Piše: Ivan Lovrenović

Kroz atmosferu političke i socijalne bezizlaznosti probijaju se u jednom dijelu sarajevske javnosti u posljednje vrijeme signali nekakvoga tužnjikavog optimizma. Riječ je o spekulacijama da će stanovito načelno zanimanje koje nova američka administracija pokazuje za Bosnu rezultirati važnim novim rješenjima u našoj zemlji. Jesu li te pretpostavke zasnovane na stvarnosti, ili su stvar nečijih pustih želja i sijanja iluzija? Po svemu sudeći, nažalost, najprije će biti ovo drugo. Mnogo je, naime, elemenata po kojima se i ova pojava može svrstati u poznati "sindrom Šeste flote". U vrijeme početka rata u proljeće 1992, kada su svi ključni ljudi svjetske politike (prije svih George Bush senior, John Major i François Mittterand) izričito poručivali da vojne intervencije u Bosni biti neće, u Sarajevu su nas iz svih medija i političkih kabineta svakodnevno uvjeravali: hoće, hoće, eno, američka Šesta flota samo što nije uplovila u Jadran i počela tući po srpskim položajima… Tako se nekako i sada baja o tomu kako Joseph Biden i Hillary Clinton, blago nama, ne mogu oka sklopiti od brige za Bosnom.

Sva američka politika na Balkanu, pak, svjedoči kako je to daleko od stvarnosti, da se američki interes u Bosni i Hercegovini (Bushov ili Obamin, svejedno) svodi na to da državu treba održati u njezinim granicama i mirnu dok je sve ostalo irelevantno, da je Dayton i dalje alfa i omega, te da je neusporedivo važnija balkanska politička investicija Amerike – Kosovo i uopće albanski moment. S koliko se, pak, ozbiljnosti i temeljitosti bosanskohercegovački problemi tretiraju i u najvažnijim američkim medijima, najbolje ilustrira svježa budalaština u New York Timesu, najprestižnijem planetarnom dnevniku, o mogućnosti novoga krvavog rata i o tome kako će vojska Republike Hrvatske u slučaju proglašenja nezavisnosti Republike Srpske "munjevitom akcijom napasti Banju Luku i muslimanima u BiH vojno pomoći".

Među slične pojave dugoročno štetnih provala političke infantilnosti ide i padanje u sevdah pred Stjepanom Mesićem, "velikim i dokazanim prijateljem Bosne" kako ga se ovdje redovito titulira. Pokazalo se to i prilikom najnovije njegove turneje od Bihaća, preko Jajca do Sarajeva. Besmisleno bi bilo osporavati načelnu važnost blagotvorne promjene koju je Mesić, naslijedivši Tuđmana (ali, također, i sve njegove "povijesne stečevine"), unio u osobnu i u hrvatsku službenu retoriku prema Bosni i Hercegovini i u poštivanje teritorijalnog integriteta ove zemlje. Danas, međutim, pred kraj desetogodišnjeg Mesićeva predsjedničkog mandata, može se hladno ustvrditi da on osim toga nije učinio ama baš ništa drugo stvarno i konkretno. Otvorena pitanja između Hrvatske i Bosne i Hercegovine ostala su otvorena i dalje (imovina, sporni dijelovi granice, luka Ploče, glasanje bosanskohercegovačkih Hrvata na izborima u Hrvatskoj, pelješki most itd, itd.) Kada deklamira svoje fraze o Bosni i Hercegovini i o tome kako ona ima biti uređena, nema nikoga da Mesića upozori kako je to neukusno, u neku ruku i politički nedopustivo miješanje u unutarnje stvari druge države. (Pokušajte, recimo, zamisliti kako bi se ovdje reagiralo kada bi nam tako docirao Boris Tadić!) No, ono što bi moralo osobito iritirati svakoga tko razvoj bosanskohercegovačke političke involucije prati sustavno i analitički sve ove godine, jest činjenica da je to Mesićevo bosansko državotvorno popovanje zamrznuto na stanju stvari otprilike iz 1994/95. godine. Drugim riječima, radi se o posvemašnjoj površnosti i o gotovo uvredljivom neudubljivanju u stvarnost današnje Bosne i Hercegovine. Ali zato kafanskoga šarma i vickastih dosjetki ne manjka, a to je ono što se u nas cijeni više od svega. Takav, Mesić savršeno naliježe na veseli "sarajevski duh", onaj duh koji nekim gotovo erotskim čulom osjeća geste i prepoznaje ljude što vladaju iluzionističkim vještinama, i spreman ih je u trenu nekritično načiniti svojim bogovima.

Zatim, Mesićev "rat" s Dodikom i Republikom Srpskom! Mesića taj rat ne košta ništa, zabavlja ga, donosi mu jeftine poene kod ovdašnjih obožavatelja i "patriota", a samo pogoršava odnose u Bosni i Hercegovini i, zapravo, ide na ruku istom Dodiku i daljoj političkoj i psihološkoj alijenaciji Republike Srpske od Bosne i Hercegovine kao glavnom cilju Dodikove politike. Argument protiv Republike Srpske – da je rezultat genocida i etničkoga čišćenja, te protiv Dodika – da bi trebao omogućiti povratak Bošnjaka i Hrvata, vrlo je sumnjive vrijednosti kada ga zastupa Mesić. Licemjernost i lažnost toga argumenta očituje se u surovoj činjenici da je povratak protjeranih ne-Srba iz današnje Republike Srpske u tijesnoj korelaciji s problemom Srba protjeranih iz Hrvatske, koji danas žive u Republici Srpskoj. Da je predsjedniku Republike Hrvatske istinski stalo do povratka Hrvata i Bošnjaka u Republiku Srpsku, on bi umjesto medijske pirotehnike vs. Dodik mnogo više uradio kad bi tiho i konstruktivno, bona fide, rješavao – zašto ne i s Banjom Lukom – taj problem u cijelom njegovom spektru, figurativno govoreći od Bijeljine do Knina. Tada bi možda i njegova fraza upućena bosanskohercegovačkim Hrvatima – da im je Sarajevo glavni grad i da svoju sreću trebaju tražiti u Bosni i Hercegovini imala nekakvu uvjerljivost i istinitost, a ne bi bila izlizana floskula.

Dani