Piše: Ivan Šarčević

U naše se vrijeme Nietzscheov nihilizam ostvaruje ne samo kao "smrt Boga" – smrt Boga klasične metafizike i moralnosti – nego i smrt "staroeuropskog" čovjeka. Novi čovjek, nadčovjek (Übermensch) iznad je ili mimo svih klasičnih antropoloških odrednica. Između ostaloga, to se ogleda i u njegovoj neosjetljivosti za cjelovitu memoriju, osobito za "opasno pamćenje" koje je kadro susresti vlastitu krivnju (i krivnju svojih) i solidarno se sjećati i angažirati u patnji nedužnih (i onih drugih). Svladan "napašću nedužnosti" (P. Bruckner), današnji se čovjek predao "dionizovskoj mistici" (J. B. Metz), s onu stranu dobra i zla – utopio se u izvanmoralnost.

Ideal je ostati izvanmoralan, biti nedužan, čistih ruku; biti disident od bitnih problema, bjegunac iz stvarnosti, odsutan u ozbiljnim razgovorima i odgovornim rješenjima, a istodobno nikada biti zapostavljen nego "mažen" i "pažen" u pravu i slobodi. Tog nonšalantnog tipa, lišena stvarnosti i odnosa, susrećemo posvuda: od običnih razgovora do onih po novinama i televiziji, pa sve do internetskih uradaka suvremenih virtualnih "monaha" koji sami, uz kompjutor, provode vrijeme.

Jednu vrstu izvanmoralnog nadčovjeka susrećemo u svakodnevnim razgovorima. Za njega su svijet i komunikacija bojno polje i bespoštedna bitka iz koje uvijek treba izmaknuti i sa što manje ulaganja izvući samo svoju korist. Jer se lišio strasti za dobrom i istinom, svake osobne odgovornosti, taj nihilist želi ostati "korektan" i pošteđen, stajati po strani, uživati u svome nad-položaju dok se ispod njega "konfliktni i čangrizavi", slabi i nesnalažljivi, bore za "nekakvu" pravdu i istinu od koje se ionako ne "profitira".

Takav će čovjek u svojoj izvanmoralnosti ići još dalje – indirektno (i šutnjom) će poticati konflikte drugih, jer smatra da njegova izdvojenost i neupletenost, dakle njegova veličina raste proporcionalno sukobljenosti drugih. Istodobno, htjet će sve znati, sve čuti i vidjeti, ali da ga to ništa košta. Štoviše, svoju ljudsku bijedu skrivat će iza fraza kako ne treba "nagliti", kako svima treba dati za pravo, kako svi mogu raditi što hoće, štiteći time ništa drugo nego svoju sebičnost i neodgovornu svojeglavost.

Takvi nadljudi sve odnose gledaju kao ring u kojem oni nikada nisu borci, nego samo (dobro plaćeni) suci ili gledatelji koji uživaju u "igri". Ako ih se kada i uspije suočiti s njihovim neodgovornim hedonizmom i posljedicama njihova nečovječnog nezalaganja, dakle s njima samima, nestat će u tuposti, u isprici lažnog neznanja, u velikim mislima o slobodi za sve, u pobožnim frazama kako Bog voli sve ljude, ili će se skriti u cinizam ili samosažalnu nemoć pred situacijom koja je, smatraju, ionako "nepromjenjiva".

Jedna druga vrsta suvremenog nadčovjeka, nihilista, koji se izlegao iz Nietzscheova proroštva, jesu suvremeni kompjuterski "monasi" bez morala. Njih se susreće na bezbroj internetskih portala pod pseudonimom ili s imenom obremenjenim samopotvrđivanjem. Prepoznaje ih se po banaliziranju svega što je dobro, po količini nesreće i mržnje koju siju po virtualnom prostoru komunikacije. U nepovjerenju i preziru prema svijetu, s mrzovoljom postojanja, s prekinutim odnosima, ti vrlo okretni (mržnja ih čini iznimno aktivnima!) usamljenici opasni su simplifikatori i krivotvoritelji pravih problema.

U forsiranoj spontanosti ti samotnici ispisuju prividno inteligentne i licemjerne pamflete kojima je jedini cilj obeščastiti druge, zatrovati odnose i sakriti svoju duhovnu mizeriju. Njihov nihilizam pokazuje se u tome što su dokinuli ljudsku običnost, što bježe od iskrenosti, i od sebe i od drugih. Oni su sluge i svećenici boga kompjutora i uvijek apologeti neke ideologije – od "pravog" rodoljublja do "prave" vjere – pod koje skrivaju ništa drugo nego svoj mrak i kompleks precjenjivanja.

Dok oni prvi žele pobjeći iz svijeta, virtualni "monasi" žele ovladati svijetom i biti globalno prisutni. Njihov bog im omogućuje da "lete" eterom, da se uljuljkuju u privid sveprisutnosti, da budu posvuda osim ondje gdje stvarno trebaju biti. I jedan i drugi tip nihilista vrlo je aktivan ali beskrajno sam, bez pravoga posla i bez iskrena prijatelja.

Put prema smislu, naravno, nije u konfliktu ni u gašenju kompjutora; nije ni u savršenstvu, nego u ozbiljnu i iskrenu razgovoru, u koncentriranom pristupu stvarnosti i problemima, u odgovornom obavljanju preuzetih obveza, te u neglumljenom i konkretnom odgovoru na potrebe prijatelja i društva.

Oslobođenje