosti, vlast i trpi te organizacije. One ispadaju demokratski ukras koji nikome ne škodi.

DANI: Koji su to razni motivi zbog kojih su građani protiv NATO-a?

VISKOVIĆ: Lijevo nastrojeni pojedinci protive se NATO-u u tradiciji ljevice koja načelno ne voli vojnike i dobro zna čemu oni služe, u imperijalističke ili policijske svrhe. Takvi imaju refleks odvratnosti prema uniformi općenito. Druga je priča s hrvatskom desnicom koja na sve integracije gleda kao na krađu suvereniteta jedne mlade države. Jedna verzija protivljenja tim međunarodnim silama kaže da su nas one od raspada Jugoslavije samo sputavale, kontrolirale i sudile nam… Ali, čak i zastupnici takvog uvjerenja poltronski su se ušutjeli u onim elitnim krugovima koji sebi mogu priuštiti taktiziranje. S istim refleksom i SDP skriva neke svoje lijeve karte, da ne bi u svijetu ispao nepristojan. To je čista naša iskompleksiranost, pokazatelj našeg užasnog provincijalizma.

DANI: Uslijed toga smo pomalo smetnuli s uma čemu tačno služi NATO?

VISKOVIĆ: Percepcija NATO-a kod nas, od strane i građana i stranaka, nepotpuna je. NATO je hladnoratovska tvorevina koja je raspadom socijalističkog bloka izgubila prvotni smisao, i u tom je pogledu zastarjela. No, sad već poznajemo i drugu svrhu NATO-a, antiterorističku. On danas ima funkciju svjetskog policajca za rješavanje raznih sukoba, onako kako Zapad misli da to treba rješavati, a isključivo u interesu zapadnih zemalja. Sukobe koje treba rješavati, međutim, najvećim dijelom stvorio je sam Zapad: na Bliskom istoku s nekritičkom podrškom Izraelu, u Iranu s grubom antiiranskom politikom koja se vodi još od pada cara Reze Pahlavija, u Turskoj s podrškom državi protiv 30 milijuna Kurda, u Afganistanu rušenjem tamošnjeg režima… Mislim na onaj predtalibanski, prosovjetski, kojega ne treba cijeniti zbog SSSR-a, nego zato što je realno bio najnapredniji kojeg Afganistanci pamte, s danas nezamislivim mogućnostima ekonomske rehabilitacije, s najvećim stupnjem emancipacije žena, itd. Za to vrijeme, Zapadnjaci su hranili talibane. Eto, znači, tome služi NATO.

DANI: Kakvu će ulogu Hrvatska i Albanija imati u tome?

VISKOVIĆ: Antiterorizam je najobičnija funkcija izvođenja zapadnjačkog, prije svega američkog imperijalističkog programa. Islamski fundamentalizam je tako degenerirao da se s njim nesumnjivo treba obračunati, mada ne vidim zašto bi se Hrvatska morala baviti time. To je posljedica zapadnjačkih grešaka, ali zapadne zemlje nastavljaju zloupotrebljavati NATO. One ne rješavaju problem terorizma, ustvari ga dodatno potiču. U nas nitko ne govori o tome, nego nas gnjave tezom da je NATO sad naša zaštita od vanjske agresije. To je totalna pizdarija, nešto kao ona fraza "Bog i Hrvati". Nije tu Bog zbog Hrvata, ako ga uopće ima, pa tako niti NATO nije zbog nas ovdje. Jasno je da on postoji samo zbog kroćenja Trećeg svijeta, Bliskog istoka, Sudana, sutra možda i Arktika… Djelomice zbog konflikta s Rusijom, premda je Zapad nešto i naučio u Gruziji. Taj naš argument je potpuno stupidan i, pravo da vam kažem, gadim se sam sebi što ću opet glasati za SDP koji bi morao biti, a to nažalost nije, nosilac teze da je Hrvatskoj dovoljna EU za obranu. Ako je ikada itko ponovno ugrozi, iako ja ne mislim da hoće u nama dogledno vrijeme. Zato jedna Austrija nema namjeru ući u NATO, naime, ne treba joj to. Kad i mi jednom uđemo u EU, bit ćemo pod punim političkim i vojnim kišobranom, jer je nemoguće napasti članicu EU-a, a ne napasti čitavu EU kao tvorevinu sa zajedničkim vanjskim granicama.

DANI: Dobro, a što ćemo onda mi NATO-u? Ne valjda samo iz kolekcionarskih razloga, kao nova značka u albumu?

VISKOVIĆ: Mi njima trebamo radi teritorijalnog zaokruživanja. Oni isto misle da je to dodatan faktor smirivanja stanja na Balkanu, ali bitno je prvenstveno to što je NATO danas svjetski policajac prema Istoku. NATO-u, kao prvenstveno američkoj organizaciji, u interesu je popunjavanje praznine između Turske i Italije, u koju bi netko, oni se plaše, mogao upasti. Uvijek je bolje nekoga imati uza se, negoli ga nemati. Radi vojnih baza, radi međunarodnog legitimiteta. Problem je pritom što NATO nije u funkciji europskog interesa. Ako ta nesretna Europa već ide u nekom konfederacijskom smjeru, trebala bi se zalagati i za vlastitu vojsku, a ne služiti vojni rok u američkoj. To je bila, npr. francuska politika De Gaullea, od koje je u naše vrijeme Nicolas Sarkozy dijelom odustao. Ovako jedna Engleska ispada najobičniji američki agent. Upravo su Amerika i Engleska, tj. Wall Street i City, izazvali aktualnu svjetsku krizu, zbog svoje pohlepe. Na koncu stavljaju, tzv., porezne rajeve na javnu listu, dok sebe tamo ne navode, premda je spekulativnog kapitala u njih više nego po tim otocima…

DANI: Ne vjerujete današnjem francuskom predsjedniku kada pojačani angažman u NATO-u objašnjava jačom europeizacijom NATO-a?

VISKOVIĆ: Ne vjerujem, bez obzira što mi se njegova pozicija uz Angelu Merkel čini načelno uravnotežavajućom, naspram Washingtona i Londona. Ono najbolje rješenje, međutim, o kojem više nitko i ne govori, jesu oružane snage Ujedinjenih naroda. Ali, ta je organizacija ionako već odavno u dubokoj krizi. Što se tiče Hrvatske, mogla je na antimilitarizmu izgraditi od sebe sjajan brand, da je bilo više pameti i poštenja. Neke zemlje u svijetu ukidaju vojsku, npr. Kostarika i, uskoro, Panama. Mogli smo svi iz bivše SFRJ ići zajedno u tom smjeru, jer mislim da više doista nema mjesta strahu između postojećih država koje idu prema EU. U tom je smislu bitno razumljiviji strah bivših sovjetskih zemalja od Rusije, kojoj danas treba pomoć da se integrira u zapadni politički krug. A hrvatskoj privredi, da se još zakratko vratimo i na taj aspekt, više bi koristilo da podvostruči robnu razmjenu s Mađarskom i Srbijom, recimo, nego ulazak u NATO koji neposredno donosi samo troškove u reorganizaciji vojske. Ne vidim zašto bismo lakše poslovali sa Zapadom negoli to polazi za rukom Austriji.

DANI: Upravo je završio samit zemalja-članica skupine G20 na temu globalne krize. Kako procjenjujete taj sastanak?

VISKOVIĆ: Da, taj skup je nametnuo baš Sarkozy. Financijski te ekonomski krah je treći dokaz debakla neoliberalizma i deregulacije, o kojoj je prije tri godine pohvalno govorio čak i Ivica Račan. Danas više nitko neće da spomene deregulaciju niti negativno, a svi su prešutno protiv nje. Sjećam se, dok su Branko Horvat i Adolf Dragičević objašnjavali što s tim ne valja, ispadali su redikuli… A to su objašnjavali i oni koje su premlaćivali u Seattleu i Genovi. Prvi krak krize bilo je višegodišnje povećavanje nejednakosti i bijede u svijetu; iako gladi ima manje, socijalne razlike između ekstrema su sve veće. I drugo, problem je u ekološkom stanju ove planete. Dobro poučeni Barack Obama shvatio je da će ekološki instrumentarij i čista tehnologija biti jedan od najjačih pogona sutrašnje svjetske ekonomije. Sad, te prve dvije krize bile su puno teže od ove najnovije, ali one nisu pogađale elitu, bile su "samo" humanitarni problem. A kad je kriza ušla u centar, dakle, u banke, nadigla se grozna, čak prevelika larma.

DANI: Ipak, i tu krizu treba riješiti, možda baš u paru s onom socijalnom. Ide li svijet barem djelimično u tom smjeru, ili tek elita krpi rupe da sama odmah ne potone?

VISKOVIĆ: Naravno da to treba riješiti, a postoje dva načina. Američki, izgleda, takav je da se ogroman novac pumpa u banke, da se odvoji gnjili kapital od zdravog. Pritom veliku ulogu ima Kina, koja je pristala na daljnju kupovinu američkih obligacija, i dobro je što postoji takva protuteža, ako se ne dogodi nešto loše sa samom Kinom… Međutim, SAD će možda podvostručiti svoje dugove, što i neće biti tako velik problem koliko se donedavno mislilo, koliko će problem biti daljnje zapostavljanje pravila neoliberalne igre. Niti kapitalizam nije moguće spasiti bez duboke reforme i poštivanja pravila čijim se kršenjem i došlo u sadašnju krizu. Jer, pravila su i ranije postojala: trebalo je kontrolirati kreditne sposobnosti onih koji se zadužuju, a ne forsirati papirnati kapital radi spekulativnih razloga. U Londonu je sada sklopljen prilično proturječan sporazum, no sve će u krajnjoj liniji ovisiti o tome koliko će se tih zaključaka držati svjetski financijeri i političari koji su, dakako, njihovi ljudi.

Dani