Narod želi, a da li rukovodstva novih političkih stranaka znaju kako iskoristiti formirani potencijal?

Piše: Miljan Sablić

Razloga ima na pretek, potrebno je puno početnog kapitala u ljudskim resursima i nešto manje u "živom" novcu, zatim vremena, truda i spremnost na suočavanje sa problemima svake vrste. Sljedstveno tome i dobitak može biti osjetno veliki. Gubitak također, posebno u psihološkom smislu, jer se veoma lako sve može pretvoriti u improvizaciju. Svako ulaganje u neku od društveno-političkih inicijativa  podrazumijeva poštovanje pravila, jer što bolje poznavanje materije smanjuje rizik od neuspjeha. Ukoliko su pravila nejasna i promjenjiva (npr.u politici), utoliko je veći napor. Bilo da organizujete sportski ili kulturni događaj, nevladinu organizaciju ili političku partiju suočit ćete se sa sličnim zahtjevima. Niko vam ne vjeruje i ne shvata vas ozbiljno, a pravila se mjenjaju jer se i ljudska psiha drastično mijenja. Ovako bih, ukratko, opisao poduhvat formiranja nove političke partije.

Zadovoljenje zakonskih formalnosti je najlakši dio posla, prikupiš potpise na propisanom obazcu i iste priložiš nadležnom sudu (tj.organu) uz statut kao akt niže pravne snage koji uređuje unutrašnju organizaciju. Osmisliš i u statutu opišeš grb, pečat, zastavu i/ili partijsku zvaničnu pjesmu (himnu). Forma je time zadovoljena. Drugi, paralelan, proces je vrbovanje aktivista, izrada programa i definisanje osnovnih ciljeva na osnovu univerzalne podjele na lijeve i desne ideološke orijentacije, odnosno, aktuelna društvena pitanja u vremenu nastajanja nove stranke. Za ovaj praktični dio posla treba raspolagati sa volonterima koji su spremni da poderu nekoliko pari cipela ili "more tinte" kako bi budućim članovima i glasačima objasnili šta je nova stranka, kakav je njen program, šta želi i za sta se zalaže, ko su joj čelni ljudi (tj."čija je"). Moraju biti imuni na odbacivanje i podsmjeh i komentarne poput "nema od toga ništa", "nemate šanse", "morate imati milione" ili "koja vas obavještajna služba plaća" ili "ima li kod vas turaka (ili vlaha)" ili "koliko si para primio", "jesil imao kakvog poštenijeg posla od ovoga"…. . Uglavnom dosta snažna motivacija (materijalna ili ideološka) je nužna da se ovaj posao uspješno obavi. Osnivač koji to nema, može da obavi formalni dio posla, tj.registruje stranku i da se na tome zaustavi cijeli pokušaj. Upravo je veliki broj novoosnovanih stranaka koje ovako završe a malo onih koji se uspiju afirmisati, ući u predstavnička tijela (skupštine) i postati bitan politički faktor. Na prostorima nekadašnjeg socijalističkog i radničkog raja na zemlji, kao alternativa postojećim vladajućim partijama, nastaju partije građanske i proevropske orijentacije sa netipičnim programima. Takvi su im i zvanični nazivi. Najpoznatije do sada su srpski "G17+" i crnogorski "Pokret za promjene".

Upravo ovaj, na prošlim crnogorskim izborima uspješni politički projekat, je bio dokaz kako nove stranke mogu ostvariti uspjeh i pokazati da građani žele nešto novo za svoje opšte potrebe. Narod želi, a da li rukovodstva znaju kako iskoristiti formirani potencijal? Da, ako ne pogriješe u izboru čelnih ljudi.

Sveznajući Nebojša Medojević je poput krave koja da dosta mlijeka a onda ugazi u kantu. Utisak elokventnog erudite kojega ostavlja na svojim nastupima nije dovoljan da sakrije nedostatak potrebnih kvaliteta vođe koji je očigledno nedostojan i nesposoban za obaveze koje je na sebe preuzeo. Nikakvog drugog zaključka ne može biti za ovako brz i raširen proces dezintegracije PZP-a, već da je Medojević diktator. Pored toga je i loš strateg koji misleći logikom "brze zarade" zapostavlja činjenicu da je politika partije složen i dugoročan proces. On zahtjeva oprez kako se iza partijskog rada ne bi pojavili "repovi" koji mogu biti kobni. Kakve je repove Medojević stvorio unutar partije nije mi poznato, ali je činjenica da postoje i da nisu beznačajni.

Na prethodnim izborima, PZP je tačno prognozirao trenutak u kojem je postojalo evidentno prezasićenje postojećim opozicionim partijama. Dio glasača se umorio od crnogorstva i srpstva, nezavisnosti i zavisnosti, Đukanovića i Bulatovića, crnogorske i srpske crkve, crnogorskog i srpskog jezika. Izvjestan procenta naroda je pametno zaključio da se pat pozicija mijenja promjenom aktera. Oni su zahtjevali nešto "između" a da nisu ni "ovi" ni "oni". Taj umor dijela javnosti je prepoznao Medojević i tako svojoj stranci dao jedan traženi, srednji ali nedefinisani, ambivalentni predznak. Ako je i ponudio nešto između, to "nešto" (ni crnogorsko ni srpsko; ni lijevo ni desno; ni elitistički ni populistički) ne može biti nedefinisao, odnosno, ne može da bude "ništa". Šta je to "nešto" a da ne bude da je "ništa" što Medojević nije pronašao? Našao se pobjednik (nije pobjedio i uzeo vlast ali je pobjedio jer je stvorio stranku ni iz čega) Medojević u dilemi. Srednji put kojega je njegova partija "rezervisala" je svoj konačan oblik mogla veoma lako pronaći u prihvatanju građanske, evropske opcije u pravom smislu. Međutim, to neće donijeti potrebnu snagu jer je početni uspjeh plod nezadovoljstva dijela javnosti što neće biti slučaj na sljedećim izborima. Takva energije se stvara jednom u deceniji i relativno spontano. Spontanosti takvog oblika skoro neće biti. Umjesto toga, potreban je politički oblik koji mora biti precizno pozicioniran u odnosu na ključna pitanja. Medojević se okrenuo nekadašnjem prosrpskom glasačkom prostoru a ne proevropskom jer su evropske vrijednosti daleko od glava prosječnih nerežimskih građana Crne Gore (naravno i onih prorežimskih), a nezadovoljstvo poraženog "srpskog bloka" svježe i željno revanša sa DPS-om. "Evropljana" nema a nezadovoljnih "Srba" poprilično. Odatle Medojevićevo poistovjećivanje kluba PZP-a sa  srpskim strankama u Skupštini, odatle i njegovo prisustvo na ponovljenom rušilačkom naletu na Podgoricu u povodu priznanja Kosova, itd. Koliko je ciničan, nedefinisan, prevrtljiv, nepouzdan i dvoličan Medojević je pokazao i tako što je na predizborne skupove nosio srpsku zastavu i krstaš barjak, izbjegavajući svaki zvaničan simbol crnogorske državnosti. Možda je ovo previše površan zaključak, ali, izuzev više-manje opravdanih napada na Mila i DPS, Medojević nije pokazao poštovanje prema ključnim pitanjima crnogorskog narodnog i državnog identiteta. Vrhunac je njegov nastup u Tuzima, kada je, obraćajući se albanskoj etničkoj zajednici u Crnoj Gori, vašarski i neukusno podilazio okupljenim građanima riječima kako je režim tobože zloupotrijebio albansku zajednicu za podršku obnovi nezavisnosti a onda ih, kako reče, hapsi. Time je istakao Milovu (čitaj crnogorsku) "dvoličnost", nastojeći da pokaže kako je crnogorska država upotrijebila a potom odbacila i "hapsila" crnogorske Albance. Medojević mora da zna da svaka država ima pravo i obavezu da primjeni sva zakonska sredstva i obračuna se sa svim teroristima koje pokušavaju silom da promijene političke okolnosti. Iako sam kritičar Mila Đukanovića i vlasti DPS-a, za ovaj politički odgovoran čin treba dati bezrezervnu podršku. Ko kod se odluči na nasilje protiv države Crne Gore, bez obzira iz kojeg naroda ili države dolazili, bez obzira na ideološke, političke i vjerske motive, taj i takvi moraju biti zaustavljeni svim legalnim sredstvima pravne i fizičke prinude. Onima koji žele krv, mjesto je u crnogorskim ili međunarodnim zatvorima.                  

Gospodin Medojević je, nestrpljiv da se dokopa još kojeg glasa među "poraženim Srbima", odabrao da mu konkurencija budu ekstremni srpski desničari koji stvaraju pravila igre u tom etničkom korpusu. Medojević je ovim sam sebi vezao ruke i odabrao antievropski put koji mu je već stvorio otpor i otvorio put propasti Pokreta za promjene i njega lično u smislu političke karijere.