Piše: mr Aleksandar Saša Zeković

Ministarstvo zdravlja, rada i socijalnog staranja detaljno je krajem novembra 2008. godine upoznato sa svim detaljima vezanim za slučaj sedmogodišnjeg dječaka Marija koji je danima, po Podgorici, viđan, kako obučen u ljetnoj odjeći, prosi i sakuplja hranu. Javno sam ukazao da se radi o zapuštenom đetetu bez adekvatne familijarne i socijalne brige i zaštite, slučaj prijavio Centru za socijalni rad (CSR) i založio se za stvaranje boljih uslova za rad odgovarajućih socijalnih institucija i pojačanje terenskog rada đečijih službi.

Po prijavi, CSR početkom decembra 2008., je zvanično saopštio da je utvrđeno da otac dječaka ima kuću, da zarađuje, te da je u stanju da dječaku obezbijedi potrebne uslove za život. Iz CSR je ocijenjeno da se dječak istog dana može vratiti u familiju a da će postupak u pogledu njegovog eventualnog zanemarivanja ili zlostavljanja biti nastavljen uobičajenom procedurom.

Od tada, povodom ovog slučaja, od mjerodavnih službi tražim relevantne informacije o preduzetim mjerama i ishodu pokrenutog postupka. Tek nakon puna tri mjeseca i nekoliko pismenih urgencija danas sam dobio odgovor ministra zdravlja, rada i socijalnog staranja koji u prilogu dostavljam.

Iz Ministarstva je potvrđeno da je u Timu za zaštitu đece od zanemarivanja i zlostavljanja, u CSR, evidentirano četvoro malodobne đece od oca Seada Kozice kako bez roditeljske pratnje lutaju i prose po Podgorici. Prema navodima Ministarstva otac i đeca su evidentirani u Prijepolju, Srbija, ne pohađaju školu i majka im je preminula prošle godine od kada se „otac (Kozica Sead) nije snašao u ulozi samohranog roditelja".

Stručni tim CSR došao je do saznanja da su malodobna đeca ugrožena familijarnim prilikama, da nemaju uslova za adekvatan razvoj te da su vaspitno i obrazovno zapuštena što je, kako se navodi, posljedica uslova u kojima su živjeli. Stručni tim CSR je mišljenja da je neophodno što hitnije izmiještanje đece iz familije i njihovo odvođenje u Centar za socijalni rad Prijepolje, na dalju nadležnost. Aktivnosti po tom pitanju su već započete. 

Iz Ministarstva je napomento da je odmah povodom slučaja zatraženo od Ambasade Republike Srbije u Podgorici hitno posredovanje kod mjerodavnih institucija kako bi se maloljetnoj đeci omogućilo adekvatno zbrinjavanje.

Iako je početna reakcija podgoričkog CSR bila nedovoljno utemeljena i upitna, u potpunosti sam zadovoljan što se ministar zdravlja, rada i socijalnog staranja profesionalno i lično zainteresovao za ovaj slučaj i što je naloženo sve što je potrebno kako bi se zaštiti najbolji interesi ove i bilo koje druge đece u Crnoj Gori.

Slučaj Mario podsjetio je društvo na međunarodne obaveze i ustavni okvir Crne Gore. Takođe ovaj slučaj afirmiše inicijativu za otvaranje prihvalitiliša (svratišta) za đecu u skitnji i beskućnike kako bi istog trenutka po registrovanju slučaja mogla dobiti smještaj uz obezbijeđenu ishranu, liječenje i njegu, u trajanju od nekoliko dana tokom kojih bi Centar za socijalni rad našao najpovoljnije rješenje za dalje zbrinjavanje odnosno trajni smještaj.

Očekujem da ovakve primjere, u budućnosti, uz pojačanje terenskog rada, identifikuju i procesuiraju same socijalne službe a građane i subjekte civilnog društva prepoznaju kao konstruktivne monitore i partnere.

*Autor je istraživač kršenja ljudskih prava u Crnoj Gori