Godinama se u Zagrebu na Sloveniju gledalo s visine. Preko te malene podalpske državice Hrvatska se liječila kompleksa izazvanih vlastitim patuljastim stasom.

Piše: Miljenko Jergović

I naravno da se s tim pretjerivalo, pa se katkad, iz hrvatske perspektive, Slovenija doimala poput glave čiode zabodene u onaj crveni šnajderski jastučić. Nevolja je bila tek u tome što Hrvati, opsjednuti manijom vlastite veličine, nisu pomišljali kako će se čioda s početka priče po dramaturškoj nuždi na kraju naći zabodena u neko osjetljivije mjesto. Godinama je Željko Pervan, besmrtno neduhoviti komičar, svoje nastupe pred publikom ispunjavao šalama o Slovencima. Narod je uživao u humoru na tuđi račun, ljudi su se smijali na nervnoj bazi, da bi na kraju Pervan stvorio karijeru i društveni ugled te se namlatio dobrih para poglupim vicevima o malenim susjedima, koji pritom još nemaju ni talenta za sport, pa ih Janica i Ivica sve nadskijaju. Na kraju je, kao izvozni proizvod hrvatske kulture, Pervan poslan u Sloveniju, na turneju, s istim programom. I tako je Slovencima pričao svoje viceve o tome kako je Slovenija mala, a oni su mu se smijali. Zbog nekog vraga nisu se našli uvrijeđeni. Tu su Hrvati pomislili da Slovenci samo o sebi misle isto ono što Hrvati misle o njima. I bit će da su se tu prevarili.

Sukob između dvije sitne države traje još od obostranog osamostaljenja, dakle od 1991. Granični problem sastoji se od nekoliko dunuma zemlje i jednog brežuljka na sjeveru te od dva zaseoka, stotinjak metara obale jednoga potoka i izlaza Slovenije na slobodno more, na jugu. Godinama ga je bilo nemoguće riješiti upravo zbog slovenskog izlaza na more. Naime, prema međunarodnom pomorskom pravu, Slovenija stiješnjena između Italije i Hrvatske to pravo ne može ostvariti, osim ako Hrvati ne popuste. Hrvatima, pak, taj na karti jedva uočljiv komadićak mora praktično ne znači ništa, osim što ih jako frustrira pomisao da bi Slovenci odjednom mogli imati nešto što imaju i oni. To im je otprilike jednako strašno kao kad bi Tina Maze osvojila Veliki kristalni globus. Osim toga, svih ovih godina bilo je ugodno pokazivati Sloveniji mišiće i demonstrirati hrvatsku kopnenu i morsku veličinu. Srećom, nitko Hrvate nije sa strane gledao što rade, jer da jest, opet bi svima bili grozno antipatični. S razlogom. E, ali onda je Slovenija ušla u Europsku uniju i Nato, čime je manji patuljak dobio izvanrednu priliku da sad on zlostavlja većeg patuljka. Evo, već godinu dana tucaju oni Hrvate kao mlade majmune, najprije su im blokirali pregovore s Unijom, ne daju im ni u Nato, a što je najbolje, kako vrijeme prolazi, u Slovencima buja novootkrivena snaga, budi im se osjećaj nacionalnog ponosa i veličine, otkrivaju u sebi talente za koje nisu ni znali da ih posjeduju, i tako rastu njihovi zahtjevi i prohtjevi prema Hrvatskoj.

Predsjednik parlamentarnog doma već će tako reći da Hrvatska nije raskrstila s NDH i ustaškom prošlošću, nije se ispričala svojim žrtvama i isplatila im ratnu štetu, a Ante Pavelić osobno kriv je što je Istra danas u sastavu te zemlje, a ne Italije i Slovenije. Dok ga tako sluša i gleda, tu bezazlenu njušku koja je još nenaviknuta na grimase mržnje, čovjek se ne može oteti dojmu kako u njemu gleda Sinišu Batala, s proljeća 1989. Ne sjećate se tko je bio Batalo? Član CK SK Srbije, koji je Stipu Šuvara nazvao ustašom.

Naravno, Hrvatska više ne može udovoljiti Sloveniji. Zato što će u sljedećem trenutku Slovenija imati nove zahtjeve. Kada bi i njima bilo udovoljeno, stigli bi sljedeći. Slovenci, naime, uživaju u svojoj veličini, kao što su Hrvati to godinama činili. Sreća da se još uvijek ne trude biti duhoviti. Za to vrijeme, opet slično Srbima iz nekih davnih devedesetih, Hrvati sami sebe tješe u televizijskome dnevniku, govoreći kako iz Europe stižu osude Ljubljane, pa se pažnja pridaje svakome briselskome portiru ili tajnici, koji će reći kako Slovenci nisu u pravu. Iako, čudo jedno što su sve ovih mjeseci spremni otrpjeti, a da ne pobjesne. Na puno slabije provokacije, nekad bi pola Hrvatske rigalo vatru. Sada im, skoro svakodnevno, Slovenci onu čiodu zabadaju pod nokte, a oni se samo smiješe i ne reagiraju, nadajući se Europi i Nato paktu. Čak se više ni Pervan ne šali na račun malenih moćnih susjeda, da ih slučajno ne uvrijedi. No, upamtit će Hrvati svaki naneseni udarac i svako poniženje koje im je naneseno na putu prema Europi. I vratit će to jednoga dana s kamatama – Srbima i, akobogda, Bosancima.

Oslobođenje