Piše: Željko Ivanković

Malo, malo pa netko na našim prostorima zavrti priču o jeziku. Prvo Hrvati kako ne žele da im se jezik srbizira, onda Bošnjaci kako im se jezik kroatizira, a evo sad i Srbi kako je jezična oluja (hrvatska!) udarila na jezik srpski.

I dok doista nema ništa legitimnije nego čuvati i njegovati vlastiti jezik, brinuti se o jezičnoj kulturi (uostalom jedno od značenja pojma kultura je upravo njegovanje!), zanimljivo je tko se u svakom od tih slučajeva javljao u obranu jezika i s kojim argumentima, te kako se u tim slučajevima prepoznavala drugost tog tobože ili stvarno agresivnog jezika.

I dok je vjerojatno u svakom od tih slučajeva bilo mnogo razloga da se uopće povede priča o jeziku, pa i ona o nužnosti čuvanja i njegovanja vlastitog jezika, ako ništa drugo ono barem iz domoljubnih razloga (jer drugi su mnogima nedokučivi!) iz kojih takva priča obično krene. No, domoljublje se kod nas shvaća, gle čuda, jedino kao negiranje drugoga i drukčijega, tj. tuđe kulture i jezika. Jer, nismo mi – mi, ako postoji i drugi. Mi smo mi tek kad nema – njih! Čudna neka pamet! Jak nam taj neki naš identitet!

Nova/stara priča je da je ugrožen srpski jezik od hrvatskoga, koji je ne-jezik. A da je bosanski (ovdje u značenju – jezik današnjih Bošnjaka) ne-jezik, to je iz te perspektive više nego jasno. Zanimljivo je i da taj novi "znanstveni" uvid dolazi iz krugova jezikoslovaca, koji se, umjesto da se bave jezikom, bave njegovim ideološkim statusom. O čemu je riječ?

Dakako da su nam jezici podložni "intoksikaciji", jer stoljećima živimo u zajedničkim većim društveno-povijesnim cjelinama. Od Otomanskog carstva nam je ostalo jedno nasljeđe, od Austrougarske drugo, od zajedničkoga življenja u Jugoslavijama neko treće, a k tomu je svatko donosio i svoje kulturološke, identitarne, jezične specifikume. Ne postoje nepropusne brane protiv kulturnih ili jezičnih utjecaja ili barem još dosad nisu izmišljene. Postoji, međutim, ljubav za svoje, ali što je ta ljubav, koliko je velik i snažan njezin zagrljaj, to nam još nisu pokazali čuvari jezikâ u hororima naših nacionalizama. Nitko od njih nije odredio povijesne ili književno-jezične granice od kojih bi se te naše kulture i ti naši jezici imali deratizirati.

Tako tim Hrvatima smetaju istočni utjecaji: rusizmi, srbizmi, orijentalizmi. A ne bi pri tom dirali u ono što dolazi sa Zapada (italijanizmi ili germanizmi npr.). Ti se Bošnjaci ubiše dokazivati da je njihov jezik najstariji, a današnji bosanski i onaj kad se on stvarno i tako zvao nemaju baš mnogo zajedničkog.

Ubiše se dokazujući i da s Turcima nemaju ništa (osim kad igra turska reprezentacija i kad slave El Fatiha), a u ono što zovu bosanski uvrstili su više turcizama nego ih sam turski ima. Ti Srbi, opet, koji se plaše zapadne jezične oluje, već su asimilirali toliko kroatizama, a da o turcizmima i ne govorimo, da su već barem stoljeće zakasnili.

A ako su naši najbolji jezičari – naši pisci, a najveće blago naših jezika – naše književnosti, onda se ostavimo jezika samog, pa krenimo izbacivati iz naših kultura, književnosti, jezikâ: Srbi ranog Andrića, Desnicu ili Selimovića…; Hrvati Držića, dio Krleže, Kikića…; Bošnjaci Ćatića, Alića, Čolakovića… Ili tjerajmo stvar do apsurda, jer joj je jedino tamo mjesto, pa promijenimo imena Kalemegdanu, Terazijama, Dorćolu…, kao što se danas mijenjaju imena banjalučkih naselja. Ništa normalnije ako se jezik svede samo na ono što ti čistači jezika smatraju jezičnom čistoćom – na leksik!

Nisu naši problemi jezik i kultura dok su oni ono što jesu – jezik i kultura. Naši problemi su ne-jezik i ne-kultura, ali ne na način na koji to razumiju nacionalisti kao negiranje drugoga, nego ne-jezik i ne-kultura "u našim redovima". Uvijek nam glave dođu "mangupi iz naših redova"! Pogledajmo uz naše ceste što je učinila agresija engleskoga tipa "Hećo company", "Hošo trade" ili u govoru politike, gdje su naše prelijepe riječ usklađivanje i usuglašavanje (zakona) ustuknule pred harmonizacijom, koju više ni glazbenici ne prepoznaju.

A tek jezik medija i na medijima. Ne, neću o ne-kulturi psovke kakva nikad nije upamćena u javnom društvenom komuniciranju. Radije ću o nepismenosti ili polupismenosti onih koji dobivaju javni prostor u emisijama ili čak za svoje emisije. Tamo svijetla obraza izvjesna glumica u samo nekoliko rečenica četiri puta kaže "dakle" (inače poznat sindrom kad poluinteligent ili ignorant ugleda kameru!) i po tri puta "onako" i "onaj". A glumac i ministar u svakoj svojoj emisiji ima na desetine ovakvih rečenica: "To je zaista onako potpuno, mislim…"

A posebna priča upotrebe jezika je jezik mržnje, ali se time jezikoslovci ne žele baviti, jer je tu jezik očito više nego jezično korektan (kao i u psovci!). Je li korektan i u kulturološkom smislu, jer jezik je i kulturalna činjenica ili sama kultura. Nije njegova jedina socijalna dimenzija sporazumijevanje unutar istosti, nego i komunikacija uopće (a ne agresija na ne-istost!), čuvanje kulturnog i povijesnog pamćenja (plašimo li se ponekad onoga što jezik govori o nama?), pa i kuća bitka, kako to kaže filozof. Kakva li nam je ta kuća, kakav taj bitak?!

Nezavisne Novine