Nekoć su Mare-gatare pripadale sub-svijetu, a danas se na širom otvorena vrata uvode u javni diskurs u kojemu projektirano prodaju sluđenost do mjere u kojoj čak i oni koji se smatraju intelektualcima vjeruju kako nakon dva zemljotresa nužno dolazi treći, pa čak znaju i kad će…
Piše: Željko Ivanković
Govor mržnje, vulgarni nacionalizam i primitivizam jedan su od oblika medijske agresije. Drugi je oblik medijske agresije populističko obezličenje tipa "udri brigu na veselje" putem raznih show-emisija, velikih mama, tata, braće, sestara, reality showa, i sličnih tzv. izvješća iz svijeta iluzija.
No, s narastajućom krizom sve nas više medijski zasipaju, sve ozbiljniju konkurenciju dobivaju projektirano neznanje i s njim skopčano praznovjerje, nimalo manje opasni oblici agresije na zdrav razum. No, oni su tu i kad nisu nužno proizvod inženjeringa, nego tek i samo puka slučajnost…
Kako posvemašnja društvena kriza ne samo da ne jenjava, nego narasta i mutiplicirana se manifestira u raznim oblicima, među kojima su najdramatičniji oni iz socijalne sfere, to i rast neznanja i s njim povezanog praznovjerja postaju novo "religijsko" utočište brojnima. Danas ovaj treći oblik agresivnog djelovanja medija privlači najviše poklonika. A tek on razobličuje svu duhovnu bijedu u kojoj živi jedno rubnoeuropsko društvo na počecima 21. stoljeća.
I dok se tzv. ozbiljne televizije bave hororiziranjem svakodnevice, one tobože alternativne otvaraju azile gluposti i praznovjerja, kao oblike nove religije bijega od nepodnošljive stvarnosti. I dok taj oblik djelovanja nije ni nov ni nepoznat, dodatno srozavanje svih kriterija dramatično zaoštrava ionako nam očajno nisku razinu mentalne svijesti.
Da bi se čovjek u to uvjerio dovoljno je samo dan-dva ostati uz npr. TV OBN i to tek po nekoliko desetaka minuta… Ne više! Evo, npr. tamo je nekakav kviz Supermilijunaš, za koji nisam znao ni da postoji i najednom vidim kako sliči vlastitoj parodiji u izvedbi Milana i Enisa (Feningaš) ili utočištu očajnika koji su zajedno sa svojim voditeljem (a ničim nalik na sjajan kviz HTV-a!) spremni za nekoliko stotina maraka u najelitnijem jednosatnom večernjem TV-terminu maltretirati provalijama vlastitog neznanja svekoliko gledateljstvo. A tek na istom kanalu pogledati kakvu utakmicu, a to je valjda još jedino što bi se moglo gledati na nekoj našoj televiziji i na europskoj razini (dakako, bez komentara, kao nijemi film). Tek ćete tu sresti dozlaboga nekompetentnog i u pokušaju duhovitosti vulgarnog, (su)komentatora koji se predstavlja kao Sabahudin ili Saša. I ni tu nije kraj. Sve je to (pre)malo, pa su na toj TV-postaji nabavili nekoga i za poponoćne seanse. Riječ je o izvjesnom Milanu Tarotu, s kojim je taj TV-kanal uspio potonuti dublje i od Studija 99.
Nekoć su Mare-gatare pripadale sub-svijetu, a danas se na širom otvorena vrata uvode u javni diskurs u kojemu projektirano prodaju sluđenost do mjere u kojoj čak i oni koji se smatraju intelektualcima vjeruju kako nakon dva zemljotresa nužno dolazi treći, pa čak znaju i kad će…
Zamislite, u zemlji u kojoj meteorolozi ni pogledom kroz prozor ne znaju reći kakvo je vrijeme, tobože seizmografi znaju kad će zemljotres, pa oko tri popodne nastane strka po Sarajevu i nigdje nikoga ne možete naći na poslu.
Ne zanimaju nas, dakako, ni takve televizije, ni takvi ljudi koji na njima rade, a niti oni koji sve to redovito gledaju. Zanima nas tek društveni ambijent u kojemu su, čisto fenomenološki gledano, moguće takve pojave i oni kojima su one potrebne, kojima su one "religijska" supstitucija za sva brojna iznevjerena očekivanja.
Prizivanje gatara i Boga još je jedino preostalo svijetu u kojemu slabe i nestaju nade kao svjetlost na dogorjelim svijećama. Hajde što se nogometaši s nekoliko razreda škole nadaju da će "ako Bog da" pobijediti u večerašnjoj utakmici, ali se u Boga počeli uzdati i oni kojima bi stručno znanje u njihovu poslu trebalo biti iznad svega. Tako nam ono "ako Bog da" i Milan Tarot postaju jedno te isto.
Ako Bog da pa položim ispit, ako Bog da pa završim fakultet, ako Bog da pa se zaposlim, ako Bog da pa pobijedimo, ako Bog da pa dobijem na lotu… Svijest "ako Bog da" kao pokretačka energija svijeta u kojemu su glavne zvijezde neznanje elementarnih činjenica i povjerenje u proroke budućnosti! Da zlo bude veće, na njihovoj su strani i oni kojima je radno mjesto utjerivati u vjeru, ne dati izaći iz vjere, i u ime vjere pozivati pod identitarne zastave. Dakle, vjerski službenici, oni koji su se nekoć, barem verbalno, borili protiv najnižih oblika praznovjerja, Mara-gatara i sličnih. Danas, međutim, sve je dobro dok se govori "ako Bog da"!? Očito su suradnici na istom poslu, u borbi za duše, kad već ne znaju što s tijelima sve poniženijih smrtnika. Očito, s istom svijesti žive jedni s drugima, čak više ne ni kao takmaci, nego kao suradnici na istom polju nuđenja bolje budućnosti ili bolje prošlosti, svega boljeg osim bolje sadašnjosti… Jer na nju, jedino na nju ne mogu utjecati, čak ni s onim "ako Bog da"! Ili mogu? Netko može. Pa i za to postoje mediji, zar ne? Bolja sadašnjost je – pobijedili SMO Belgiju. Tko? MI! I "ako Bog da" ići ĆEMO na Svjetsko prvenstvo!
A evo, netko će dobiti i 500 KM jer je na deveto, rezervno pitanje, slučajno točno odgovorio… Pa, dobro je, što hoćeš, to su dvije moje penzije?! Tko ne zna na orahu, ne zna ni na tovaru…
0 Comments