Nermina Kurspahić sarajevska je književnica i intelektualka, govori za Dane o bolnim temama političke i životne svakodnevnice 

Piše: Senad Pećanin

Nermina Kurspahić sarajevska je književnica i intelektualka, glavna urednica časopisa Odjek, koja svojim kulturnim angažmanom predstavlja jedan od svijetlih izuzetaka u opskurnoj atmosferi pada vrijednosti, kriterija i zapostavljanja kulture općenito. Za Dane Nermina Kurspahić govori o bolnim temama naše političke i životne svakodnevnice.

DANI: Nermina, u uvodniku posljednjeg broja Odjeka napisali ste: "(…) Grad kojemu su se u ratu, kao svjetioniku humanosti, raznovrsnosti, simbolu borbe za plemenite i uzvišene vrijednosti klanjali najveći umovi današnjice. Da, govorim o Sarajevu, simbolu vrlina koje je vrijedilo braniti i zagovarati. No, nažalost, desetak godina od rata, planet Sarajevo izgubio je taj svoj image. S kosmičkih visina strmoglavio se na samo dno blatnog, netolerantnog i agresivnog primitivizma i pridružio se bratstvu ojađenih balkanskih kasaba i palanki, gdje caruju patrijarhalna bahatost, zatucanost, kriminal, licemjerje, začinjeni nacionalističkim fanatizmom i religijskom rigidnošću." Koji postratni procesi i događaji su zaslužni za ovakvu Vašu ocjenu današnjeg Sarajeva?

KURSPAHIĆ: Sve očekivano nakon rata, opsade Sarajeva, genocida, nije se desilo. O svim neadekvatnim, da upotrijebim taj eufemizam, rješenjima za BiH i Sarajevo znamo sve, a pisalo se dosta i na stranicama ovog lista. Ipak, neočekivani i podmukli udar na sve ono što su mnogi još vidjeli u Sarajevu, a priželjkivali i za cijelu BiH, desio se iznutra, od strane onih od kojih se to (naivno) nije očekivalo. Da, radi se o onoj strani na kojoj su bili i istinski branitelji vrijednosti bosanskohercegovačkog društva. Ali ta strana odjednom je, paradoksalno, postala veoma uvećana i osnažena nakon rata. "Obogatili" su je oni koji najčešće nisu ni bili za vrijeme rata u BiH. Oni su čuvali svoje samoproglašene dragocjene pozadine, najčešće tamo gdje su ih braća razumjela, darivala, ali su im prenijela i "znanja" o "novim duhovnim" vrijednostima (koja će tako najlakše uspostaviti na tlu BiH). Taj "novi duhovni" paket sadržavao je i niz praktičnih uputa, materijalnih dobiti za njih lično. Zauzvrat, trebalo je duhovno preoblikovati stanovnike BiH, naročito muslimane, ali i disciplinirati i njih i ostale. (Tako nastadoše "novi (komponirani) muslimani"). Zbog još nečeg dobronamjerni stanovnici BiH, ali i njihovi strani prijatelji, ostali su zapanjeni. A to je veliki procenat neznalica, nekompetentnih, poluinteligentnih, kriminaliziranih ljudi koji su se izmjenjivali na političkoj sceni. Vrlo brzo oni su ovdašnju kolektivnu empatiju zamijenili svojim sociopatskim "sklonostima". Time su se potpuno izdigli iznad mnogobrojnih običnih smrtnika, zatečenih i iznenađenih takvim obratom. Tako, nasuprot osiromašenim i prevarenim građanima, oni nameću svoje vrijednosti i kriterije, skrivaju, ali i pokazuju sve ono što su stekli, bilo ordinarnom pljačkom, prijevarom, tobožnjom privatizacijom, ili tek, kao slučajnim, neznanjem. U rezultatu dobivamo isto. Novopečene bogataše, sumnjivog moralnog i svakog drugog integriteta, kojima nije cilj mijenjati stvari nabolje, jer one bi ih poništile, nego očuvati status quo; stanje u kojem je njima dobro, jer se ima, a ostali… neka idu… E, pa, tamo se zaista sa njima i nalazimo.

DANI: Često s prijateljima polemiziram o raspodjeli odgovornosti između društvene elite i naroda za ovakvo stanje društva u kojem živimo. Recimo da ja pod elitom podrazumijevam najistaknutije aktere političkog, kulturnog, vjerskog, privrednog, obrazovnog, pravosudnog i medijskog miljea u našem društvu i uvjeren sam da upravo oni snose najveću krivicu za ovo što mi živimo. Kakvo je Vaše gledište o ovome?

KURSPAHIĆ: Uvijek se osjećam nelagodno kad moram da upotrijebim riječ elita za, kako vi kažete, "najistaknutije aktere političkog, kulturnog, vjerskog, privrednog, obrazovnog, pravosudnog, medijskog miljea našeg društva". Znate već, elita označava odličnike, najbolje ljude, cvijet nekog društva, ljude obdarene najboljim odlikama, creme de la creme… Ali, kad kažete "elita bosanskohercegovačkog društva" (šta je uopće to društvo?), onda je to skoro pa contradictio in adjecto, nesklad unutar samog pojma. Kao da ste rekli "najpošteniji lopovi", ili "najugledniji probisvijeti". Dakle, među cvijećem bh. društva su najčešće i prije svega nekompetentni i zadatoj temi (bilo političkoj, privrednoj, vjerskoj, sudskoj, obrazovnoj, i sl.) nedorasli pojedinci. Oni su se regrutirali po stranačkoj i, što je s etičkog aspekta još pogubnije, vjerskoj, odnosno religijskoj pripadnosti i predanosti. A ta predanost se mjerila u formalnom smislu – redovni posjeti crkvama, džamijama, druženje s vjerskim velikodostojnicima, i sl. (Po takvim kriterijumima ispalo bi da je najelitniji član bh. društva onaj jadnik, poginuo je, što je spavao u nekoj seoskoj džamiji). Tako smo dvostruko nagrađeni: nekompetentnim pojedincima koji se trse da rade poslove koje ne znaju, a rade to zato što su dali časnu riječ da su uzorni vjernici, kojima se, doduše, omakne da malo ukradu, slažu. Time je vjera, na užas pravih vjernika, pretvorena u ideologiju, čije se članstvo potvrđuje zelenom knjižicom koja se ovjerava skoro isto kao partijska knjižica. Zato, kada se, npr., kaže: "Nedžad je sjajan političar, uspješan privrednik, jer on je uzorni vjernik" ili, "Džafer je pošten bankar, jer on daje priloge Islamskoj zajednici", onda se čini greška u logici poznata kao petitio principi, a, ustvari, znači načelo kojeg tek treba dokazati. No, još će proći dosta vremena dok se sudskim putem ne dokaže suprotno.

DANI: Imao sam utisak da niste sretni što niste željeli odbiti moju molbu za intervju. Može li biti uzrok tome sve raširenije osjećanje bespomoćnosti, pa čak i besmislenosti svakog kritičkog angažmana?

KURSPAHIĆ: Sebe smatram marginalcem, outsiderom, a te pozicije sam svjesno izabrala, pristala na njih. Jer, sve moje intelektualne, mentalne, pa i fizičke snage koristila sam prije rata, u ratu i djelomično poslije rata, e da bih makar malkice doprinijela sveopćem boljitku. Nažalost, stvari nisu ispale onako kako sam ja i mnogi slični meni očekivali. Jednostavno, doživjeli smo poraz s kojim smo se svi morali suočiti i podnijeti posljedice. Neki su se adaptirali novim okolnostima, neki su otišli, pa i u vječnost, neki su se povukli, kako bi rekao Dostojevski, "poniženi i uvrijeđeni". Ja, naravno, i dalje radim, onoliko koliko je dovoljno da zadovoljim svoje intelektualne i, djelomično, materijalne potrebe. Argumentacija i angažman kojeg sam prije upražnjavala jednostavno je besmislen i nekoristan. Zato, the rest is silence.

DANI: Imate li Vi osjećaj da bošnjačka vlast, ona ista koja godinama nije u stanju pokrpiti rupetine na glavnim sarajevskim ulicama, s dosta uspjeha nastoji promijeniti sami karakter ovdašnjeg društva? Govorim o njihovom odnosu prema obrazovanju, prema onome što personificira direktorica Javne ustanove Djeca Sarajeva Arzija Mahmutović…

KURSPAHIĆ: Potreba da se intervenira na duhovnom planu u kolektivitetu, ali i na pojedincima, je san svih diktatora, totalitarnih društava, ali i beznačajnijih spodoba, ali s velikim ambicijama. Uz to, opća promjena sustava vrijednosti, ideologije, ali i sveopća kriza društva oštećenog ratom, neimaštinom i sl., pogodno je tlo za razne "inženjere duše", koji bi u takvim okolnostima da probaju osvojiti što više. U konkretnom slučaju, zlonamjerno se izvrće ljudska potreba za vjerovanjem, koja je legitimno i znanstveno dokaziva. Tako, veliki stručnjak za te teme, prof. psihologije sa Yalea, Paul Bloom, kaže: "Religija je važna za sve kulture kao i jezik, muzika, i sl. Ali je skoro taboo zašto je ona važna." Ovdje, u slučaju spomenute, i svih onih koji stoje iza nje, posve je jasno zašto je ona važna. Lažu kada kažu da je to u interesu djece, jer da su dobronamjerni prema djeci, da znaju išta o dječijoj psihologiji, ali i pretpostavkama kada se i kako vjerovanja razvijaju, to ne bi rekli. Očito je, međutim, da se ovdje želi postići nešto drugo. Stvoriti pretpostavke za buduće poslušnike. U jednom izvrsnom tekstu u New Scientists, pod naslovom Born Believers: How Your Brain Creates God (Rođeni vjernici: Kako vaš mozak stvara Boga), pored već spomenutog prof. Blooma, citira se i antropolog prof. Justin Barrett, s Oxford univerziteta. On kaže: "Dječiji svijet ima jaku prirodnu sposobnost recepcije i usvajanja vjerovanja u bogove zbog načina na koji njihovi mozgovi funkcioniraju i zato, u toj ranoj receptivnoj fazi u nastavku, možemo im trajno utisnuti naše (čitaj željeno, primjedba N.K.) intuitivno mišljenje za cijeli život." U tekstu se zaključuje, a na osnovu temeljitih ispitivanja, da djeca jesu podložna za akceptiranje svih sadržaja koji im se ponude i to bez ostatka, jer kognitivni sistem djeluje odvojeno. Što znači, učenje o vjeri ne znači automatski vjerovanje i religioznost. Čak štaviše, kod djece u ranoj dobi može da izazove suprotan efekt. Strah, odbojnost, i sl. Ali, znači i odlaganje razvoja vlastitih spoznajnih procesa, kritičkog rasuđivanja. Eto, ja to vidim u pozadini ovog projekta. Ništa dobronamjerno, naprotiv. I zato sam užasnuta i uvrijeđena da tako neko bezvezan može i uspijeva se poigravati tako važnim stvarima. A činjenica da se sve to odvija u sudejstvu i uz podršku nekih roditelja, političara, gdje se oni i ti "vjeroučitelji" pojavljuju kao vlasnici, gospodari dječijih duša, je skandalozna. Naravno, ne očekujem od frustrirane poluinteligentkinje da zna išta o tome. Ali neko mora da zna i da ukaže na to (nažalost, ovdje nema pravobranitelja dječijih prava kao u Hrvatskoj, a moralo bi ih biti ako želimo ispuniti uvjete za ulazak u EU). Da ima neko odgovoran sa smislom za prava djece, prokazao bi i manipulaciju djevojčicama iz Gluhe Bukovice koje hine plač za hodžom. To mi je jedna od najstrašnijih slika ovdašnje Bosne. Jer, taj njihov plač je upravo posljedica takve manipulacije i indoktrinacije koja se sada pokušava provesti kod još manje djece. Da nisu izmanipulirane, i da im se dozvolilo da misle svojom glavom, dolazak u Sarajevo, kad se već poteglo iz njihove rodne gluhoće, iskoristile bi da odu u muzej, kino, kazalište, prošetaju gradom, pogledaju izloge… Ovako, i one postaju kamičak u mozaiku koji se sklapa u zločinačkom projektu zvanom indoktrinacija djece radi njihove buduće manipulacije i onesposobljavanja za kritičko mišljenje.

DANI: Nermina, kako objašnjavate sljedeći paradoks: religija i vjerske zajednice nikada nisu imali veću slobodu u našem društvu, pri čemu reis Cerić tvrdi da bez religije nema morala; s druge strane, imamo činjenicu da su moralne osnove našeg društva u potpunosti ruinirane, te nemoral ovdašnje politike, religije, kulture, visokog obrazovanja, pravosuđa, medija… predstavlja njihovo čvrsto utemeljenje?

KURSPAHIĆ: Nepobitna je činjenica da smo u predratnom razdoblju i društvenom sistemu živjeli u društvu koje je bilo ustrojeno na ateističkim pretpostavkama (između ostalog), i da su sigurno u njemu mnoge vjerske slobode, posebno u prvim godinama poslije Drugog svjetskog rata, bile ograničavane. Bilo je situacija zatvaranja i proganjanja vjernika i sl. No, ipak, postojale su bogomolje, vjernici su se školovali, putovali. Ako smijem primijetiti, kao okorjeli demokrata i ja sam se, kao neko ko želi da ljudska prava budu za sve, zalagala da vjernici imaju veće slobode i ne kažnjavaju se samo zbog svojih uvjerenja (famozni član 133. Zakona SFRJ). Ali, kako reče Günter Grass, prije nego je "ogulio sav luk", da parafraziram, nisam očekivala da će kad dobiju ljudska prava za koja ste se i vi zalagali, oni za koje ste smatrali da su ugroženi, umjesto da u njima uživaju, ustvari, raditi na tome da vama ili drugima dokinu mnogo više prava. I to nije sve. Ne samo da su se postavili isto, nego i gore od onih protiv kojih su se bunili. Postali su neupitni i nedodirljivi u svojim novoosvojenim pravima, neskloni kritici, propitivanjima, humoru čak. I ne samo to, nego žele i hoće da uskrate i prošlost, fantazirajući stalno da su "aveti ateizma i komunizma još žive", ergo, treba kazniti i destimulirati sve one koji referiraju na nešto što im se ne dopada. Npr., pokrenuta je grozna lavina protiv jednog znanstvenog skupa o Marxu. Zamislite, oni ne znaju da su njegove knjige, zbog ekonomske krize i rješenja koje je on nudio, trenutno najprodavanije na Zapadu. Pa i u SAD-u, Njemačkoj, Velikoj Britaniji izvršile su se državne intervencije u privredu i bankarstvo, skoro po Marxovom receptu. Ali, ne, kod nas je važno da se taj duh zatre, a raširi duh gluhih bukovica. U pravu je jedan hrvatski sociolog koji kaže: "Duhovi komunizma koje spominju te nove demokrate žive samo u njihovim fantazijama." Zato, ono što je primijetio don Grubišić za Hrvatsku, vrijedi i za BiH. Veli on: "Nikad više priče o vjeri, moralu, a nikad više nemorala i kriminala." A ja bih dodala i neznanja.

DANI: Nedavno ste upotrijebili ocjenu "tobožnje demokrate talibanskog tipa". Na koga ste mislili?

KURSPAHIĆ: Mnogi se mogu svrstati pod taj pojam. I to ne samo oni koji su sljedbenici islama. Npr., Dodik se savršeno uklapa u sliku ljutog talibana. Abu Dodik! Osobno je prost, drzak, netolerantan, bahat, nesklon različitostima, bilo ljudskim, bilo kulturnim. Sve drugačije, one koji ga kritiziraju, bi najradije sravnio. Žene vrijeđa i omalovažava (slučaj Doris Pack, Arijane Saračević-Helać), cijeli prostor RS-a opustošio je svojim strahom, isključivošću. Potpuno je uspostavio teokratske zakone koje sprovode popovi, sa čijih ruku se još nije sprala krv žrtava čije su klanje blagosiljali. (Blago vjernicima koje oni uče, a nama jadna majka.) Taj prostor, bez obzira na zdanja koja je izgradio, odiše sablasno pusto. Na teritoriji Federacije situacija je pogubnija pojavom novokomponiranih muslimana. Ali, i stari se obrađuju, ako se nisu već povukli u unutarnju emigraciju. Dakle, svi bi trebalo da rade isto, misle isto, oblače se isto, ponašaju se kako "babo kaže"… Zvuči kao šala. Ali uopće nije smiješno ako trebate da živite taj kontekst. Postalo je opasno ne raditi ono što se očekuje po preporukama raznoraznih "duhovnih autoriteta".

DANI: A šta mislite o (socijal)demokratima koje personificira lider SDP-a BiH Zlatko Lagumdžija?

KURSPAHIĆ: Uvijek su mi bile bliske ideje socijaldemokratije, ideje društva temeljenog na socijalnoj pravdi, ravnopravnosti, jednakim šansama, vladavini prava, i sl. No, to ne znači da se sve te ideje nalaze u aktima i djelima bh. SDP-a. Jedino što se iz aviona vidi da demokracija ne stanuje unutar SDP-a. Još uvijek se igra na jednu kartu i igrača. Zato, o dotičnom gospodinu osobno ne mislim ništa, kao i o većini političara. Možda će se potpuno predstaviti kad se dočepa vlasti. Za sada, ipak gajim simpatije prema dva člana bh. SDP-a. To su gospodin Željko Komšić i gospodin Alija Behmen. Ali na isti način se, barem do sada, pokazao kao dobronamjeran i gospodin Besim Mehmedić.

DANI: Vidjeli ste šta je otkrio ostavinski postupak nakon iznenadne i prerane smrti bivšeg federalnog premijera Ahmeta Hadžipašića. Ne daj Bože da ista sudbina zadesi njegove stranačke kolege iz vrha SDA ili kolege iz Vlade Nedžada Brankovića, koji su nedavno, s najvišim pijetetom, obilježili prvu godišnjicu Hadžipašićeve smrti. Šta mislite, do kada ćemo živjeti u kulturi tako providne laži? Je li za njen kraj neophodan proces ili on može doći s nekim događajem, recimo ponavljanjem bijega iz parlamentarne sale kroz sporedna vrata Nedžada Brankovića pred očajnim invalidima?

KURSPAHIĆ: U uvodniku Odjeka, kojeg ste i vi spomenuli, referirala sam na jedan mađarski film Istvana Szaboa Privatne tajne i javni moral, ili tako nekako mu je naziv. Uglavnom, u filmu se govori o spoljnom ustroju austrougarskih oficira, ali i razotkriva njihovo licemjerje i demaskira se njihov (ne)moral. E, pa mi još ne gledamo film o moralu/nemoralu naših "elita", ali sigurno bi jedan mogući film otkrio svašta. Nažalost, ne vjerujem da će se išta u skorije vrijeme promijeniti. Jer, ovdašnje "elite" nisu zainteresirane za uhodavanje demokratskih institucija. Onakvih koje u svijetu obezbjeđuju da se nemoralni tipovi odstrane s javne scene ili kad se uhvate makar blizu prekršaja, da se sklone sami, daju ostavke iz moralnih razloga. Iz ove perspektive, mada se svi upinju da dokažu da se trude da postanemo dio EU, ustvari vidimo da sve rade da se to ne desi. Jer, ako se to desi, onda bi njihovo postojanje postalo upitno. A moral mnogih od njih je već odavno pod sumnjom. Odnos prema invalidima to potvrđuje. Za njih nema milosti, jer ovdje živimo vrijeme kao iz onog stripa gdje se otima od siromašnih, e da bi se dalo bogatima. To je bosanska inverzija.

DANI: Šta ili ko iz javne sfere Vas raduje, ohrabruje?

KURSPAHIĆ: Malo je toga. Ipak, obraduje me saznanje da postoje pojedinci, posebno među mladim znanstvenicima, na koje se ovdje daje pet para, a koji uspijevaju, uprkos svemu, nešto uraditi. Ti pojedinci, skriveni od javnih reflektora rade, i ponekad čine čuda. Naši umjetnici, filmski, likovni, zaslužuju poštovanja. I njihovi uspjesi raduju. Samo usporedbe radi, u Hrvatskoj su prošle godine iz EU fonda za nauku za razne projekte dobili 18 miliona eura. Ovdje, u ministarstvima obrazovanja bave se Djeda Mrazom, dresiranjem predškolske djece, ili tzv. "begovskih potomaka". Jedino što me ohrabrilo je inicijativa ministra Emira Hadžihafizbegovića koji je prvi pokrenuo educiranje naših kulturnih djelatnika o metodama pristupanja EU fondovima za kulturu.

DANI: Otkuda crpite energiju za održavanje u životu časopisa Odjek kada vlast, koja bi trebala da omogući uslove za njegovo postojanje, niti ga čita, niti bi se počešala ako biste se Vi predali?

KURSPAHIĆ: Pa ne znam koliko je još imam. Priznajem, dosta sam se iscrpila u svim aktivnostima koje su prethodile ovom sadašnjem polustanju. No, šta je tu je, mea culpa. Dakle, Odjek je nešto što ima konstantni kvalitet. Nešto što nudi sadržaje za kojima vapi cijeli region. U kulturnoj suši koja je poharala cijelu regiju, Odjek je pravo osvježenje kome se raduju ljudi sličnih intelektualnih opredjeljenja i van granica ove zemlje. I još nešto. Za opstanak ovakvog Odjeka zaslužan je ministar Gavrilo Grahovac, a interes da pomogne pokazuje i ministar Emir Hadžihafizbegović. I na tome im hvala.

Dani