Piše: Rene Bakalović
Hamburška luka jedno je od najvećih gradilišta u Europi: velika svjetska luka posve mijenja svoj izgled. No i bez građevinaca lučki je dio grada uzavrio od aktivnosti i tako je to već stoljećima. Tradicija hanzeatske trgovine velikim je dijelom utemeljena na prometu hrane. Nepregledne tisuće kontejnera dolaze oceanskim putovima sa svih strana svijeta i iz Hamburga cestama i tračnicama do europskih odredišta. Što je u kontejnerima uredno je ispisano i za potrebe kompjutorske evidencije digitalno katalogizirano. Točno se zna što otkud dolazi i kamo ide.
Točno se zna?
Što se doista događa svojevrstan je krimić koji se teško dade raspetljati i ozbiljan istraživač mora proučiti raznorodne činjenice.
Prehrambena straža
Dakle, u hamburškom lučkom megalopolisu dobrim se dijelom definira što Europljani jedu. Vrlo malo kontejnera inspekcijske službe otvaraju i provjeravaju navode u deklaracijama. Najrazličitiji poslovni lobiji traže da se inspekcije liberaliziraju i promet ubrza, kao što se to radi u drugim najvećim svjetskim lukama. No ima različitih gnjavatora koji usporavaju globalni biznis.
U Njemačkoj oni se zovu Foodwatch, prehrambena straža. Kada su se na jedvite jade izborili za prava da pregledaju neke od kontejnera, došli su do zastrašujućih podataka. Nijemci su, zna se, neutaživi ljubitelji kobasica. Toliko vole kobasice da moraju odasvud uvoziti crijeva u koja nadijevaju najrazličitije mesne mješavine. Utemeljili su čak i znanost o kobasicama, Wurstologie, kobasicologiju. Leksikon s tim imenom ozbiljan je povijesno-tehnološki vodič za kobasičarski univerzum.
Precizno su Nijemci odredili što se, kako i u kakvo crijevo nadijeva. Zdravstvene državne institucije propisuju pak odakle sirovine smiju dolaziti. Kad izbiju zaraze, onda se iz područja zaraza zabranjuje uvoz. Aha. Baš. Ne zaustavlja se uvoz nego se krivotvore deklaracije. Ako je zaraza goveda, onda se na vrh bačve stavlja dopuštena i deklarirana roba, recimo ovčja crijeva, a odmah ispod njih zabranjena roba. Ili jeftinija pod skuplju: zamrznuti filei oslića nazivaju se fileima brancina. Ili…
Preusmjeravanje kontejnera
Primjera je bezbroj, prevarama nema kraja. Najčešći oblik utrke za ekstraprofitima sastoji se u tome da nevaljalu, pokvarenu, čak i otrovnu hranu inventivni poduzetnici "recikliraju" vraćajući joj "legitimitet" na bilo koji način. Kobasice su, recimo, fantastična destinacija za pokvareno meso koje se usitnjava, iznova boji, aromatizira, aditivima osvježava…
Teme na stranicama Foodwatcha, akcije koje su u tijeku množe se iz dana u dan ukorak s dosjetkama prehrambenih opsjenara. Agitatori ove udruge nastoje biti što glasniji, no buka globalnog prometa zaglušujuća je i slabo ih se čuje. Ako i uspiju podići prašinu u Hamburgu, krivotvoritelji hrane preusmjeravaju kontejnere u liberalnije, mutnije vode. A kada kontejner jednom uđe u Europsku uniju, sve je sređeno, putovi slobodni, granice iščezle.
Problem je doista zastrašujućih razmjera. Odavna stručnjaci upozoravaju kako će promjene prehrambenih navika najbrže rastućih azijskih naroda, osobito Kineza, doslovce promijeniti izgled planeta na kojem živimo. No javnost je mislila kako se znanstvenici slikovito izražavaju. Međutim, riječ je doslovno o planetarnim promjenama, pretvaranju šuma u pašnjake, progresiji goveda, curenju metana u atmosferi…
Stvari izmiču kontroli, poslovna etika kopni brže od polarnih santa leda. Bezobzirnost je doista nevjerojatna. Foodwatch ustrajava na tomu da, primjerice, do kraja rasvijetli priču o trovanju dječje hrane melaminom. Tko je kadar zarađivati na zamjenskom majčinu mlijeku tako da dojenčad doslovce šalje u smrt, taj sigurno ni pred čime neće prezati.
Prehrambeni sud pravde
Foodwatch je neovisna nevladina organizacija utemeljena na opću korist, kažu osnivači iz Njemačke. Razotkrivaju za potrošače štetnu poslovnu praksu prehrambene industrije i bore se za prava da uživaju u sigurnoj i zdravoj hrani. Problem je u tomu što više ne znamo što uopće jedemo, kažu u proglasu. Prehrambena industrija, lobisti i političari određuju što će završiti u našim tanjurima i istodobno definiraju što uopće smijemo znati o tomu što jedemo.
Toga nam je dosta, uzvikuju prehrambeni revolucionari. Do tog nas je stanja doveo interes prehrambene industrije. Vlasti samo promatraju što se događa jer se potrošači ne znaju sami zaštititi. Istina će isplivati na površinu tanjura kada se mi potrošači udružimo i počnemo boriti za svoja prava. Foodwatch pokazuje i dokazuje kako zakoni više štite velike proizvođače hrane nego pojedinačne potrošače. Zakone ćemo promijeniti, uzvikuju. Nećemo dati da nas potkupe ni politika ni biznis. Uplest ćemo se u politiku i promijeniti je, kažu ratoborni prehrambeni pravednici. Potrošačke udruge u Njemačkoj u usporedbi s njima doimaju se sterilno. Foodwatch nalikuje na Greenpeace iz rane faze. Mogu li rasplamsati revolucionaran zanos i istočno od granica današnjeg europskog carstva?
0 Comments