Negdje ranije čuo sam primjedbu, više šaljivu, nego ozbiljnu, da bi sve naše političare trebalo prije stupanja na dužnost poslati na psihijatrijsko vještačenje.

Piše: Sead Fetahagić

Pa se nešto mislim, prateći njihove nastupe, da bi ih trebalo preispitati i o kulturnom ophođenju, a posebno o pismenosti i znanju svog maternjeg jezika. Većina naših političara je krajnje neobrazovana i nekulturna.

Ne govoreći ovdje o sadržaju njihovog govora, forma kojom se predstavljaju je krajnje upitna. Ima nekih koji stalno ispoljavaju svoju aroganciju, misleći da time iskazuju svoj nepokolebljiv stav. Čovjek koji neprestano iznosi svoje nepokolebljive misli, zapravo ništa ne misli, jer je kod pravih mislilaca uvijek prisutna doza sumnjičavosti. To na koji je način u ranijem sustavu federalnog parlamenta govorio Mirnes Ajanović, samo govori da je on bio najobičniji vikač, koji je svojom vikom pokušavao ubijediti svoje kolege. A samo ih je odbijao od sebe. Ni kod Rajka Vasića, u formi njegovih javnih saopštenja, nema nimalo finoće, nego naprotiv svaka mu rečenica odiše mržnjom.

Ako političar izlaže svoj stav i nastoji obrazložiti njegovu ispravnost, to je sasvim normalno. Ali postaje nenormalno kada taj političar taj stav opetuje neprestano, pa ne samo da postaje dosadan, nego njegovo mišljenje gubi na vrijednosti i odvraća slušaoca od sebe. Ako Ivo Miro Jović godinama ponavlja uvijek isto: kako je hrvatski narod ugrožen i kako se on bori za hrvatsku kulturu i hrvatski jezik, onda se on pokazuje kao nekulturan sagovornik sa siromašnim jezikom koji upotrebljava. Isto tako i Haris Silajdžić, koji ne zna ništa drugo govoriti nego samo o genocidu nad muslimanskim stanovništvom, govori samo kako mu je suženo znanje o svemu drugome. Ne mislim da je filozofija reklame, kako ponavljanje istog slogana čovjeku se usađuje u podsvijest, dobra za politiku. Ponavljanje jednog te istog prikazuje nam političara kao siromašnog mislioca.

Pretjerivanje u bilo čemu nigdje ne vodi. Ako u svakoj prilici Slavko Jovičić Slavuj napominje da je on Srbin i da se zalaže za jednopravnost srpskog naroda, a ne zalaže se gotovo nikako za prava romskog naroda, nego samo Romi treba da se zalažu za svoj bolji društveni položaj. Što u krajnjoj konsekvenci znači da se svako bori za sebe, što nije ništa drugo nego proizvodnja nacionalizma. Postavlja se pitanje da li je borba u jednoj multinacionalnoj državi za sebe i svoj narod odlika primitivnog društva? A s druge strane vođenje računa o položaju i pravima drugog čovjeka i drugog naroda odraz civilizacije i kulture?

Ako se pažljivo prate govori naših političara odmah i jasno će biti zapaženo da su jezički sasvim siromašni i neuki. Barataju rječnikom od stotinu riječi, od kojih je dobar dio poštapalica koje ništa ne znače. Taj referatski jezik naprosto zagađuje okolinu. Nema ozbiljnih anketa da se preispita ima li među političarima i jedan koji čita beletristiku. Da li današnji naši političari idu u teatar? Znaju li išta o muzici, osim onih pjevaljki i njihovih pjevuljaka? Ko je slušao Muharema Serbezovskog, njegovu odvratnu muziku i još odvratnije riječi, može li zamisliti da je on član federalnog i kantonalnog parlamenta! A ionako, političari su poznati kao ljudi bez ukusa, posebno u kulturi, koja većinu apsolutno ne zanima.

Nezavisno od onoga što pojedini političari proklamuju, među njima ima i onih koji su u formi svojih nastupa odmjereni, kulturni i tolerantni. Mada se Vjekoslav Bevanda nalazi na vrlo osjetljivoj dužnosti, federalni ministar finansija, njegovi javni nastupi su veoma smireni, razgovjetni, ne povisuje glas, mada bi po svom poslu možda imao najviše prava na to. Moje neslaganje sa izrazitom nacionalnom politikom Dragana Čovića, Dragana Čavića i Sulejmena Tihića, ne spriječava me da uočim njihovu odmjerenost i toleranciju, barem u javnom govoru.

Ali nisam siguran da narod prepoznaje drčne političare i razaznaje one uljudne. Kod nas nije došlo vrijeme da glasači obraćaju pažnju na formu svojih izbornika, nego se čini ponekad da biraju one namrgođene, kao oni su šatro pametni, one bukače, kao oni su hrabri, one psovače, jer oni su narodni ljudi. U estetici ima teoretičara koji smatraju da je forma zapravo sadržaj. Naročito je to evidentno od početka prošlog vijeka u slikarstvu. Pa zašto je kod nas u savremenoj politici zanemarena forma?

Nezavisne Novine