Ipak nešto u etičkome, moralnom smislu nije bilo u redu s tim modelom gospodarskog djelovanja

Piše: Anđelko Milardović*

Moralna kriza Zapada samo je jedna od onih koje potresaju »ostatak svijeta« zato što se pokušava nametnuti zapadni sustav vrijednosti kao globalni, uključujući i onaj etički i moralni kao univerzalni. Kad tamo, ne samo što nije savršen i univerzalan taj sustav, on zapravo bježi od mogućnosti utemeljenja i prihvaćanja globalne etike

U fenomenološkom pristupu (današnjoj) globalnoj krizi nedostaje bitna dimenzija. Riječ je o moralnoj dimenziji. Njezini izvori su u čovjeku, široj ljudskoj prirodi, koja se, unatoč različitim etikama, kodeksima i moralnim odgojem, teško popravlja. Husserl je dijagnosticirao krizu europskoga ljudstva i to u jeku krize Zapada i u širem smislu zapadne kulture i etike. Nije to bio vid filozofskog pesimizma i sklonost dekadenciji kao znaku propadanja zapadne moderne. Husserl je jedan od onih koji je pokušao tražiti izlaz iz dekadentne i pesimistične situacije Zapada između dva svjetska rata, kao izraza moralne krize 20. stoljeća. Glede potonje valja uputiti na i na knjigu Hansa Zbindena »Die Moralkrise des Abendlandes. Ethische Grundfragen europäischer Zukunft« (1943.).

Moralna kriza Zapada samo je jedna od onih koja potresa »ostatak svijeta« zato što se pokušava nametnuti zapadni sustav vrijednosti kao globalni, uključujući i onaj etički i moralni kao univerzalni. Kad tamo, ne samo što nije savršen i univerzalan taj sustav, on zapravo bježi od mogućnosti utemeljenja i prihvaćanja globalne etike. Bježi od vlastite odgovornosti za ponašanja čije posljedice osjeća i Zapad i ostatak svijeta. U Deklaraciji o svjetskoj etici (1993.) globalna kriza, koja danas dosiže vrhunac, kao kriza čovjeka i moralna kriza, protumačena je i definirana kao totalna. Prema tome: »Naš svijet prolazi kroz temeljnu krizu, krizu svjetske privrede, svjetske ekonomije, svjetske ekologije i svjetske politike.« Neoliberalni model ekonomske globalizacije, kao što smo vidjeli, doživio je krizu i vlastitu upitnost. No, i prije ove krize on je proizvodio financijske krize zbog zahtjeva cjelovite deregulacije. Posljedice su bile u izazvanoj azijskoj krizi i osobnim ljudskim tragedijama. Prema tome: »"Zagovaratelji globalizacije" predložili su daljnju liberalizaciju međunarodnoga gospodarstva i deregulaciju nacionalnih gospodarstava. To je imalo ozbiljne posljedice u Aziji i na novim financijskim tržištima te dovelo do gospodarske krize, nezaposlenosti i osiromašivanja« (Paul Hirst, Grahame Thompson: Globalizacija – Međunarodno gospodarstvo i mogućnost upravljanja)

Ipak nešto u etičkome, moralnom smislu nije bilo u redu s tim modelom gospodarskog djelovanja. To je primijetio i Joseph Stiglitz u knjizi »Globalizacija i dvojbe koje izaziva«, koji se založio za reformu neodgovornih globalnih financijskih institucija i za pravičniji model globalizacije. Današnja financijska i gospodarska kriza samo je rezultat nastavka neodgovornog i egoističnog ponašanja nacionalnih i transnacionalnih globalnih financijskih institucija. Međutim, ona nije puka financijska, ekonomska kriza, nego nadasve moralna kriza. Unatoč različitim moralnim kodeksima o ponašanju u poslovnom, korporacijskom svijetu, tih se kodeksa u Europi i svijetu poslovnjaci ne pridržavaju. Neki menadžeri kao Gerhard Crome uzrok vide u ljudskoj prirodi. Cromme: »A to je ljudska priroda. Zbog nje su moralna i etička pravila manje-više uvijek osuđena na propast. Čovjek je "slabo biće"«.

Ako je čovjek »slabo biće« koje se teško može staviti u etičke kodekse i koje ih poput nekih okova odbacuje djelujući mimo njih, onda se te slabosti prepoznaju na svim razinama. U već citiranoj deklaraciji upozorava se na ljudske slabosti, neriješene probleme, blijeda politička vodstva diljem svijeta i nedostatak skrbi za opće dobro u korist osobnih interesa. U dokumentu su istaknuta načela svjetske, globalne etike što je pretpostavka »novog svjetskog poretka«, kao što Hans Küng ističe načelo »svjetskog ethosa« i potrebu konstruiranja i primjene univerzalnih etičkih obveza.

Činjenica je da mi ipak živimo o doba globalizacije ili doba različitih rizika. To pak znači da nitko zbog globalne povezanosti ne može, primjerice, izbjeći posljedice ove krize, ali bi svatko možda mogao priželjkivati jedan tip etike globalizacije, koju, primjerice, zagovara Petar Singer: »Naše novonastalo globalno društvo međusobne ovisnosti, sa svojim zadivljujućim mogućnostima povezivanja ljudi širom planeta, daje nam materijalni temelj nove etike« (Petar Singer: Jedan svijet, etika globalizacije). Ona bi trebala biti temelj novog ponašanja i odgovornosti u međusobnoj povezanosti u funkciji cjeline svijeta. Singer na jednome mjestu prigovara najrazvijenijima na Zapadu zbog izbjegavanja prihvaćanja nove globalne etike, što im se, smatra, danas vraća poput bumeranga.

Počeli smo s tezom o krizi (zapadnog) čovjeka kao moralnoj krizi, a završavamo s nekim vidom etičkog idealizma, koji se danas zbog etičkog relativizma nameće u vidu nove etike globalizacije i globalne etike kao pokušaja nadmašivanja i saniranja aktualne krize. Ona je samo tek puki nastavak i produbljivanje krize europskog ljudstva, dominacije pozitivizma, štetne i pogibeljne instrumentalne racionalnosti. Kao što je Husserl tražio izlaz iz krize Zapada, tako se i danas pokušava pronaći izlaz uz pomoć različitih misaonih koncepcija. Hoće li to poći za rukom, ovisi o snazi i slabostima čovjeka kao slabog i nesavršenog bića koje se giba između svoje prirode i svoje druge artificijelne prirode, dio koje su različite filozofije morala, moralni odgojni sustavi i tomu slično. No, unatoč tome, čovjek i dalje vozi po svome, do možebitne provalije iz koje povratka nema. Ovdje nije riječ ni o kakvom pesimizmu, nego o viđenju onoga što je moguće vidjeti i što je tu pred nama!

Vjesnik