Piše: Muharem Bazdulj

Svjetski poznata hrvatska spisateljica Slavenka Drakulić nedavno je u bečkom časopisu Eurozine objavila esej pod naslovom "Zašto se nisam vratila u Beograd".

Kako se naslućuje iz naslova, Slavenka Drakulić u ovom eseju pokušava objasniti zašto, makar su je mnogo puta zvali, nikad poslije 1991. godine nije otišla u Beograd.

Esej je u mnogo čemu problematičan, no za analizu cijelog eseja ovdje nema prostora. Pozvat ću se ovdje samo na jedan detalj, jednu – kako sama Drakulićka priznaje – grešku, zbog koje se autorica i danas stidi. Ona je, naime, 1999. godine, u vrijeme rata na Kosovu, javno kritizirala Vladimira Arsenijevića zbog njegovog teksta "Svi smo mi Albanci".

U pomenutom tekstu u kojem Arsenijević opisuje izbjegličke kolone Albanaca koje s Kosova idu prema Albaniji i Makedoniji, on na jednom mjestu kaže kako je otišao do kuhinje, otvorio frižider i izvadio hladno pivo. Drakulićku je ovo "hladno pivo" strašno nasekiralo, doživjela je taj momenat u tekstu kao nešto "pogrešno" i "dvolično".

Iako svjesna da je Arsenijević "jedan od rijetkih pisaca koji su se borili protiv nacionalizma i rata na Kosovu", nju je njegovo "hladno pivo" to više pogodilo. Iako priznaje da je pogriješila i mada prepričava kako se Arsenijeviću, nakon što ga je upoznala, izvinila, Slavenka Drakulić i dalje misli da je bilo pogrešno piti "hladno pivo" u vrijeme dok pišeš angažirane tekstove, odnosno barem misli da je pogrešno priznati napismeno pijenje "hladnog piva". Jer, jasno je, ona ne misli da je greška to što je njoj "hladno pivo" zasmetalo, greška je isključivo u tome što je od Arsenijevića "tražila da bude moralno besprijekoran".

Dobro, ja sam možda pristrasan jer moram priznati da pijenje piva ni meni nije mrsko, ali zbilja ne vidim bilo kakvu direktnu vezu između nečijeg pijenja piva i postojanja ili nepostojanja njegove "moralne besprijekornosti".

U cijeloj je priči najbizarniji, međutim, način na koji se Arsenijević našao između dvije vatre. On koji je u vrijeme NATO intervencije morao bježati iz Srbije spašavajući živu glavu i koji je zbog svojih tekstova o Kosovu na crnoj listi srpskih nacionalističkih krugova, zbog "hladnog piva" se odjednom našao i na udaru pravedničkog gnjeva Slavenke Drakulić, jer je pijenjem "hladnog piva" valjda pokazao da ne gaji dovoljan pijetet prema patnjama izbjeglica.

I podsjetila me njegova situacija na ono kroz što danas prolaze pojedini bh. novinari, naročito oni iz emisije "60 minuta". Nakon što je Bosna i Hercegovina zgrožena slučajem pedofilije u selu Gluha Bukovica, dio novinara koji su cijelu priču zapravo i učinili poznatom široj javnosti, osumnjičenog (i kasnije prvostepeno osuđenog) imama su počeli nazivati "imam pedofil".

Nadigla se poslije toga na njih široka koalicija od pretorijanaca Islamske zajednice do NVO aktivista s jednakom politički korektnom "žvakom", govoreći kako je nedopustivo iznositi javno takve kvalifikacije prije pravosnažne presude.

I sve bi to bilo divno i krasno, a nadasve principijelno do balčaka, samo kad bi se ta ista koalicija nadigla da sa istom strašću brani Radovana Karadžića i Ratka Mladića kad ih neko nazove ratnim zločincima, a oni su, siroti, samo osumnjičeni, a nisu ama ni prvostepeno osuđeni.

I da spriječim nesporazum: ne uspoređujem ja zločine koji su stavljeni na teret s jedne strane imamu, a s druge strane psihijatru i generalu, uspoređujem samo gnjev koji ta vrsta zločina izaziva u javnosti i zbog koje je ljudski (odveć ljudski) ne pakovati taj gnjev u sterilne bočice politički korektnih kvalifikacija.

 Kao što je i ljudski (avaj! odveć ljudski) otvoriti hladno pivo dok na televiziji gledaš kolone izbjeglica i dok pišeš tekst zbog kojeg će te u domovini anatemizirati; ljudskije sigurno od treniranja moralne strogoće sa udobnog i solventnog trona arbitra politički korektne retoričke elegancije.

Oslobođenje